Piše: Jusuf Trbić
Mnogi ljudi još pamte vrijeme kad je sport bio zabava, uživanje, amatersko nadmetanje, vještina i ljubav, kad su gledaoci dolazili da bodre svoje sugrađane, komšije, rođake i prijatelje, a sportisti im darovali nesebični trud i umijeće, za aplauz, za šaku slave i tapšanje po ramenu. Uz fudbal, košarku i rukomet, boks je bio pravi čaršijski sport, koji je okupljao domaće mladiće, domaće trenere i brojnu publiku, a tadašnja publika je znala šta je prava plemenita vještina.
Ne zna se kad je ovaj borilački sport počeo u Bijeljini, ali ostala je priča da je daleke 1938. ili 1939. godine jedan vojni akademac iz Brodca postao amaterski prvak Evrope, ali niko nije znao da mi kaže ko je to bio i kako je uspio u sportu koji je u ovom kraju, u to vrijeme, bio nepoznat. U svakom slučaju, zna se da je 1948. godine, iz tadašnje omladinske sekcije za sport i fiskulturu, nastao novi klub, na čijem je čelu, po partijskom zadatku, bio izvjesni pukovnik Popović. Kao i drugi sportovi, i ovaj je dočekan s oduševljenjem među mladim ljudima, koji su već znali za svjetske bokserske veličine i njihove životne priče. A uskoro je došao i prvi veliki uspjeh, koji je dodatno podgrijao interesovanje za boks – Vlado Ilić, s nadimkom Lav, pobijedio je tada neprikosnovenog šampiona Pavla Šovljanskog, prvaka države. Bijeljinci su bili oduševljeni i boks je postao pravi čaršijski sport.
Plejada asova
Od tada pa do danas Bokserski klub Radnik postao je, na svoj način, simbol grada. Decenijama je bio rasadnik talenata, da bi danas izrastao u najbolji klub u regiji.
Bokserskih početaka sjeća se i danas jedan od doajena ovog sporta, Jusuf Pašalić, koga svi stariji Bijeljinci zovu jednostavno Jusuf Bokser.
- “Počeo sam daleke 1949. godine, malo nakon osnivanja kluba, i zapamtio sam mnoge ljude i događaje. Bilo je to vrijeme amaterizma, druženja, ljubavi prema sportu. Igrao sam i fudbal, ali boks sam zavolio zbog drugara. Bili su tu Salih Muratović, Ahmet Lutvagić, Boban i Vlado Ilić, pa Asim Parada, tako smo ga zvali, sjećam se i Nihada Hadžibeganovića, trenera Ćuka i Mulahasanovića…Bili su i Đulaga Sejmenović, Alija Hasičić Masni, pa Geca, a za sve nas autoritet je bio dugogodišnji trener Milutin Drljača Grga, on je došao iz Lešnice, i tu ostao. Išli smo o svom trošku na gostovanja, sve je bilo potpuno amaterski, ali je opet interesovanje bilo veliko. Ali, od samog početka imali smo pravilo da naš član mora biti uzoran omladinac, i u školi, i na ulici, i toga smo se strogo držali. Znalo se kakav mora biti član bokserskog kluba!
Publika nas je voljela, i masovno dolazila da nas gleda, a dosta njih išlo je da nas bodri na gostovanjima i velikim takmičenjima. Sjećam se borbi s velikim asovima kakvi su bili Stanković Čelik ili Jakovljević, bilo je to vrijeme pravog sportskog nadmetanja.”
Zbog nedostatka osnovnih sredstava za rad klub je ipak prestao s radom 1952. godine, i pauza je trajala skoro deceniju. Ali, 1962. godine gledaoci su se opet okupljali oko ringa. Inicijatori za obnovu kluba bili su Imšir Kalajić, Ibro Kokorović i Drago Podinić, a najveći teret ponio je Miro Marjanović. Klub je opet krenuo, i već 1964. ušao u Republičku ligu BiH. Tada počinje period uspjeha i “fabrikovanja” asova, od kojih su mnogi obilježili jugoslovensku istoriju ove plemenite vještine.
