Pitanje iz naslova, vezano uz Evropu i nas u Bosni i Hercegovini, nije ona poznata ucjena iz kriminalističkih filmova. To je dilema koja se nekako spontano nameće povodom “sveobuhvatnog” plana Evropske komisije objavljenog prije desetak dana, kojim se na Zapadnom Balkanu “potiče dugoročni ekonomski oporavak regije”.
Piše : Zlatko Dizdarević
Taj ekonomski i investicioni plan vrijedan je devet milijardi eura. Mi u definisanih “deset inicijativa” Plana nismo ni približno nikakav prioritet, ali direktno se pominjemo u pet, a u drugih pet se možemo podrazumijevati u paketu sa ostalima. Naravno, ako budemo znali kako da se u sve uklopimo pod jasno uspostavljenim uslovima.
Sadržaj Plana predočen je trojici članova Predsjedništva BiH prilikom posjete Briselu 9. oktobra. Njihovo zadovoljstvo bilo je veliko, pare su u pitanju, a debele sjene što su se nadvijale tih dana nad ionako gorku životnu realnost unutar BiH i dodatno zaoštravanu u trouglu Zagreb-Beograd-Sarajevo, na trenutak su izblijedile. Njih trojica postadoše načas bezmalo i prijatelji.
Deset vodećih investicijskih inicijativa – kako stoji u obrazloženju Plana – su “u ključnim oblastima za ekonomski razvoj, kao što su transportna i energetska povezanost, zelena i digitalna transformacija, jačanje konkurentnosti privatnog sektora i podrška zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj zaštiti, uključujući Garantni fond za mlade za stvaranje mogućnosti zapošljavanja…”
Bosna i Hercegovina se konkretno pominje u Inicijativi broj dva – Povezivanje sjevera i juga. Planiran je završetak 75 posto koridora Vc od srednje Evrope preko Sarajeva do Ploča. Pominju se i ostali putni pravci, “pojačavanje povezanosti Sarajeva i Podgorice” itd. U Inicijativi broj pet je “dodatak interkonekcije za gas Bosna i Hercegovina-Hrvatska”, a podrazumijeva se, vjerovatno, da se u inicijativama osam, devet i deset – koje se bave digitalnom infrastrukturom, ulaganjem u konkurentnost privatnog sektora i garantnim fondom za mlade – nalazi i Bosna i Hercegovina. Bar onoliko koliko bude sposobna kao država da ispuni uslove za korištenje bespovratnih devet milijardi eura, uz niz drugih finansiujskih fondova, mehanizama, poticaja itd. Kako, uputstva su jasna i bespogovorna.
Uočljivo je da se sa “parama” iz ovog Plana može računati “samo ako se Zapadni Balkan čvrsto opredijeli i provede temeljne reforme u sladu sa evropskim vrijednostima…” Prvo vladavina prava, pa ekonomske reforme, zajedničke smjernice u politici, poštivanje ljudskih prava, institucionalizam, uređenje država i odnosi među njima, sve do tema – specifično značajnih za Bosnu i Hercegovinu i najbliže okruženje – iz konteksta Dejtonskog sporazuma i današnjih dana, 25 godina kasnije. Sve zajedno, uz one “pare”, nosi naziv “život”.
Ovdje i danas ovim povodom otvara se pitanje: Može li značajna i velika, egzistencijalno bitna evropska priča o “parama” za Zapadni Balkan, pokrenuta na početku predsjedavanja Njemačke Evropskom unijom, imati konkretnog smisla za Bosnu i Hercegovinu i njeno najbliže okruženje, ukoliko se na dnevni red Evrope ne stavi sasvim nedvosmisleno i notorno pitanje elementarnog (ne)funkcionisanja “života” ove države. Protiv koje rade mnogi koji bi, po definiciji, morali da rade zajedno za tu njihovu državu. To sada nije slučaj.
Da li zato što u EU, pa i Njemačkoj iz perspektive “logičnog” zapadnog razmišljanja temeljenog na svetosti novca ne vide da nikakvi novci ovdje neće pomoći onako kako su tamo zamislili da mogu, jer su im tokovi i upotreba potpuno drugačiji od tih zamisli. Novci ovdje ne završavaju u “državi za dobro naroda” već u kvazi-državnom aparatu, partijsko-politčkim operacijama, konačno u džepovima onih u razvaljenom sistemu, što se zubima a “demokratski” drže vlasti po svaku cijenu i kroz manipulativno provedene izbore, u pandemijama izluđenosti raznih vrsta nastavljaju svoj posao dalje.
Svaka logična analiza stanja u BiH, 25 godina nakon Dejtona kojeg će Amerika, pa i Evropa obilježiti kao spomenik vlastitog uspjeha u zaustavljanju minulog rata na Balkanu, ukazat će na popriličan cinizam u tumačenju tog uspjeha. “Rezultat” koji je tada bio veoma bitan – “ne puca se više”, uz završetak rata bez imenovanja pobjednika i poraženog do danas je značajno obesmišljen: Država se rastače po šavovima podjele Dejtonom, a nekadašnje društvo je već potpuno razoreno. Razbaškario se u političkoj svakodnevnici ustavni “koncept” – nismo svi kao građani jednaki – kojemu je presuđeno i na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, a presuda evo jedanaest godina nerealizovana.
