Piše: Jusuf Trbić
Odlaze stari Bijeljinci, raste pod zemljom njihov grad…U 98. godini umro je još jedan bijeljinski svjedok vremena, čovjek koji je obilježio sretno doba našeg grada. Otišao je Meho Hujdurović, poznati agronom, koji je napravio nekad čuvenu sortu bijeljinskog kupusa. Bio je diplomirani inžinjer agronomije, a fakultet je završio odmah nakon Drugog svjetskog rata. Bio je glavni referent za poljoprivredu Sreza Bijeljina, osnivač Poljoprivrednog zavoda, organizator proizvodnje, pokretač obrazovanja u ovoj oblasti, vječiti aktivista, narodni čovjek, kako se to nekad govorilo. Meho je bio i na visokim političkim dužnostima, a u dva mandata je obavljao dužnost poslanika u Narodnoj Skupštini Jugoslavije.
Potiče iz jedne od najpoznatijih bijeljinskih porodica.
Njegov otac Mustafa – Mujo bio je zemljoradnik, s imanjem u Velikoj Obarskoj, poznat i cijenjen zbog poštenja i naprednih shvatanja. Kao mladić odbio je da ide u austrougarsku vojsku, pa ga je prijeki sud osudio na smrt, ali je on pobjegao iz zatvora i priključio se komitama. Bilo je to 1888. godine. Uoči Drugog svjetskog rata bio je on vrijedan domaćin, s punom kućom djece, a opredijelio se za napredni pokret i počeo sarađivati s antifašistima. U njegovoj kući krio se i Đedo Kecmanović, i Diko Ivković sa dva sina, i mnogi drugi, i sve do hapšenja bio je sigurna veza za borce ovoga kraja. Priča koju je zabilježio Radovan Ilić pokazuje o kakvom se čovjeku radi. Naime, u martu 1941. godine, nakon jedne prepirke s komšijom u Obarskoj, zbog njive, izbio je sukob, komšija, Srbin, potegao je nož, pa je Mujo jedva izvukao živu glavu. Zbog toga je on podnio tužbu Sreskom sudu. U to vrijeme krenuo je teror ustaške države, pogotovo nad Srbima, pa se Mujo ubrzo zaputio u sud, kod onog istog sudije kome je tužbu predao, i izjavio da tužbu povlači. Kad ga je sudija upitao zašto to čini, kad je slučaj napada na njega jasan, odgovorio je da su Srbi pod ustaškim režimom u teškom položaju, pa ne želi da im i on još više zagorčava život.
Kad su ustaše otkrile na Mujinom imanju veliku bazu u kojoj su se krili partizani, bio je uhapšen i odveden u zatvor u Brčkom, zajedno sa sinom Idrizom. Vojni sud ih je osudio na smrt. Kad su ih vratili u samicu, Mujo je sina uspio izgurati kroz rešetke prozora i uputiti ga da traži partizane, a on je ubijen na mostu u Brčkom, zajedno s Natom Vojaković, Rozom Violoni i Nikolom Martićem, partizanskim komesarom.
Ali, u poganom vremenu kakvo je ovo danas, slave se fašisti i fašistički pomagači, a ovakvi ljudi se namjerno zaboravljaju, jer oni svjedoče o humanosti koja danas nije na cijeni.
Mehu Hujdurovića poznajem od kako sam se rodio, i bio sam prijatelj s njegovom djecom, Edibom, veterinarem, i Dinom Alabajči, zubarkom. Bio je pravi gospodin, tih, odmjeren, obrazovan, razuman. Dolazio je na svaku našu promociju knjiga u Tuzli, čak i kad je bio teško bolestan, a kad, na kraju, nije više izlazio iz stana, mi smo išli njemu, da mu odnesemo nove knjige. Nije više dobro vidio, pa nije mogao da čita, ali uvijek bi se našao neko da mu čita, a on da sluša. S njim se moglo o svemu pričati, otvoreno i kritički, i takvi ljudi, bar iz mog iskustva, mogli su se izbrojati na prste jedne ruke. Meho je doživio skoro čitav vijek, ali njegov odlazak ostavlja nenadoknadivu prazninu u slici Bijeljine koju volimo.
Nek mu je vječna slava i neka je rahmet njegovoj dobroj duši.