Piše: Jusuf Trbić
Istoriju Semberije nisu obilježili samo ljudi rođeni ovdje, već i oni koji su, iz različitih razloga, živjeli neko vrijeme u ovom dijelu Bosne. O Bijeljini su pisali nekadašnji slavni putopisci – Francuz M. Quiclet, 1658. godine, pa šest godina kasnije Evlija Čelebija ( ili Čelebi), austrougarsku putopisci I. Peretić i V. Klaić, a znamenit je zapis čuvenog češkog reportera Egona Ervina Kiša, iz 1914. godine, objavljen u njegovoj knjizi “Zapiši to, Kiš”. U Bijeljini je stvarao i šejh Sejfija, boravili su ovdje, živjeli, životarili, patili se i uživali ljudi s raznih strana svijeta, a poseban trag ostavila su četiri velika pjesnika : Jovan Dučić, Silvije Strahimir Kranjčević, Musa Ćazim Ćatić i Osman Đikić.
I dok se o velikom pjesniku Dučiću i njegovoj nesretnoj ljubavi s prvom bijeljinskom pjesnikinjom Magom Živanović zna, manje-više, sve, ostala trojica su skoro zaboravljena. A od svih njih, samo Kranjčević ima spomen-ploču koja podsjeća na njegov život u Bijeljini. Eno je, još stoji na zgradi preko puta zgrade Opštine, u kojoj je nekad bila osnovna škola “Fadil Jahić Španac”, a danas su tu Matična služba i Odjeljenje za urbanizam. Na spomen ploču su urezani Kranjčevićevi stihovi : “ Slobode koji nema/ taj o slobodi sanja/ ah, ponajljepši san.” A ispod toga : “ U tami porobljene Bosne, saosjećajući s borbom svog naroda, Silvije Strahimir Kranjčević je u ovoj školi, od 1888 – 1892. učio mlade generacije kako se vole sloboda i domovina.” Ploču je postavila Kulturno-prosvetna zajednica opštine Bijeljina 1965. godine, u povodu stogodišnjice rođenja velikog pjesnika, na jednoj od najljepših zgrada.
Za one koji ne mogu da se sjete – to je ona stara, tamnocrvena zgrada, pored Muzeja, u čijem smo dvorištu nekada igrali košarku, i koja je jedan od rijetkih preostalih svjedoka prošlosti ovoga grada. A kako je krenula seljačka rušiteljska stihija okrenuta protiv svega starog , i kako su zinuli novčanici novokomponovanih graditelja i njihovih jarana političara, bojim se da ni to neće potrajati.
U februaru 2015. godine navršilo se 150 godina od rođenja Silivija Strahimira Kranjčevića, najvećeg hrtvatskog pjesnika nakon Ujevića, kako kaže Miljenko Jergović. Rođen je u Senju, vrlo rano je pokazao svoju buntovnu narav, zbog koje je izbačen iz gimnazije, pa je školovanje morao nastaviti u Rimu, u školi za svećenike. Ali, i tu školu napušta vrlo brzo, pa u Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj i kao učitelj odlazi na službu u Bosnu. Bio je oduševljeni pravaš i zalagao se za oslobođenje od Austro-Ugarske, pa za njega nije bilo mjesta u Hrvatskoj, u koju se nikada više nije vratio. Živio je i radio u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, i ostavio neizbirisivi trag na pjesničkoj i kulturnoj mapi Bosne.
Kranjčević je svoju prvu pjesmu objavio u “Hrvatskoj vili”, mjesec-dva prije odlaska u Rim, a čim se vratio, dao je u štampu svoju prvu pjesničku knjigu “ Bugarkinje”, koju je književna javnost dočekala s oduševljenjem. Zbog progona iz Hrvatske i stalnog seljakanja, svoju drugu knjigu objavio je tek nakon deset godina ( “Izabrane pjesme” 1898.), treću – “Trzaji”, 1902-ge, a posljednju – “Pjesme” , 1908. godine.
