Piše: Jusuf Trbić
Da će sarajevska Parada ponosa izazvati reakcije – to je znao svaki vrabac na grani. Mnogo gore stvari dešavale su se u drugim balkanskim gradovima, sve dok se prašina nije slegla i sve ušlo u ovdašnju mučnu kolotečinu.
I dok se ljudi nisu osvrnuli oko sebe i shvatili da imaju mnogo većih i težih problema od nekakve bezazlene šetnje gradskim ulicama.
U Bosni, u kojoj se ne zna šta je gore : ekonomija, politika, funkcionisanje države, školstvo, sudstvo ili demografija, nekima se učinilo da su njihova konzervativna shvatanja najvažnija stvar na svijetu i da sve treba uskladiti tako, da to odgovara samo njima. I da od toga većih i važnijih problema nema. Takve su bile čak i neke reakcije na dva teksta o ovoj temi koje smo prenijeli iz drugih medija i objavili na stranici bijeljinskog “Preporoda”, bez ikakvih naših komentara.
Onima koji su reagovali posmatrajući stvar isključivo s uskog religijskog diskursa nije ništa značilo ni zvanično saopštenje Islamske zajednice, koje je umnogome doprinijelo da događaji u Sarajevu proteknu mirno i dostojanstveno. Tim saopštenjem Islamska zajednica je skrenula pažnju vjernicima da “nijednom pojedincu, ma ko bio, nije dozvoljeno nasilje prema bilo kojem čovjeku zbog njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije“.
Time su “ugašeni” vatreni zahtjevi da se Parada ponosa zabrani, jer se ona, eto, ne sviđa nekim sljedbenicima tradicije.
U jednom od dva teksta koja smo prenijeli, urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović, koja spada u najbolje naše novinare, kaže : “Rijaset je, za razliku od političara, više no jasno shvatio pred kakvim su ispitom i Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Niti jednog trenutka odnos prema Povorci ponosa nije bio pitanje seksualne orijentacije, a još manje izjašnjavanje o tradicionalnim vrijednostima, održavanje Povorke ponosa bio je test odnosa spram osnovnih ljudskih prava i spremnosti da trasiramo vlastiti kozmopolitizam. Jesmo li ili nismo građani svijeta, možemo li podnijeti da životnu sredinu dijelimo s ljudima s kojima se baš u svemu ne slažemo, imamo li elementarne ljudske hrabrosti da prihvatimo i one koji drugačije izgledaju, oblače se ili misle (naglasak je na ovom posljednjem)“.
Kritičari Parade ponosa nikako da shvate da se ovdje, zaista, ne radi o nekakvim pederima i lezbejkama, koji se nama ne dopadaju, već o sasvim drugim stvarima – o elementarnom poštovanju demokratskih normi, o poštovanju zakona, Ustava i Evropske povelje o zaštiti ljudskih sloboda i prava, koja je sastavni dio bosanskog dejtonskog Ustava i njemu je nadređena. Jednostavnije : ako u svim tim zakonskim dokumentima stoji odredba da svaki građanin BiH može, na isti način i pod istim uslovima, izražavati javno svoje stavove, ko je taj ko će određivati ko ta prava ima, a ko nema, na osnovu čega, i po kojim kriterijima? Pozivati se na tradiciju i u to ime tražiti zabrane, to jeste ukidanje ustavnih prava onima koji nam se ne sviđaju – nije metod koji vrijedi u današnjem svijetu.
A kad sam pomenuo Islamsku zajednicu, da podsjetim na riječi reisa Kavazovića izrečene prije dva dana u Londonu. On je naglasio želju Bosanaca da grade “zemlju, demokratsku, slobodnu, građansku, onakvu kakva će biti po mjeri svih njenih stanovnika“. Dakle –svih stanovnika, a ne samo onih koji sebe smatraju pravovjernima ili sljedbenicima tradicije koja se njima dopada. A kakva su pravila u građanskom društvu kojem stremimo i koje je jedini spas za Bosnu – to, očigledno, mnogi ne znaju. Što nije ni čudo.
