Žrtve ne smiju biti svedene na brojeve

8

Mnogi od nas priznat će da su tokom rata i poslije, izmanipulirani, jer se u naše ime činilo nešto za šta nismo pitani.

Piše: Benjamin Butković

U priči i raspravama o dešavanjima u posljednjem balkanskom ratu, nekako uvijek na margini ostanu žrtve. Važniji su patriotski pokliči i dokazivanja, izgrađeni mitovi, vlastita viđenja i frustracije, ideološka i politička opredjeljenja,… Žrtve nikako da od objekta postanu subjekat.

Posljednjih nekoliko godina 10. i 11. juli provodim u Srebrenici. Genocid u Srebrenici je postao aksiom. Obdarenima razumom to je jasno. Jer to nije i ne može biti stvar mišljenja, političkog ili nekog drugog. A manipulacija je konstanta. Trauma tih ljudi predmet je zloupotrebe sa svih strana. I od „njihovih“, i od „onih“, i od međunarodnih. „Njihovi“ ih zloupotrijebe kad im treba moralno pojačanje političkog koncepta pred izbore ili novac iz međunarodnih donacija. Punih usta obećavaju pomoć i podršku koje se nakon završetka komemoracije izgube iz Potočara uz zvuke sirena policijskih vozila koji ih ispraćaju, a da ukop žrtava još nije završen. „Oni“ ih omalovažavaju i vrijeđaju da bi pronašli opravdanje za počinjeni zločin u njihovo ime, a međunarodni ih ignoriraju, jer su im teret na savjesti. Preživjeli svjedoci genocida s kojima sam razgovarao kažu da Srebrenica smeta svima i najradije bi da je nekako izbrišu.

Porodice žrtava izmanipulirane su i tokom pripreme aplikacije za reviziju presude pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu u procesu – Bosna i Hercegovina protiv Srbije (i Crne Gore) za genocid. Nadu u izmjenu presude i utvrđivanje krivice zvaničnog Beograda za genocid zamijenila je nova frustracija, jer je aplikacija odbijena iz proceduralnih razloga.

Manipulacija vlasti RS-a

Preživjelima, ali i žrtvama genocida u Srebrenici manipulira se i uskraćivanjem informacija o mjestima masovnih grobnica, smanjivanjem budžeta za rad istražnih timova i komisija za traženje nestalih, zabranama posjeta mjestima stratišta i na još mnogo načina.

Na drugoj strani je manipulacija vlasti bh. entiteta Republika Srpska srpskim žrtvama u i oko Srebrenice. Negirajući i vrijeđajući žrtve genocida pokušavaju ukazati na potrebu poštovanja žrtava iz srpskog naroda. „Ne možemo prihvatiti činjenicu da je srpska strana za sve kriva, a da za ovolike srpske žrtve niko ne odgovara“, govori predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik potencirajući da se radi o 3.267 ubijenih. Pa je u tu svrhu ovih dana najavljena, pa otkazana, promocija knjige kojom se genocid nad Bošnjacima u Sigurnoj zoni UN-a u Srebrenici tretira kao laž, najavljuje, pa otkazuje, skup podrške generalu koji je po komandnoj odgovornosti optužen pred haškim tribunalom za počinjenje genocida,…

Dodik potencira kolektivnu krivicu, a iz bošnjačkog političkog vrha bezbroj puta je naglašeno da se za zločine ne krivi cijeli narod, nego institucije kojima su rukovodili pojedinci.  Zločinci nemaju vjeru i naciju, nego ime i prezime i ličnu odgovornost srazmjernu ulozi koju su imali pri počinjenju zločina.

