Piše: Jusuf Trbić
Nedavno objavljen tekst o smrti našeg Bijeljinca Đoje Krstića izazvao je dosta pozitivnih reakcija, a jedna od njih imala je i dozu kritike, sasvim opravdane, pa želim da pojasnim neke stvari. Inače, nemam običaj da polemišem sa čitaocima, osim kad smatram da to ima važnosti za sve nas.
Dakle, na našu stranicu se javio ( mislim, iz Australije) Haki Karajčić, sin čuvenog harmonikaša Kise Karajčića, koji spada u plejadu bijeljinskih muzičkih legendi. On kaže da sam, u tekstovima ove vrste, selektivan, što znači da o jednima pišem, a o drugima ne. Što je sasvim tačno. Drugačije i ne mogu. Žao mi je što nisam zabilježio smrt Kise Karajčića, jer je to najmanje što je on zaslužio. Ali, ja sam za to saznao sa više od godinu zakašnjenja, i to sasvim slučajno, jer nemam profil na facebook-u, i nemam kontakte te vrste, a to je mreža na kojoj se mogu saznati takve stvari. Stranicu Jusuf Trbić fan club na facebook-u uređuju naši ljudi koji žive u Americi, oni prenose moje tekstove jer to interesuje mnoge naše ljude u svijetu, i ja sam im na tome neizmjerno zahvalan. I to je moj jedini kontakt s tom mrežom.
Sad dolazimo do pitanja zbog kojeg i pišem ovaj tekst : mogu li se Bijeljinci, bilo ko od njih, makar malo angažovati, makar u ovakvim slučajevima, pa, ako ne mogu napisati nekoliko redova o onome što je važno za sve nas, mogu obavijestiti naš “Preporod”. I poslati osnovne podatke o ličnostima ili događajima, o prošlosti ili sadašnjem životu, o bilo čemu što bi moglo zanimati i druge. Ako je to bilo nezgodno Hakiju, jer se radi o njegovom ocu, zar nije to mogao neko drugi učiniti? Ovako, mi stalno iznova ponavljamo jednu lošu stranu našeg mentaliteta – čekamo da sve učini neko drugi, pa onda to kritikujemo. Treba li da kažem da o Bijeljini, njenoj prošlosti i ljudima za sjećanje, a pogotovo o posljednjoj ratnoj tragediji, ni jedan Bijeljinac, osim mene, nije pisao nakon posljednjeg rata, ako izuzmemo rijetke novinske tekstove. Hiljadu puta sam već ponovio podatak : u istoriji Bijeljine, sve do formiranja našeg “Preporoda” početkom ovog milenijuma, ni jedan Bošnjak koji je živio u Bijleljini nije objavio ni jednu knjigu, osim dvije zbirke pjesama Mustafe Grabčanovića, a ni ostali se nisu pretrgli. Naš grad ne bi imao istoriju, bar je mi ne bismo znali, da nema zapisa pomenutog Mustafe Grabčanovića, koji su izlazili u Semberskim novinama, a mi ih objavili u knjizi prije desetak godina. A taj Mustafa je sve to radio sam, volonterski, o svom trošku, na svoj rizik, bez ičije pomoći. I sad se sve to ponavlja i u mom slučaju.
Mislim da nikome ne moram objašnjavati kooliko je danas važno pamtiti i zapisivati, jer previše je toga bačeno u duboku tamu zaborava. Nekad će možda jedna zapisana riječ svjedočiti o svemu što smo bili. A jedan čovjek, ma ko on bio, ne može sve sam učiniti. Zato pozivam Bijeljince, još jednom, da zapisuju koliko mogu, ili da pošalju nama u “Preporod”, da ne bismo izgubili sjećanje.
Jer, onda ne bi bilo ni nas, ni naše prošlosti, ni domovine, ni zavičaja. I to treba svi da znamo.