Poznato je da je danas, pogotovo na našim prostorima, neznanje jako napredovalo. Ali, to ne može biti opravdanje za onako žestoke reakcije. Jer, svako je mogao, prije nego što se javi objavom na društvenim mrežama ili na drugi način, da se informiše, i da sazna, na primjer, da je Sarajevo, do prošle nedjelje, bilo jedini evropski grad u kojem takva parada nije organizovana, a da se zvaničnim saopštenjem javilo čak 17 ambasada evropskih zemalja koje pozdravljaju taj događaj. Pa, nije valjda da su svi ludi, samo smo mi pametni?
I još nešto. Bijeljinac Jusuf Džafić, koji se do sad iskazao nesvakidašnjom pameću i radom, na moje veliko iznenađenje, ne samo što je stao na stranu onih koji bi da krše Ustav i demokratska pravila, već je zamjerio i što sam pisao o vjeronauci u školi. A nije bilo teško shvatiti : nisam ja ni riječi rekao protiv vjeronauke, odnosno učenja o vjeri, već sam protiv toga da se to uči u redovnim školama. Razlog je jednostavan : vjeronauka razdvaja djecu od malih nogu i služi danas kao neka vrsta ideološke obuke, a bar bi obrazovani Bošnjaci i Bosanci morali znati da svako insistiranje na razlikama i etničkoj i vjerskoj podjeli razara ovu državu, bez koje mi ne možemo preživjeti.
Vjeronauka se može učiti u vjerskim ustanovama, a u škole treba uvesti kulturu i istoriju religija, da djeca nauče nešto o drugima i drugačijima, što je temelj hiljadugodišnjeg postojanja Bosne u jedinstvu različitosti. Uostalom, sekularizam i odvajanje religije i države temelj je današnje demokratije, a Džafić bi morao znati da upravo Kuran Časni nalaže sekularizam : ko hoće da vjeruje, neka vjeruje, ko neće, neka ne vjeruje, u vjeri nema prisile. To je, skoro doslovno, definicija sekularizma u savremenom demokratskom svijetu.
Ali, neznanje Bošnjaka nije nikakva nova pojava. Mnogi među nama, čak i oni najobrazovaniji, jednostavno još nisu shvatili šta znače najjednostavnije riječi i sintagme, koje čine osnovu demokratske komunikacije. Šta su nacija i nacionalnost, a šta etnija, šta znači danas etničko političko predstavljanje a šta politička religija, šta je konstitutivnost naroda a šta unitarizam, šta znači građansko društvo a šta vladavima plemena, ima li suverenosti naroda, to jest etničkih grupa, ko su Bošnjaci a ko Bosanci i šta je bošnjaštvo, a šta bosanstvo?
Šta znači kopiranje onih koji uništavaju državu, insistirajući na etno-religijskoj podjeli – recimo nedavno zalaganje bivšeg reisa Cerića da i mi, kao i oni, imamo svoje etničke institucije, pored državnih, bosanskih, koje su za nas jedino važne? I koliko štete svima nama nanosi to ogromno neznanje, koje prijeti da uništi i državu Bosnu i sve nas. Jer, nije dovoljno zaklinjanje u tradiciju, patriotizam i vjeru, ako neko svojim praktičnim djelovanjem, iz neznanja, predstavlja Bošnjake kao vjersku skupinu, okrenutu srednjovjekovnim tradicijama, i ako dijeli i razara Bosnu, na isti način kao i njeni neprijatelji, cijepajući je na svakom koraku, od zasebnih etničkih institucija do vjeronauke, koju organizuje svako za sebe? To je, da se razumijemo, neprijateljska djelatnost prema Bosni i Bosancima, bilo da se sve čini iz neznanja ili nekih konkretnih pobuda. Rezultat je isti.
O tim temama govorićemo više u narednim danima.