Lideri tri vodeće političke partije u interpretaciji Zagreba i Beograda, i onih time zadovoljnih u Sarajeva, postaju “predstavnici konstitutivnih naroda” i zamjena državnim institucijama. Nije važno što nikakav Ustav ni zakon u BiH to ne poznaju. Dvije političke stranke, SDA i HDZ, pored svih ustavnih institucija i više od 150 drugih stranaka u zemlji, utvrđuju pravila za izbore u Mostaru nakon 12 godina neglasanja tamo, a predstavnici OHR i mnogi drugi iz međunarodne zajednice to proglašavaju “praznikom demokratije”. A zapravo, samo je legalizovana prethodna i postojeća podjela birača u gradu.
Bivši visoki predstavnik u BiH Kristian Švarc-Šiling napisao je povodom obilježavanja četvrt stoljeća Dejtona tekst za DW u kojem uz ostalo konstatuje da je “Dejtonski sporazum učinio BiH nemogućom za upravljanje… Današnja BiH je nestabilna, u kojoj pravna država teško da postoji, korupcija je na visokom nivou, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu, a opadanje broja stanovnika –jer mladi i kvalifikovani masovno odlaze iz BiH – godinama je gotovo nezaustavljivo. Dejtonski sporazum i Ustav BiH , međutim, ostaju nepromijenjeni, podrivaju demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU…”
I dok čovjek koji zna stanje ovdje jer ga prati pomno i nakon odlaska iz naše zemlje, za razliku od mnogih koji su tu bili istim poslom, pa otišli da se nikada više i ne osvrnu za onim što su ostavili – mi živimo u novom i evo izgleda razložnom sjećanju na sporazume koji suštinski liče kao jaje-jajetu, samo u raznim prilikama. Poput onog Cvetković-Maček, Stojadinović-Pavelić, Milošević-Tuđman, Karadžić-Boban… Koji je sljedeći u nikada dovršenoj priči?
U sjajnom tekstu napisanom ovih dana Edin Šarčević, doktor pravnih nauka i profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Lajpcigu, piše o “…još jednom projektu koji samo artikulira glasove s onog svijeta. Ovozemaljski predradovi su već završeni i rezultati su prihvaćeni bez relevantnog otpora. Republika Srpska u političkim predstavljanjima Srba je teritorijalno ovaploćenje pravedne borbe srpskog naroda da bude “svoj na svom”. Herceg-Bosna je preživjela u formama vladavine dva kantona, paradržavnoj praksi i ideologemima Hrvatskog narodnog sabora. Bošnjačku političko-teritorijalnu jedinicu obrazuju još-neomeđen muslimansko-bošnjački teritorij, koji će prema uhodanom motu ratne politike Alije Izetbegovića “nismo mogli ništa” nominalnu tezu o republici realizirati kao muslimansko-bošnjačku paradržavu u vlasništvu nekoliko porodica.”
Ovom realnošću koja ne može da bude bitno izmijenjena novcima, ma koliko bili egzistencijalno bitni, Evropska komisija kao ponuđač ekonomskog Plana očigledno se ne bavi. Putevi tog novca traže cilj definisan bar elementarno funkcionalnom državom (što BiH danas nije) i društvom okrenutom budućnosti na temeljnim evropskim principima. A ne programiranim sukobima kao osnovom za vlast stranaka i pojedinaca. Evropa se, mimo “para” u ovom času ne bavi ovim drugim, što jeste “život” BiH. Zašto? Ili zato što ne vidi veliku razliku u državotvornoj realnosti zmeđu BiH i drugih na Zapadnom Balkanu. Ili zato što se pospremanjem BiH u ovom času Brisel nema kapaciteta baviti zbog vlastite unutrašnje situacije i različitih internih interesa u toj situaciji. Istovremeno, i uz “nebavljenje” Bosnom i Hercegovinom koja nije samo interni problem, vjeruje se da je novac ipak dovoljan za rješavanje postojećih problema. Uz ostalo, spriječili bi se ostali spremni za uskakanje u “geostrategiju Balkana” . Od Amerike do Rusije i Kine. Praznog prostora u regionalnim politikama velikih nema. Nećeš ti, ima ko hoće.
Njemačka je dobila “Maršalov plan” nakon rata. I krenula uzbrdo, ali sa prethodno pometenim korijenima zla. Ideološki, politički, sudski, institucionalno, obrazovno, simbolički… Znalo se gdje idu novci, kome i zašto. Ovdje puno toga nije pospremljeno. Podjele su legalizovane, zločinci postali heroji, kalkulantski populisti lideri, narod osiromašen, lopovi još bogatiji. Vladavina (ne)prava u službi je svega. Nespremni za nastavak ovoga otišli su ili se spremaju da idu. Upumpavanje novca u ovakvu realnost i kroz stotinu, a ne deset “vodećih inicijativa” teško će biti lijek. Otud strah da značajni, ponuđeni novac u današnjoj situaciji teško može biti oplođen na zamišljen način. Naprotiv, biće progutan na adresama što su se korak po korak pretvorile u sistem protiv naroda za račun korumpirane politike, pojedinaca i stranaka “važnijih od naroda”.
Ako to u Briselu ne vide, a teško je u to vjerovati – onda je to druga priča. Tek ako se shvati da ovdje prvo mora doći do radikalnih promjena od temelja do vrha kako bi se popravljao život države i naroda umjesto održavanja organizovanih proizvođača jada i bijede zaštićenih hvalospjevima o “zaustavljanju pucanja” – pare onda mogu biti u funkciji života kojem su namijenjene.
(kliker.info)