DOSELJAVANJE U BIJELJINU

U ovo vrijeme kad je globalna kriza uzrokovana korona virusom ujedinila cijeli svijet u naporima da se ova pošast suzbije, dobro je sjećati se prošlosti, jer nam ona daje odgovore na mnoga pitanja koja nas danas muče. Mnogi i danas pamte vrijeme u kojem su se ljudi iz drugih dijelova BiH doseljavali u Bijeljinu, jer je Semberija uvijek važila za bogatu i tolerantnu sredinu.

Tako su se i ljudi s područja Srebrenice doseljavali u naš grad i njegovu okolinu. Jedan takav “talas” doseljavanja dogodio se krajem 1950. godine, pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ljudi iz tog kraja doživjeli su u ratu strašne tragedije, bili su žrtve genocida koje su sprovodili četnici, pa su žljeli da takve stvari zauvijek ostave iza sebe. Uz to, uslovi života u Semberiji bili su mnogo bolji nego u srebreničkom kraju. U Bijeljini su se smještali najviše u mahale u pojedine dijelove grada u kojima su već živjeli neki iz njihovog kraja: Hambar mahalu, Bukreš, Galac, Silos i Krušik, a starosjedioci su ih nazivali muhadžerima, bez prizvuka ruganja ili ironije. To je bio uobičajeni naziv za došljaka, gosta. Ti doseljenici su se uglavnom bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a bilo je među njima i zanatlija. Kasnije su se počeli baviti i trgovinom, posebno trgovinom stokom i poljoprivrednim proizvodima. U novom kraju naišli su na dobar prijem domaćih stanovnika, a i međusobno su se družili i pomagali. Bili su to vrijedni ljudi, koji su ubrzo podigli kuće i udomaćili se. Njihova djeca završavala su škole, a neki od njih vratili su se u Srebrenicu da rade kao učitelji, službenici, inžinjeri.

Negdje početkom 1970. godine doselilo se 50-ak ljudi iz opštine Zvornik.

A zašto treba da se sjećamo toga?

Zato što tada niko u Bijeljini nije gledao kako se ti ljudi zovu, odakle su, kojem narodu pripadaju, kako se Bogu mole i kakva su im politička ubjeđenja. Svi su oni dočekivani kao svoji, što je u Bijeljini bila višestoljetna tradicija. Sjetimo se samo ljudi kakvi su bili Đedo Kecmanović, Joakim Perendija, Jakob Kohut i mnogi drugi, koje su svi doživljavali kao svoje, mada nisu bili rođeni Bijeljinci.

Može li se to vrijeme nekad vratiti u naš zavičaj?

                                         Ibrahim Mešanović, Oregon USA

Prethodni članakKulin-kapetan (VII dio)
Naredni članakZakonodavstvo u Osmanskom carstvu
Ibrahim Mešanović
Rođen 1953 godine. Osnovnu i srednju školu završio u Bijeljini. U Tuzli studirao na Tehnološkom fakultetu I stekao zvanje diplomirani inžinjer tehnologije - odsjek hemije. U Bosni radio kao konobar, inžinjer i profesor hemije. Za vrijeme rata je bio izbjeglica u Njemačkoj u gradu Viernhemu, gdje je osnovao školu za izbjeglu djecu iz BiH. Kasnije je radio humanitarne poslove pomažući prvenstveno škole u BiH za vrijeme rata, uz veliku podršku naših izbjeglica i njemačkih škola i Crvenog Kriza. Bio dopisnik novinske agencije. Pisao članke o humanitarnim akcijama. U Americi je od 1997. radio sve vrste poslova i učio engleski. U Americi je magistrirao obrazovanje - Master of Arts in Teaching STEM program (Science, Technology, Engineering, Mathematics). U SAD u srednjoj školi predaje hemiju i fiziku i na Collegu je adjunts professor i predaje hemiju i generalnu prirodnu nauku. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem.