Piše: Jusuf Trbić
Nemam profil na Facebooku, ali ponekad zavirim i tamo. Iako se društvene mreže pretvore često u globalno mahalsko sijelo, mogu se naći i neke zanimljive, stvari. Savjeti raznih vrsta, od toga kako sačuvati zdravlje, do uzgoja cvijeća, od kućnih ljubimaca do tekstova vrijednih pažnje. Ali, to je i poligon gluposti, primitivizma i mržnje ljudi koji, bez imalo znanja ili pameti, komentarišu sve živo, vrijeđaju, napadaju, a da ih niko nije ni zvao, ni tjerao na to. Jedna od definicija gluposti kaže da je glupost kad čovjek priča ili čini besmislice, a sam od toga nema nikakve koristi, niti ga je ko pozvao da to učini. Svim takvim ljudima zajedničko je to što su isključivi i uvjereni da su baš oni u pravu, a sve koji ne misle kao oni treba vrijeđati, pljuvati, omalovažavati. Mnogima ta mreža služi samo za to da se slikaju, pa svoju privatnost daju na uvid svim zainteresovanim. Ili da pokazuju sopstvenu „pamet“ komentarisanjme svega i svačega.
Jedan stariji čovjek iz naših krajeva objavio je misao vrijednu pažnje: „Dok nismo imali Facebook, samo je porodica znala da si blesav.“
Nedavna pandemija koronovirusa dala je obilje materijala za takve istupe, naša politička zbivanja su izuzetno popularna, jer kod nas se svako razumije u politiku i fudbal, a čini mi se da je i površno razumijevanje religije pravi rudnik bedastoća. Pokazuje to i primjer direktorice male škole iz Sečnja u Vojvodini, koja je, želeći da ispoštuje Ustav Srbije koji nalaže odvojenost crkve od države, odvojila vjerski od svjetovnog obilježavanja školskog praznika Sv Sava. Tada su mnogi, a pogotovo tabloidi i bijesni građani na društvenim mrežama, …“započeli inkvizitorski lov na veštice, verski fanatici su na društvenim mrežama nastavili sa loženjem lomače, i sve se pretvorilo u skandal. Pljuštale su uvrede, difamacije, nasilnički komentari, sekularnost i ateizam zasuti su drvljem i kamenjem kao nesrpske i valjda satanističke pojave”, kaže Tomislav Marković.
Ne bježe od takvih stvari ni vjerski službenici, ali novokomponovani vjernici su bez premca. Svi oni nesputano izlijevaju potoke mržnje na “one druge”, a posebno na nevjernike, ateiste i druge. A, kako navodi Vildana Selimbegović u Oslobođenju, istraživanje, koje je “… analizirao zagrebački Večernji list, pokazuje da više od polovine katolika u BiH ide na nedjeljne mise, i tek 10 posto pravoslavaca, dok hutbe sluša 31 posto muslimana. I mada i ovo i ranija istraživanja govore u prilog tezi da je evropski kontinent u cijelosti sve sekularniji, da čak i vjernici u Evropi ne stavljaju znak jednakosti između vjere i morala, kod nas je drugačije.” Naši korifeji mahalaštva naprosto mrze svakoga za koga misle da krši vjersku dogmu, kako je oni shvataju. Navalili da svi budu kao oni, ili ih neće biti. I nije ih briga ni za to što se, kako kaže religija, u dženet ili džehenem ne ide kolektivno, već pojedinačno i da je svako odgovoran samo za sebe. Drugim riječima: šta koga briga u šta ja vjerujem ili ne vjerujem?
