DOSELJAVANJE U BIJELJINU
U ovo vrijeme kad je globalna kriza uzrokovana korona virusom ujedinila cijeli svijet u naporima da se ova pošast suzbije, dobro je sjećati se prošlosti, jer nam ona daje odgovore na mnoga pitanja koja nas danas muče. Mnogi i danas pamte vrijeme u kojem su se ljudi iz drugih dijelova BiH doseljavali u Bijeljinu, jer je Semberija uvijek važila za bogatu i tolerantnu sredinu.
Tako su se i ljudi s područja Srebrenice doseljavali u naš grad i njegovu okolinu. Jedan takav “talas” doseljavanja dogodio se krajem 1950. godine, pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ljudi iz tog kraja doživjeli su u ratu strašne tragedije, bili su žrtve genocida koje su sprovodili četnici, pa su žljeli da takve stvari zauvijek ostave iza sebe. Uz to, uslovi života u Semberiji bili su mnogo bolji nego u srebreničkom kraju. U Bijeljini su se smještali najviše u mahale u pojedine dijelove grada u kojima su već živjeli neki iz njihovog kraja: Hambar mahalu, Bukreš, Galac, Silos i Krušik, a starosjedioci su ih nazivali muhadžerima, bez prizvuka ruganja ili ironije. To je bio uobičajeni naziv za došljaka, gosta. Ti doseljenici su se uglavnom bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a bilo je među njima i zanatlija. Kasnije su se počeli baviti i trgovinom, posebno trgovinom stokom i poljoprivrednim proizvodima. U novom kraju naišli su na dobar prijem domaćih stanovnika, a i međusobno su se družili i pomagali. Bili su to vrijedni ljudi, koji su ubrzo podigli kuće i udomaćili se. Njihova djeca završavala su škole, a neki od njih vratili su se u Srebrenicu da rade kao učitelji, službenici, inžinjeri.
Negdje početkom 1970. godine doselilo se 50-ak ljudi iz opštine Zvornik.
A zašto treba da se sjećamo toga?
Zato što tada niko u Bijeljini nije gledao kako se ti ljudi zovu, odakle su, kojem narodu pripadaju, kako se Bogu mole i kakva su im politička ubjeđenja. Svi su oni dočekivani kao svoji, što je u Bijeljini bila višestoljetna tradicija. Sjetimo se samo ljudi kakvi su bili Đedo Kecmanović, Joakim Perendija, Jakob Kohut i mnogi drugi, koje su svi doživljavali kao svoje, mada nisu bili rođeni Bijeljinci.
Može li se to vrijeme nekad vratiti u naš zavičaj?
Ibrahim Mešanović, Oregon USA