Piše: Jusuf Trbić
Prije nekoliko dana obilježen je 6. april, Dan Sarajeva. Toga dana 1941. godine fašisti su napali naš glavni grad, a istog dana, četiri godine kasnije Sarajevo je oslobođeno. Između ta dva datuma antifašistički pokret je učinio ono što na ovom dijelu Balkana nije učinio niko, ni prije, ni poslije toga. Okupio je pod jednom zastavom Srbe, Hrvate i sve ostale, i potvrdio da je etnička mržnja na našim prostorima vještački proizvedena i da se zajedničkim snagama može postići i ono što je tada izgledalo nemoguće. Zajedništvo je trajalo skoro pola vijeka, Jugoslavija je bila uređena na sekularnom principu, uz eliminisanje etničkog nacionalizma. A onda, kad su nacionalističke snage ojačale, došao je ponovo 6. april 1992. godine, kad je fašizam opet pokucao na vrata Sarajeva. Toga dana počela je najduža opsada jednog grada u novijoj evropskoj istoriji, koja je trajala tri puta duže od opsade Staljingrada. Glavni grad Bosne i Hercegovine bio je 1.425 dana pod neprekidnom paljbom Mladićevih zločinaca. Prema zvaničnim podacima, tokom opsade poginulo je 14.011 Sarajlija, od čega 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Fašisti su na Sarajevo ispalili oko 64.490 granata, u prosjeku 329 dnevno. Rekord su postavili 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. Za sve to vrijeme na ekranima svih svjetskih televizija i na stranicama svih novina i časopisa Sarajevo i Bosna su bili udarne teme, o kojima se neprekidno govorilo i pisalo. Tutnjale su salve diplomatskih saopštenja, osuda, izjava, prijedloga, izraza podrške, ali ništa se nije mijenjalo, sve dok američki predsjednik, nakon nepojmljivog zločina genocida, nije najzad odlučio da se ta krvava predstava konačno završi. U Gazi se danas dešava nešto slilčno, s tim što, ovoga puta, američki predsjednik stoji na strani zločina koji traje pred očima cijelog svijeta, bez ikakvih konkretnih reakcija, čak ni od muslimanskih zemalja.
Treba se podsjećati na Sarajevo, koje je slika svih nas, na licemjerstvo svijeta, na zabranu da se branitelji BiH, članice UN-a, naoružavaju, na podršku skoro svih zapadnih zemalja zločinačkom projektu. Može li to konačno osvijestiti probosanske snage u našoj zemlji i natjerati ih da se okupe oko jedne zajedničke teme: spašavanja naše države, koja je toliko slaba, da jedva stoji na nogama. Može li ih sjećanje nečemu naučiti i pokazati im da ne smiju više čekati ni na koga, jer vrijeme samo što nam nije isteklo. Mogu li naši političari, intelektualci, mediji i običan svijet shvatiti šta je to što nas uništava? To je programirana etnička podjela koju je Alija Izetbegović dogovorio s centrima moći u Beogradu i Zagrebu i to zastupao i u ratu i nakon njega. Strašno je da ta pogubna ideja i danas živi u glavama mnogih uticajnih ljudi, kojima je vjera važnija od države i naroda, pa negiraju sve bosansko na račun bošnjačkog, zazivajući malu džamahiriju na četvrtini teritorije BIH. Mogu li se naši politički lideri konačno otrgnuti iz smrtonosnog zagrljaja plemenskih poglavica kojima su stari, besmisleni mitovi osnovni putokaz za budućnost?
Danas se mi nalazimo na pragu devedesetih. I tada je velikosrpski separatizam krenuo sličnim koracima: bjesomučna propaganda, proizvodnja mržnje prema drugima, suspenzija državnih zakona, vlastiti ustav, osvajanje institucija, i dehumanizacija nepoželjnih. Danas ta politika nema iza sebe tenkove i topove bivše JNA i Miloševićevu Srbiju, ali ima ponovo neodlučnost svijeta i uspavane branitelje Bosne, koji se jednako nadaju da će neko drugi obaviti posao za njih. Secesionisti se uporno pozivaju na Dejtonski sporazum, koji krše svakoga dana, na poštovanje zakona, koje nemilice gaze, i na mir, zaklinjući se da neće biti nikakvog pucanja, jer znaju da međunarodna zajednica sve može progutati, osim krvoprolića. I tako idu korak po korak ka konačnom rješenju: dvije države pod jednim krovom. A, što se njih tiče, može i tri, to bi bilo još bolje.
Za to vrijeme slušamo kočoperne izjave naših lidera, saopštenja iz Brisela, Pariza i Londona, dobijamo telegrame podrške našoj borbi za vladavinu prava, dok dani prolaze, a naša država nema načina da sve završi onako kako se jedino može završiti. Koliko to može trajati? Možda dotle dok neko iz svijeta ne prizna faktičko stanje, kao nekad na Kipru, ili dok vlast ne prizna da je nemoćna. “Puzajuća” secesija ne prestaje, strah se uvlači u ljude i dovoljan bi bio jedan nemili događaj da sve okrene na glavu. Ali, nema nigdje bunta građana, nema okupljanja probosanskih snaga, nema nikakvih prijedloga za rješenje situacije. Ako je etnička podjela, uz teritorijalnu organizaciju, naš glavni probem, i ako imamo presude Evropskog suda za ljudska prava koje bi mogle pokrenuti proces pozitivnih promjena, ima li ikoga da dovoljno jasno postavi zahtjeve za promjenama koje bi spasile i nas i našu državu?
Ako nema, red bi bio da naši političari, i oni na vlasti i oni u opoziciji, kažu javno da su nesposobni da riješe problem, ili da to kažu građani na protestima, ako svi mi zajedno imamo bar još malo istinskog patriotizma. U protivnom, već sutra se možemo probuditi u svijetu u kojem ćemo svi biti vječiti proganici iz sopstvenih života.