Književni kritičari se slažu da je njegov boravak u Bijeljini ( 1888-1892) bio najplodniji i najuspješniji period njegovog pjesničkog stvaralaštva. U Bijeljinu je stigao 14. avgusta 1888. godine, da radi kao učitelj. Zapamćen je kao miran i povučen mladi čovjek. Mustafa Grabčanović je zabilježio da su ga, prema kazivanju njegovog đaka Vlajka Mitrinovića, đaci veoma voljeli, jer je neobično zanimljivo iznosio teme iz zemljiopisa i istorije, i bio blag i taktičan. Često je šetao kroz ( tada) novi Gradski park i putem prema Novom Selu, a stanovao je kod dr Kohuta, poznatog bijeljinskog ljekara, u dvorišnoj zgradi Hermana Valdapfela, u današnjoj Karađorđevoj (nekadašnjoj Titovoj) ulici. U Bijeljini je napisao neke od svojih najpoznatijih i najboljih pjesama : “ Ja sam” ( 1889), zatim “Ideali”, “Astrea” i “Pjesma moje sreće” (1890), pa sljedeće, 1891-ve : “Utjeha”, “Pred knjigom roda moga”, “Jatagan”, “Neznani grob”, “Gospodskom kastoru”, “Stara slika”, a 1892. godine : “Zapad sunca”, “Ditiramb”, “Angelus”, “Monolog”, “Iza spuštenijeh trepavica” i “Badnje veče”.
Kranjčević se u Bijeljini družio najčešće s dr Kohutom, zajedno su šetali i razgovarali, a veliki pjesnik je često prisustvovao obdukcijama u bijeljinskoj bolnici, jer se interesovao za anatomiju.
Dok je službovao u Bijeljini, Kranjčević je objavljivao pjesme u “Bosanskoj vili” i nekim drugim listovima. Dopisom Vlade od 3. septembra 1892. godine razriješen je dužnosti i upućen u Livno.
Najveći dio svog bosanskog života proveo je Kranjčević u Sarajevu, gdje je stekao posebnu književnu slavu. Tu se oženio i stekao porodicu, ali je živio i umro u siromaštvu, buntovan i neshvaćen. Punih osam godina ( 1895 – 1903) uređivao je tada najuticajniji književni i kulturni časopis “Nada”, koji je bio prava avangarda toga doba, ali se, kao nominalni urednik, morao potpisivati njegov zaštitnik Kosta Herman, savjetnik u Vladi, i kasniji zaštitnik i drugog velikog hrvatskog pjesnika – Antuna Gustava Matoša, jer je Kranjčević bio, kako bi se to danas reklo, politički nepodoban. Zanimljivo je da su, u političkom smislu, Kranjčević i Herman bili protivnici, ali to im nije nimalo smetalo da najtešnje sarađuju u književnom stvaralaštvu. U tom časopisu je Kranjčević objavio više svojih pjesama i književnih prikaza, koji kvalitetom nadilaze svoje vrijeme. O Kranjčeviću, najvećem pjesniku realizma ovih prostora, iscrpnu studiju je napisao Ilija Kecmanović, a pjesnik Jure Kaštelan je zabilježio i ovo : “ Kranjčević je ne samo najsilniji pjesnički uzlet 19. vijeka, nego i preteča, inspirator, a time i savremenik kasnijih književnih generacija.” Bio je pjesnik koji je ustoličio moderni hrvatski pjesnički jezik i ostavio djelo koje predstavlja jedan od kamena-međaša savremene poezije na ovim prostorima.
I u Sarajevu je Kranjčević živio tiho i povučeno, u sirotinjskim uslovima, ali, kad je umro 1908. godine, na sahrani se okupio silan narod, i muslimani, i pravoslavci, i katolici, ali i sva bosanska književna i kulturna elita. Kažu da je to bio jedan od najvećih sarajevskih sprovoda u čitavom dvadesetom vijeku, o čemu je i Matoš ostavio svjedočanstvo. Njegova slava počela je da raste nakon smrti, njegovo ime davali su ulicama i školama, a njegove pjesme bile su neizostavni dio svake lektire i svake pjesničke priredbe. Sahranjen je na sarajevskom groblju Svetoga Josipa, a danas na njega podsjećaju dvije spomen-ploče na kući u kojoj je živio, sivoj zgradi iza leđa Vijećnice. Jednu je 1948. godine postavio Narodni odbor grada Sarajeva, a drugu 2008-me, na stogodišnjicu pjesnikove smrti, Kulturno društvo “Napredak” i Matica Hrvatske.
( nastaviće se)