Hasan Dukić, Blago Radovanović, Sapko Ibrahimović, Mustafa Omić Toma i drugi bijeljinski bokseri privlačili su veliku pažnju bokserske publike širom Jugoslavije.
Majstor iz Bijeljine
– “Bilo je to nezaboravno vrijeme”, sjeća se jedan od najboljih bijeljinskih boksera svih vremena, Meksud Hrustić, koga mnogi pamte po nadimku Brico. “ Već na početku karijere ostvario sam veliki uspjeh – osvojio sam zlatnu medalju na turniru olimpijskih nada u Vršcu i Beogradu. U Bijeljini je doček bio nezapamćen, jer je to, kako su novinari pisali, bila prva zlatna medalja koju je osvojio neki ovdašnji sportista.”
Hrustić je rođen 1949. godine, a počeo je boksovati relativno kasno, sa devetnaest godina. Ali, njegov izuzetni talenat brzo je došao do izražaja, pa je već 1969. godine postao prvak BiH u muva kategoriji. Za njega su se počeli otimati prvoligaškli klubovi, pa je te iste, 1969. godine, prešao u tada poznati klub “ 14. oktobar” iz Kruševca. U spomen-knjizi ovoga kluba, štampanoj 2001. godine, povodom pola vijeka postojanja, odjeljak o Meksudu Hrustiću ima naslov : “Majstor iz Bijeljine”. Dovoljno da se odmah vidi o kakvom se bokseru radi.
Za Kruševljane je Hrustić boksovao sedam sezona, i imao 187 mečeva, od toga čak 162 pobjede i samo 14 poraza. Ako se zna da je tih godina jugoslovenski boks bio jedan od najboljih u ovom dijelu Evrope, onda je to zaista impresivan bilans. Hrustić je bio i kapiten ekipe, i trener u dva navrata. Kao bokser bio je i prvak Srbije, i član tada jake državne reprezentacije, u kojoj su bili i Parlov, i Beneš i dugi vrhunski asovi. Osvojio je i niz nagrada i priznanja i kao bokser, ali i kao trener. Kao trener bijeljinskog Radnika dobio je i priznanje za najstarijeg uspješnog trenera u državi.
Zajedno sa Hrustićem, u Kruševac su te 1969. godine otišla i braća Branislav i Branko Lukić, koji su za mnoge Bijeljinci bili i ostali simboli boksa. Zvali su ih “braća Daltoni”, po popularnim junacima iz stripa, jer su bili toliko slični, da ih mnogi nisu mogli razlikovati. A bili su tada, kako mnogi kažu, jedini par blizanaca u svjetskom boksu.
Braća bokseri
U mnogim sportovima pojavljivala su se ponekad rođena braća, vrhunski takmičari, pa je tako bilo i u boksu. Vjerovatno su najpoznatija braća Tadija i Slobodan Kačar, koji su ostvarili vrhunske svjetske rezultate u amaterskom, ali i u profesionalnom boksu. Treba reći da je Tadija Kačar danas počasni predsjednik bijeljinskog Radnika, i jedan od kreatora velikog uspjeha ovog kluba. A taj je klub, kao ni jedan drugi, dao dosta rođene braće – boksera, i jedini par blizanaca, koji su ostvarili vrhunske rezultate. Naravno, to su bila braća Branko i Branislav Lukić, popularni bijeljinski Daltoni. Ali, nisu jedini. U Radniku su boksovali i blizanci Rapkići, pa braća Haso i Besim Pašić, trojica Hamidovića : Avdo, Rasim i Ramo, Marko i Bono Bošnjak, izuzetni bokseri Sabit i Mirsad Bilalić, Miloš i Dušan Veletić, Milenko i Radenko Tomić, a i danas su tu dva Tomića, Radenko i Darko. Dovoljno za jednu neobičnu boksersku istoriju.
