Prvo napravite konc-logor u kome je pobijeno najmanje 2 hiljade ljudi i onda se možete kvalifikovati za poslanika u Skupštini Srbije
Šta vam je potrebno da postanete skupštinski poslanik u Srbiji?
Pa recimo, za početak, da osnujete jedan ratni logor. U BiH naravno. Onako “lijep, simpatičan“ logor. Pa da u taj logor, Sušica se zove, zatvorite oko 8000 Bošnjaka. Ima tu i žena i djece, naravno. Onda ne bi bilo loše u tom logoru mučiti, paliti, ubijati, silovati, odvoditi u “jarugu“ ljude pa ih i tamo ubijati. Jer takva je priroda logora u BIH, ako ste imali nesreću da ste u njemu kao Bošnjak-zatvorenik.
A Sušica je bila ponajveća organizovana fabrika smrti u Bosni i Hercegovini.
Sedmorica mrtve braće
Evo, znate li za braću Efendić iz Vlasenice? Ne znate?
Ovako: Ibro i Azema Efendić iz Vlasenice izrodili su u svom braku, na ovom svijetu, osam sinova. Zovu se: Hilmo, Salih, Šukrija, Haso, Osmo, Salko, Ahmo i Šemso. Neko će reći, sreća velika.
A promislite samo, svi sinovi Azeme i Ibre osim Šemse ubijeni su u Vlasenici prokletoj. Pojela ih je Sušica. Ne bolest, nego logor.
Pojela ih je sa još zvanično 1617 logoraša i nezvanično, na ovaj broj dodajte još najmanje hiljadu ljudi, koji su odvođeni i ubijani po okolnim vrtačama na lokalitetu Han Ploče.
A to je tek početak strašne priče o Sušici i Vlasenici koja nikada do kraja neće biti ispričana.
Edin Salaharević, ubijena nada jugoslovenske košarke
Znate li priču o najboljem mladom košarkašu Jugoslavije svih vremena, Edinu Salahaerviću? U čudu ćete reći, ko je taj? Zar je taj neki Edin bio najbolji pored mladog Kukoča, Bodiroge, Divca, Rađe, i svih tih silnih vunderkind košarkaških generacija? Vidite i nije, samo je imao najveći potencijal od svih. A mnogi potencijali propadnu pod naletom povreda, popularnosti, loših transfera. Edin je imao samo jedan “loš“ transfer. Došao je u rodnu Vlasenicu za Bajram 1992. godine da obiđe porodicu, da obiđe brata, da obiđe roditelje.
E, i njega je progutala Sušica:
– Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije Edin Salaharević je sa 19 godina, nakon mučenja, torture, prebijanja i svakovrsnog zlostavljanja, ubijen u logoru Sušica iste te godine.
– Najbolji mladi košarkaš je pronađen i identifikovan tek 2009. godine.
– Kosti najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije, pronađene su u nekoliko odvojenih masovnih grobnica. Rasturene i izmiješane sa drugima.
– Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije ukopan je na mezaru Rakita u Vlasenici.
– Kosti oca najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije još nisu pronađene.
Nego, zašto vam ja sve ovo sve pišem?
Preko mrtvih do skupštinske klupe
I kakve veze imaju silni ubijeni civili u zločinima i genocidu sa nekim tamo poslanikom u Skupštini Srbije?!
Vidite, ovoh dana u skupštinske klupe iste te Srbije sa mjesta zamjenika načelnika Opštine Novi Beograd ušao je Svetozar Andrić, osnivač, kum, arhitekta, nazovite to kako hoćete, iste te Sušice. On je 31. maja 1992. godine izdao naređenje za osnivanje logora smrti.
Ne znate to?
A znate li možda da je Andrić bio na čelu zloglasne Birčanske brigade VRS, koja je tokom maja i juna 1992. godine protjerala bošnjačko stanovništvo iz 20 vlaseničkih sela? Pa je Andrić 14. jula 1995, odmah nakon genocida u Srebrenici, imenovan za načelnika Štaba Drinskog korpusa VRS.
I sve ovo ne da nije bilo dovoljno sudovima zemaljskim da osude monstruma na robiju, nego je isti taj napredovao sve do skupštinskih klupa.
Ekvilibrijum smrti
A stvar je prosta. Ako u srbijanski parlament ne uđete kao Vučićeva podguzna muha ili ako niste kupili dilpomu sa poslaničkim mjestom, za vas je uvijek upražnjena skupštinska fotelja za ratne zločince. Ili što bi rekao narod, jedan se oteg’o, drugi se proteg’o. Pa se tako ratni zločinac Vojislav Šešelj odeg^o, nije prešao cenzus i moći će da srbuje i četnikuje pro bono, a ne za državne novce, ali će zato narečeni neosuđeni ratni zločinac Svetozar Andrić, kao član ultradesne Srpske narodne partije, da vedri i oblači po Srbiji.
Jer, tradicija se mora nastaviti.
Od Arkana nekoć do ovog Andrića danas, srbijanski parlament je davao na značaju, ma šta davao – nagrađivao ratnozločinačku fukaru barem jednom skupštinskom stolicom. Najmanje jednom. I gotovo nikad ne samo jednom. Nije narod birao i izabrao Arkana, Šešelja, ovog Andrića, Vjericu Radetu i ostale kretaure zato što su lijepe, pametne, načitane, dobre i poštene, jer NISU! I narod i državni mehanizam bira ove poluljude na osnovu njihove zočinačke prošlosti i ideološkog djelovanja u sadašnjosti.
Velim, nekad Arkan, danas Andrić. Ništa se tu nije promijenilo, samo što se, eto, danas ne ide u prekodrinske pljačkašako-zločinačlke ekskurzije. Ne da Zapad, jebi ga!
A taj Andrić, sad će biti štićen ne samo impotentnim srbijanskim sudstvom nego i poslaničkim mandatom. Ako, ako, na sramotu svih.
I sjetite se, ako budete razmišljali o ovome, a trebali biste – sjetite se Edina Salaharevića, sjetite se sedmorice braće Efendić, sjetite se još dvije hiljade ubijenih pride. Najmanje! Pa pola istočne Bosne ima nekog koga nema, a ko je završio u projektnom čedu Svetozara Andrića.
Mrtav najbolji mladi košarkaš Jugolsavije Edin Salaharević ne može ništa reći u svoju odbranu. Ni sedmorica braće Efendić ne mogu ništa kazati. Onaj koji im je pripremio kupku smrti, koji im je skovao vječni kovčeg, e taj je u skupštinskoj klupi zemlje Srbije.
A to puuno govori, ne samo o njemu nego i o zemlji Srbiji.
(Dragan Bursać – Autonomija)