Žrtve ne smiju biti svedene na brojeve. Posebno se umanjivanjem ili povećavanjem brojeva ili njihovim poređenjem dokazuje namjera manipulacije. To su osobe s imenom i prezimenom. Ma kojem narodu pripadale. Ali razmjere zločina genocida, planiranje, organiziranje, uklanjanje tragova počinjenih zločina, pokušaj opravdavanja nekim ranijim ubistvima i žrtvama iz srpskog naroda pobijaju Dodikove težnje i zalaganje za „ravnopravan tretman prema svim žrtvama i svim zločincima.“ Nisu sve žrtve iste, niti su zločinci isti. Licemjeri će se ovdje referirati na moje nacionalno opredjeljenje, ali to nema veze sa argumentima koje nudim.

Srebrenica se ne može porediti s holokaustom zbog obima zločina. Srpske žrtve u Podrinju se ne mogu porediti sa žrtvama genocida zbog načina na koji su ih pobili. Pokušavajući stvoriti vještački balans u broju žrtava i na taj način pravdati počinjenje genocida politički vrh RS-a stalno zbraja vojnike poginule u borbama i civile. U civilne žrtve treba ubrojati ubijene zarobljenike, jer se razoružani vojnici bez mogućnosti da pruže adekvatan otpor, prema zakonima i običajima ratovanja, mogu tretirati kao civili.

U svojim istraživanjima kolega Srđan Puhalo došao je do podataka entitetskog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) da je u tom periodu u regionu Srebrenice poginulo 2.385 Srba od kojih su 387 civili. Ovdje brojeve ne navodim zbog poređenja sa brojem žrtava genocida, nego radi ilustriranja manipulacije. Ovih 387 osoba je ubijeno i potpuno je legitimno tražiti da se zločinci koji su to učinili kazne. Kada je objavio ove podatke, Puhalo je izložen verbalnim napadima i proglašen izdajnikom srpstva od dijela javnosti u RS-u.

‘Izdaja srpstva’

Dodik – njega pominjem, jer je on personifikacija političkog mišljenja u entitetu RS-  kaže da za srpske žrtve niko ne odgovara. Sud BiH do kraja februara ove godine osudio je 39 Bošnjaka za ratne zločine. Ali to nisu Bošnjaci koje bi Dodik volio vidjeti iza rešetaka. I tu dolazimo do još jedne manipulacije koju je javnost zaboravila.  Kada je Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN-a 1993. osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju tadašnje vlasti još nepriznate Republike Srpske izdale su javni politički nalog da se s tom institucijom ne smije surađivati. Stigmatizacija žrtava koje su se odlučile svjedočiti pojačana je kletvom o izdaji srpstva. Tako se proteklih godina izgubila kritična masa dokaza za zločine nad Srbima u BiH, a sudovi ne sude na temeljima univerzalne pravde, nego na temelju prezentiranih činjenica.

Nepovjerenje prema institucijama formiranim da utvrde činjenice „van razumne sumnje“  vidljivo je i nakon formiranja Suda Bosne i Hercegovine i njegovog odjeljenja za ratne zločine. Dodiku i istomišljenicima draže su interpretacije i iluzije, od suočavanja sa faktima i odgovornošću.

U javnom diskursu kad se govori o žrtvama rasprave se uglavnom odvijaju u kategorijama „mi“ i „vi“, „nama“ i „vama“. One su opasne zbog prihvatanja modela kolektivne krivice i prikrivene podrške zločincima, a svi se deklarativno zalažu za individualnu odgovornost za ratne zločine.

Mnogi od nas, ako budu htjeli biti pošteni prema sebi, priznat će da su tokom tih ratnih godina, a i nakon njih izmanipulirani, jer se u naše ime činilo nešto za šta nismo pitani.

U ljudskoj je povijesti bilo mnogo manipuliranja nemoćnima, onima koji nemaju snagu ni mogućnost da se brane na adekvatan način. Možda je naivno vjerovati da je na Zapadnom Balkanu, i Bosni i Hercegovini u njemu, moguće iskorijeniti tu pojavu. Ali vrijedi pokušati bar ukazati na to da je manipulacija vidljiva i prepoznata. Onda ima nade da nam djeca i unuci ne dožive sudbinu predaka.

 

(Izvor: Al Jazeera)