Blizanci u ringu
Kad su se dva dječaka, koji su bili slilčni kao jaje jajetu, pojavila na treningu daleke 1968. godine, trener Milutin Drljača Grga odmah je zapazio njihov izuzetni talenat. Počeli su vrijedno trenirati, i već te prve godine osvojili su zlatne medalje na prvenstvu BiH u Zenici. Bilo je to pravo čudo, jer je to, praktično, za njih bilo prvo zvanično takmičenje. Naravno, odmah je uslijedilo interesovanje mnogih prvoligaških klubova, a najuporniji je, kao i u slučaju Meksuda Hrustića, bio tada poznati i bogati klub – “14. oktobar” iz Kruševca. Uskoro su se braća našla u Kruševcu, a njihovi atraktivni mečevi počeli su puniti sportske stranice novina. Obojica su bili brzi, izuzetni tehničari, majstori, ali je publika odmah zapazila da je Branko više fajter, kako se tad govorilo, borac i udarač, čiji su se mečevi uglavnom završavali nokautom prije isteka treće runde. Branislav je bio prefinjeni tehničar, ali i borac koga niko nije uspio oboriti. I to je bila jedina razlika među njima, jer ih i njihovi najbolji prijatelji ponekad nisu mogli razlikovati.
Kad su krenuli za Kruševac, iz njihovog kluba u Bijeljini ispratile su ih suze trenera Grge i zagrljaji drugova. A u Kruševcu ih je, kao i Hrustića, prihvatio tada čuveni trener Tomislav Anđelković Maki, koji je od njih napravio prave majstore. Već na početku prvoligaške karijere Branko je imao nezaboravan meč s tada najboljim jugoslovenskim bokserom Bratislavom Ristićem, koji je proglašen pobjednikom samo zato što je imao veliko ime, a Branko je bio na početku karijere. O tom meču ljubitelji boksa u Kruševcu i danas pričaju.
Mečevi braće Lukić uvijek su privlačili veliku pažnju. Na svim takmičenjima proglašavani su za najborbenije boksere, njihove borbe za najatraktivnije, pa su dobili i niz priznanja za svoje majstorstvo u ringu. Branko je boksovao u bantam, a Branislav u perolakoj kategoriji, i obojica su na svakom meču dizala publiku na noge. Na prvenstvu Srbije 1972. godine pobijedili su sve protivnike i postali prvaci, a to je tada, kako je pisala štampa, bilo teže ostvariti nego na prvenstvu Jugoslavije. Ali, jedan meč je ostao nezaboravan.
U analima boksa nije zabilježeno da su se braća borila međusobno na ringu. I Lukići su to uvijek odbijali. Ali, jednom su pristali, tek toliko da odmjere snage i uporede jedno i drugo majstorstvo. Bilo je to na prvenstvu Srbije. Meč je izazvao ogromno interesovanje javnosti, a braća su, kao i uvijek, unijela u borbu sve svoje znanje i borbenost. Publika je meč odgledala na nogama, ovacije se dugo nisu stišale, a sutradan je najpoznatiji sportski list u Jugoslaviji, beogradski “Sport”, zabilježio i ovo : “ Pobedio je Branko, mada je, mora se priznati, Branislav bio bolji. Ipak, nepravdu je ispravio žiri, koji je Branislavu dao titulu najboljeg tehničara na pojedinačnom prvenstvu Srbije.”
Lukići su proveli pet sezona u Kruševcu, i ostali zauvijek zapisani u analima kluba kao veliki bokseri, neponovljivi majstori. Nakon vojske, vraćaju se u Bijeljinu, i ponovo uključuju u rad svog kluba, ovoga puta kao treneri. U to vrijeme Radnik bilježi velike uspjehe. U tada jakoj Drugoj ligi, u konkurenciji klubova kakvi su bili oni iz Pule ili Slavonskog Broda, Bijeljinci bilježe niz odličnih rezultata, kojima se afirmišu na prostoru cijele bivše države. Najveću zaslugu za to imali su Branko i Branislav Lukić, bijeljinska braća Daltoni.
