Često u mislima prelistavam uspomene iz davnih dana. Sjećam se posebno vremena kad sam radio u Hotelu Krin, prošlo je već mnogo godina od tada. Ali, uspomene žive. Sjećam se ljudi s kojima sam radio, ali i redovnih gostiju, dragih ljudi koji su posjećivali Hotel u vrijeme dok sam tamo radio, negdje do 1976. Svakako jedan od najdražih gostiju bio je Đordje Đojo Mitrović direktor Semberija –transporta. Čovjek koji je volio ljude, volio sport i bio veliki humanista. Radno osoblje Hotela ga je voljelo jer je imao poseban drugarsko, prisno ophođenje prema ljudima. U poređenju sa drugim gostima ili direktorima drugih preduzeća, Đojo je bio nešto posebno. Svi mi zaposleni u Hotelu smatrali smo ga kao člana naše velike familije. Sjećam se dobro kako je on volio da odsjeda u ljetnoj bašti Hotela slušajući muziku uživo.
Imao sam priliku da ga srećem dok sam putovao autobusom od Bijeljine do Tuzle. On je takodje volio da putuje autobusom i ujedno motiviše za rad svoje radnike, vozače i konduktere. Jedan od mojih komšija, Hilmo Selimović, bio je kondukter autobusa i često mi je pričao kako je Đojo veliki čovjek u svakom pogledu, i, mada je bio kao direktor, bio je dobar prijatelj sa svima. I svi drugi šoferi i kondukteri su ga voljeli, kao i kontrolori autobusa Mensur i Alija, koje sam dobro poznavao, oni su mi uvijek pričali sve najbolje o svom direktoru Đoji. Svi su oni imali veliki elan za rad jer je Đojo sve njih cijenio i tretirao podjednako.
Dobro se sjećam Đoje kada sam se za vrijeme studija u Tuzli jedne večeri našao u njegovom društvu u restoranu u Siminom Hanu. Sjedili smo do kasno u noć. Te večeri Đojo je sa svojim prijateljima pričao o provedenim danima studija u Banjoj Luci i njihovim lijepim vremenima. A nakon razgovora počela je i pjesma koju je pjevao Đojin drug. Zapjevali smo svi zajedno, bilo je to nezaboravno veče. Đoju sam i kasnije sretao u Bijeljini i uvijek se radovao tim susretima.
Kada je počela agresija na Bosnu našao sam se kao izbjeglica u Njemačkoj. Mnogi Bijeljinci koji su dolazili kao izbjeglice pričali su sve najbolje o Đoji, koji je bio veliki protivnik tog rata, i svi su govorili da je bio veoma korektan sa svima. A posebno prema Bošnjacima, žrtvama terora. Đojo je tada uradio sve što je mogao da zaštiti Bošnjake od onih koji su ih ubijali, progonili i protjerivali. i zbog toga trpio posljedice. Uz sve ostalo, bio je teško pretučen i jedva je ostao živ. On je zadužio sve nas i naše potomke i to se ne smije zaboraviti. Bio je veliki čovjek, humanista, živio je s ljudima i bio miljenik Bijeljinaca, nisam čuo da se ikad ikom zamjerio, njegova dobra duša je osvajala sve koji su ga upoznali.
Đoju Mitrovića nikad ne smijemo zaboraviti.
Ibrahim Mešanović, Oregon USA