Služenje religije politici postalo je očigledna činjenica, i to se više i ne krije. Vjeronauka u školama, kao zamjena za marksističko obrazovanje, samo je jedan od takvih primjera. Novim nacionalističkim i vjerskim elitama važno je da se djeca nauče poslušnosti, pa mnogi upozoravaju da su nove generacije mnogo radikalnije od svojih roditelja. A to što istraživanja potvrđuju da 85 posto djece završi osnovnu školu, a da ne zna tablicu množenja, to što ih je 30 posto funkcionalno nepismenih, što ne znaju osnovne istine iz istorije, što ne poznaju ni društvene ni prirodne nauke, to nikoga ne interesuje. Jer, djeca nauče ko su neprijatelji, ko je koga ubijao, koga treba da mrze, ko su oni što su drugačiji…i to je sasvim dovoljno. Generacije se vaspitavaju na falsifikovanoj istoriji, a ne uče se da cijene rad, demokratiju, slobodu, mišljenje, nauku. I to je najveća cijena koju plaćamo u ovim močvarnim godinama. Istraživanja pokazuju da su građani BiH po obrazovanju ubjedljivo na posljednjem mjestu u Evropi. Primjera radi, u Njemačkoj je na popisu 1932. godine izbrisana rubrika “nepismen”, jer nepismenih više nije bilo. U BiH je na posljednjem popisu bilo 2,8 posto potpuno nepismenih, a ako bi se uzeo pojam pismenosti kojim se danas barata u svijetu, sumnjam da bismo bili bolji i od afričkih plemena. U Evropi je stopa visokobrazovanih mladih ljudi oko 40 posto, a kod nas, i pored naše nevjerovatne prakse kupovanja diploma i privatnih fakulteta, oko 9,6 posto. Šta mogu naučiti djeca u “dvije škole pod jednim krovom”, osim rasizma? Šta će naučiti u društvu okovanom radikalnim nacionalizmom, površnim religijskim tumačenjima, mržnjom, podjelama, nemoralom, korupcijom, lažima i neznanjem? “Na ludom temelju još nikad nije podignuta pametna zgrada”, napisao je stari majstor Servantes.
Društvenim mrežama se najviše služe mladi, a ono što se tamo može naći često je poražavajuće. Nikad nisam mogao shvatiti potrebu ljudi da iznose u javnost svoju privatnost, pa se slikaju u svim mogućimm prilikama i to daju na uvid svima, čestitaju nešto ukućanima, čak i tek rođenoj djeci preko Facebook-a, umjesto da to učine lično. Ali, to nije ništa u odnosu na neobjašnjivu potrebu polupismenih, neobrazovanih i nepametnih da komentarišu sve i svašta, da o svemu daju svoj sud, mada ih niko ništa ne pita, da vrijeđaju neistomišljenike, da ispisuju rečenice mržnje bez ikakve potrebe, da dokazuju sopstvenu mudrost koje nema ni u naznakama. Svi smo mi imali bezbroj prilika da to vidimo. Nedavno me začudila svojevrsna hajka na jednog našeg pjevača, jer je neko objavio kako njega njegovo dijete zove: tata, a ne babo. Pa su ga počeli pljuvati i vrijeđati bez ikakve mjere, kao da se to ikoga od njih tiče, Ako ste pomislili da je to dno primitivizma, nije, ima štošta još gore. Sjećam se kakva je hajka svojevremeno pokrenuta na mrtvu ženu. Pjevačica s umjetničkim imenom Donna Ares umrla je od raka, dugo je bolovala, a pošto nije bila vjernik, oporukom je tražila da bude sahranjena bez vjerskih rituala. I to je lična, privatna stvar o kojoj niko nema pravo govoriti. Ali, nekakvi novi vjernici sručili su na nju toliku bujicu mržnje i uvreda, da je to bilo neshvatljivo. Bijedno, šta drugo reći.
Nedavno sam pisao o doktoru teologije Dževadu Gološu, koji je mrzilački izjednačio ateizam i zločin, bez obzira na to što Kuran kaže drugačije. Ponoviću taj citat: “A da je Allah htio, On bi vas sve jedne vjere stvorio, ali je On htio da vas iskuša u onome što je objavio”. Kuran na više mjesta govori o toj raznolikosti kao Božijem naumu i izričito zabranjuje prisilu u vjeri. “A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici?” To treba zapamtiti.
Nakon toga sam ovlašno pogledao slične primjere po društvenim mrežama i našao svašta. Ljudi koji sebe predstavljaju kao vjerske autoritete objašnjavaju, recimo, da li se nokti smiju sjeći noću, koliko tačno hurija i njihovih sluškinja dobije svaki musliman kad ode u dženet, koliko duboko muški polni organ treba da prodre u nezakonitu ženu, da bi se to smatralo grijehom, da li je veći sevap kad čovjek samo grli i ljubi svoju suprugu, ili kad ima seks s njom, da li se zviždanjem pozivaju šejtani, a jedan, jako važan čovjek, ubjeđivao je slušateljstvo kako su komunisti vadili zdrave zube muslimanima!
I nije tu neobično što ima takvih osoba i što koriste društvene mreže za svoju promociju, neobično je to da ih toliko ljudi gleda i sluša i povlađuje im. Primitivizam jeste zarazan i široko rasprostranjen, glupost s njim ide podruku, često im se pridružuje i ludilo, pogotovo “patriotsko”, ali danas su i naša domovina i njen bosanski narod na ivici provalije, pa bismo morali, svi zajedno, da se okrenemo mnogo važnijim temama. Da ne bude: dok brod tone, mi se svađamo oko jelovnika.