Oni nikuda i nigdje nisu išli jedan bez drugog. Rođeni 8. avgusta 1949. godine, u razmaku od dva minuta, bili su jako vezani. Pričali su kako je onaj ko je gledao brata na ringu uvijek teško preživljavao te borbe. U knjizi o istoriji Bokserskog kluba “14. oktobar” Kruševac zabilježena je i jedna zanimljiva izjava Branka Lukića :
– “ Jednom mi se dogodilo da budem grogi u gledalištu. U trenutku kad mi se zavrtjelo u glavi i kada mi se učinilo da ću se srušiti, Branislav je na ringu primio jedan jak udarac, za trenutak izgubio ravnotežu. I ranije sam čuo i čitao da blizance vezuje čudan osjećaj i da oni mnoge stvari u životu zajednički preživljavaju. Ali, ovo sa udarcem koji je brat primio, a ja osjetio, vjerovatno je jedinstven slučaj.”
Bogata istorija
Branislav Braco Stevanović je jedan od onih ljudi koji daju sve od sebe sportu kojeg vole, rade sve moguće poslove i nikad ne posustaju. Godinama je on aktivan u Bokserskom klubu “Radnik”, i ima ga svuda : postavlja ring, nosi opremu, organizuje mečeve, nema šta ne radi. Kao dugogodišnji predsjednik kluba zapamtio je i dobre i loše godine.
– “Bilo je kriza i neimaštine, jer boks nikada nije bio miljenik vlasti. Često smo se znali snalaziti kako znamo i umijemo, jer ovo je sport koji “sklanja” mlade ljude s ulice i uči ih radu, redu, disciplini. Uz to, Semberija je uvijek bila pravi rasadnik talenata. Mnogi od njih, nažalost, i pored vrhunskog talenta i predispozicija, nisu uspjeli, jer društvo nije imalo dovoljno sluha za ovaj sport. Zapamtio sam sjajne boksere : Hrustića, braću Lukić, braću Bilalić, Mrkaljevića, Rašida Bajramovića, Ibrahima Pazarčevića, Nusreta Đuderiju, Faruka Tahirovića… Milenko Krsmanović je bio juniorski prvak Jugoslavije, Mile Mlađenović Tulija omladinski prvak, sjajni su bili i Blago Radovanović, Bego Ćelahmetović, Krstić, koji je sad trener u Spartaku iz Subotice, pa Aletović iz Janje, Karadarević, Beganović, Ristić, bantamaš, Drago Nadarević, Marko i Bono Bošnjak, pa Ahmet Asovski, Uzeir Husić, Hajrudin Limani… Klubu su mnogo dali i Mehmedalija Pašalić Meša, Meho Hamidović Keša, Nerim Husić, Abdurahmanović, koji je otišao u Metalac iz Valjeva, pa Muhamed Hamzić Buco. U vrijeme najvećeg uspona jugoslovenskog boksa bilo je najmanje deset Bijeljinaca, vrhunskih boksera, u prvoligaškim klubovima. Toga nije bilo ni u jednom drugom sportu kod nas.
U novije vrijeme najistaknutiji su Adnan Hadžihajdić i Velibor Vidić, pa braća Veletić, Dašo Simenuović, Đorđe Tomić … Mnoge asove bijeljinskog ringa ja sam i dočekao, i ispratio. Ipak, među svim tim sjajnim borcima, po mom mišljenju, najveći talenat je bio Salko Nargalić Ćosa. On je bio rođeni bokser, kad je on boksovao, to je bila umjetnost. Mnogi su dolazili da ga gledaju. Sjećam se, dolazili su stručnjaci iz cijele zemlje da vide njegov rad nogu, to je bilo nešto neponovljivo. Ćosa je bio viceprvak Balkana, višestruki prvak BiH, pravi šampion.
Danas je Radnik ponovo na stazama stare slave, iako nam uslovi za rad nisu bogzna kakvi. Ali, navikli smo na to, i guramo dalje.”
