Piše: Saud Grabčanović
11) Ban Stjepan Vuk Kotromanić
Stjepan Vuk Kotromanić je bio sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, a rođeni brat Tvrtka I Kotromanića. Vuk je, za razliku od svog brata Tvrtka, po vjerskom ubjeđenju bio pripadnik Crkve bosanske, krstjanin-bogumil. Ban Vuk je predvodio pobunu bogumilskog plemstva protiv svog brata Tvrtka postavljenog od strane njihovog amidže Stjepana II za bosanskog bana. Stjepan Vuk je na čelu bosanskog plemstva uspio na kratko zbaciti Tvrtka sa prijestola i vladao je kao ban Bosne u veoma kratkom vremenskom periodu od 1366. do 1367.godine. Tvrtko je uz pomoć ugarskog kralja Ladislava i odanog plemstva uspio srušiti brata uzurpatora sa vlasti 1367. godine i ponovo se vratiti na prijesto bosanskog bana.
12) Ban i prvi kralj Stjepan Tvrtko I. Kotromanić
Tvrtko je kao ban vladao Bosnom od 1354. do 1377. Godine, a kao prvi naš kralj od 1377. do smrti 10. marta 1391. godine u Milama (Arnautovićima) kod Visokog. Tvrtko je krunisan 1377. godine za kralja Srba (Raške), Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Osim što je po odgoju bio katolik, u prvom periodu svoje vlasti je bio poznat kao veliki progonitelj patarena-bogumila, sljedbenika Crkve bosanske. Zbog ovakvih njegovih stavova protiv njega su se digli bosanski krstjani bogumili pod vođstvom njegovog brata Vuka i istjerali ga iz zemlje. Za bosanske krstjane-bogumile Tvrtko je govorio da su najprije bili nevjerni Bogu, pa onda i njemu. On je fra Peregrina nazivao svojim duhovnim ocem. Da ne dužim, dovoljno je navesti da je srpski srednjovjekovni hroničar Ilarion Ruvarac, koji je bio Tvrtkov savremenik, zapisao da je Tvrtko bio katolik. Tvrdnja M. Imamovića (Historija Bošnjaka, Sarajevo, 2. izd. 1998. str. 62) da je Tvrtko bio samo nominalno katolik na osnovu izloženog veoma je upitna. Kralj Tvrtko je bio gorljivi katolik cijelog svog života i kao katolik je i sahranjen. Za vrijeme Tvrtkove druge vladavine bosanski krstjani-bogumili nisu se više protiv njega podizali na bunu. Razlog tome je bio što je Tvrtko poučen ranijim gorkim iskustvom postao puno tolerantniji prema Crkvi bosanskoj i njenim sljedbenicima (valjda radi „mira u kući“). Druga Tvrtkova vladavina pokazala se kao puno uspješnija od prve. Tvrtko je učvrstio i centralizirao svoju vlast, te se uspio potpuno osamostaliti u odnosu na Ugarsku. Za vrijeme druge Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan privredni, kulturni i duhovni napredak. Država je ojačala i na vojnom planu, te je Tvrtko krenuo u osvajanja okolnih poručja u Humu, Hrvatskoj, Dalmaciji i Crnogorskom primorju. Neka je područja uspio pripojiti svojoj kraljevini diplomatskim putem, kao veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. Godine 1374. Tvrtko je zajedno sa svojim saveznikom, srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem, pobjedio Nikolu Altomanovića i dobio njegove oblasti u Podrinju, dijelove Raške i primorja.
Ovim osvajanjima bosanska je država dobila velika teritorijalna proširenja. Obje obale rijeke Lima došle su pod vlast bosanskog vladara, a s njima i Mileševa i Prijepolje. Nakon osvajanja dijelova Srbije Tvrtko je kao legitimni nasljednik krune Nemanjića krunisan za kralja Srbije i Bosne. Gdje se Tvrtko tačno krunisao, to do danas nije poznato. Po jednoj verziji koja ima istorijsku podlogu u zapisima opata Mavra Orbinija, koje danas istoričari uglavnom koriste, Tvrtko je krunisan od strane papskog legata na Mitrovdan (26. oktobra) 1377. godine u “srpskoj zemlji”, vjerovatno u manastiru Mileševi, mjestu osobitog kulta svetog Save. Tvrdnja da je velikog katolika Tvrtka u Milama za kralja Bosne krunisao heretik-djed Crkve bosanske je van svake logike. Za tu tvrdnju nekih naših istoričara danas ne postoji ni jedan validan istorijski dokument! Kasnije, kao bosanski kralj, između 1378. i 1385. godine Tvrtko je svoju vlast proširio u trebinjskoj oblasti, Konavlima i sjevernoj Zeti. Iskoristio je borbe u Mađarskoj, do kojih je došlo posle smrti kralja Lajoša I (1382) i dobio je od njegovih nasljednika Kotor. Tvrtko je krunisanjem uzeo titulu: „Po milosti Božjoj kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranama“ a kasnije je tome dodao: „kralj Hrvatske i Dalmacije“.Veliko teritorijalno proširenje je u to doba Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a kralja Tvrtka najjačim i najvećim vladarem na ovim prostorima u 14. Vijeku, kao i u cijeloj istoriji srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima.
13) Kralj Stjepan Dabiša Kotromanić
Nakon Tvrtkove smrti na prijestolu ga je zamijenio njegov mlađi polubrat Dabiša ( brat od istog oca i neke nepoznate Bosanke). Dabiša je kao kralj Bosne vladao od 1391. do 1395. godine. Po vjerskoj pripadnosti on je bio katolik, ali je bio veoma tolerantan prema pripadnicima Crkve bosanske, kao i njegova žena Jelena, za koju se smatra da je bila kripto-bogumilka i da je imala velikog uticaja na muža. Dabišin izbor za Tvrtkovog nasljednika je bio veliko iznenađenje, jer je Tvrtko imao dva sina, ali su plemići na saboru tvrdili da su oba iz vanbračnih veza, pa su zbog toga bili razbaštinjeni. Tvrtko II, koji je bio njegov zakoniti sin, imao je u vrijeme očeve smrti samo 9 godina, pa vlastela nije ni njega htjela za kralja. Na kraju je izabran ostarjeli Dabiša. Dabiša je na prijesto došao u poznim godinama, pa je vladao vrlo kratko od 1391. do 1395. godine, i ostavio je tron Bosne u nasljedstvo svojoj ženi kraljici Jeleni. Za kralja je izabran zato što je bio najstariji Kotromanić, a najprije zato što je bio star i nemoćan, što je bosanskom pretežno bogumilskom plemstvu davalo samostalnost i veću kontrolu nad državom. On je doveden na prijesto Bosne samo da bude marioneta odmetnutog bosanskog plemstva.
(Nastaviće se)