Čovjek za uspjehe
A bijeljinski boks danas je zaista u usponu. Četiri godine je prvak Premier lige BiH, a cijelu deceniju je, pored banjalučke Slavije, najbolji klub u državi. Najveće zasluge za to, bez sumnje, ima čovjek koji je, i kao bokser i kao trener, obilježio posljednje tri decenije bijeljinskog boksa – Milenko Tomić. Počeo je sad već daleke 1978. godine, i to u Njemačkoj, gdje je išao u školu.
– “U to vrijeme u Njemačkoj su svi đaci, koji su željeli da se u slobodno vrijeme bave nekim sportom, plaćali klubovima da mogu kod njih trenirati. Najmanja članarina je bila u bokserskom klubu, pa sam tamo počeo pomalo da treniram. Kad sam došao na raspust u Bijeljinu, moj ujak, koji je volio boks i družio se sa tada poznatim bokserom i trenerom Salihom Muratovićem, odveo me je na trening. Gledao sam tada istinske asove – Ćosu, Sabita Bilalića i druge, i svidjelo mi se. Tako je počelo.”
Milenko Tomić je bio juniorski prvak Jugoslavije, višestruki je prvak BiH, bio je reprezentativac, učestvovao je na Svjetskom kupu u Turskoj. Boksovao je do svoje tridesete godine, a onda je počeo izuzetnu trenersku karijeru. Dugogodišnji je selektor i trener reprezentacije BiH, a danas je direktor reprezentacije.
– “Bijeljinski Radnik je danas najbolji klub u državi. Četiri godine smo prvaci BiH, a tri godine prvaci Regionalne lige, u kojoj učestvuju najbolji klubovi iz Mađarske, Rumunije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Srbije i BiH. Takmičenja se održavaju u gradovima Vojvodine, a očekujem ulazak u Evropsku ligu. Da imamo bolje mogućnosti, bili bismo evropska veličina. Iz ove naše ekipe Adnan Hadžihajdić je bio učesnik evropskih i svjetskih prvenstava, prošao je i kvalifikacije za Olimpijske igre. Velibor Vidić je donio mediteransku medalju, reprezentativac je, a mladi Đorđe Tomić je bio na prvim Evropskim olimpijskim igrama, osvojio je Zlatnu rukavicu u Beogradu ( među takmičarima iz 33 zemlje) i proglašen za najboljeg borca na turniru 2013. godine. Dašo Simeunović teškaš, bio je na četiri evropska i dva svjetska prvenstva i ide u kvalifikacije za Olimpijske igre. Sve su to uspjesi dostojni poštovanja.”
Na pitanje : ko je najbolji bijeljinski bokser svih vremena, odgovara :
-“Salko Nargalić Ćosa, to će reći i svi drugi koji prate ovaj sport. Da je živio u nekoj drugoj sredini, negdje na Zapadu, bio bi svjetski prvak. Ali, mi nismo imali uslova za tako nešto, a on nije htio da ide iz Bijeljine. Inače, moj bokserski uzor je bio Mirsad Bilalić, iako je bio samo dvije godine stariji od mene. Bio je vrhunski tehničar, jugoslovenski reprezentativac, miljenik publike u Beogradu. Bio sam prisutan kad mu cijela velika dvorana skandira i ispraća ga na nogama. To je neponovljivo. I on i njegov brat Sabit, osim što su bili vrhunski sportisti, bili su i izuzetni ljudi, pristojni, pošteni, dobri, to se zaista rijetko viđa. Husaga Hašimović je bio prvak Jugoslavije, Bego Ćelahmetović je bio u jugoslovenskom vrhu. Bilo je i drugih velikih imena, i ne treba ih nikad zaboraviti.”
Bijeljinski boks danas je ponovo na putu uspjeha. Nadajmo se da će to, ovoga puta, trajati mnogo duže nego ranije. Jer, to zaslužuju i brojni bokserski talenti, i publika, i grad Bijeljina, čije je ime odavno poznato na bokserskoj mapi ovoga dijela Evrope.