Piše: Jusuf Trbić
Istoričari kažu da je područje Semberije bilo naseljeno još u najstarija vremena, o čemu svjedoče brojna arheološka iskopavanja. Na području Dvorova postojalo je naselje još u praistorijsko doba, a arheološki nalazi potgvrđuju kontinuitet života tokom srednjeg i kasnog bronzanog doba, pa sve do takozvanog protoistorijskogv razdoblja (period izmešu praistorijskog i istorijskog doba). Kelti dolaze u 4. vijeku prije nove ere i donose brojne promjene.
Pod rimsku vlast Semberija je došla nakon Panonskog rata, oko 12. do 11. godine prije nove ere, a nešto kasnije ušla je u sastav provincije Panonija, čije je središte – Sirmium ( današnja Sremska Mitrovica) bilo jedna od četiri prijestolnice Rimskog carstva. Područje Semberije bilo je važno zbog svog geografskog položaja i dvije velike rijeke, koje su u staro doba ( za razliku od današnjeg) bile najvažnije putne komunikacije, a ne granice među narodima i državama. Posebno se to odnosi na Savu, koja se nalazila na jednom od glavnih komunikacijskih pravaca tadašnje Evrope. S obzirom na to da se nalazila između dvije rijeke i bila raskrsnica važnih putnih pravaca, Semberija je bila prostor stalnog susretanja, miješanja i prožimanja naroda i kultura, a često i ratno poprište, na kojem su se naglo i brzo smjenjivala različita istorijska razdoblja. Za Rimljane je ovaj prostor bio od velikog značaja, kao dio komunikacijske linije od Italije do novoosvojene Panonske provincije i dalje prema istoku i sjeveru evropskog kontinenta. Posebno se to odnosilo na rijeku Savu. Bili su to putevi kretanja ljudi i robe, ali i pravci za nova ratnička osvajanja.
Goti su stigli 267. godine, za njima Alani i Vandali, a zatim i Huni. Ovaj dio Bosne je bio opustošen, a stanovništvo se uglavnom skonilo u brdovite krajeve. Krajem 6. i početkom 7. vijeka stižu avarsko-slovenska plemena, koja uništavaju i posljednje tragove antičke civilizacije. Pisani srednjovjekovni izvori potvrđuju da je tokom cijelog srednjeg vijeka rijeka Drina bila granica bosanske države (o tome su pisali pop Dukljanin, Ivan Kinam i drugi), što dokazuje i mreža utvrđenja pored Save i Drine, to jest na granicama države. To je u svojoj Povelji potvrdio i bosanski ban Stjepan II, koji je tu zapisao da vlada “od Save do mora i od Drine do Cetine”, što znači da se i područje Semberije još od ranog srednjeg vijeka nalazilo u granicama “zemlje” Usore, odnosno srednjovjekovne bosanske države.
Istoričari se uglavnom ne slažu kad je tačno nastalo naselje koje se danas zove Bijeljina. Najstariji podatak o njemu, po svemu sudeći, nalazi se u knjizi hrvatskog istoričara Vjekoslava Klaića “Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća” ( Zagreb 1988.). Tu se navodi da je kotar Bjelina (Bijeljina) postojao još 1389. godine : “ Stjepanu Tvrtku bijaše napokon pošlo za rukom ovladati jednim dijelom Hrvatske i Dalmacijom, budući da je baš dosljedno obarao Sigismundovu vlast s dva kraja: na zapadu u Hrvatskoj i na sjeveru u Istočnoj Slavoniji. Dok je glavna sila bosanskoga kralja udarala na Hrvatsku, provaljivao je ban Ivaniš Horvat iz bosanske Usore bud u županije istočno-slavonske, bud u banovinu Mačvu. Tako bijaše još godine 1389. odmah nakon boja na Kosovu, udario na Mačvu i kotar Bjelinu (Boly, Beleen, districtus nostros Belyn) ali ga suzbi mačvanski ban Nikola Gorjanski.”
A u pismu ugarskog kralja Sigismunda I od 1. avgusta 1406. godine direktno se pominje distrikt (župa) Beelen. Naime, kralj, koji je bio veliki neprijatelj bosanske samostalnosti, šalje pismo iz Zvolena u Ugarskoj i piše kako nagrađuje braću Nikolu i Ivana Gorjanskog zbog ratovanja protiv “ himbenih Hrvata i Bosanaca od 1386. do 1403. godine. On tu navodi da su distrikt (župa) Beelen i Macho (Mačva) njegov posjed. To znači da je naselje današnje Bijeljine postojalo na tom mjestu, jer je tu bilo i pogranično utvrđenje Ugarske prema Srbiji i Bosni, zbog stalnih međusobnih ratova.
I turski istoričar Nešri pominje Bijeljinu 1437/38. godine i piše kako su, u to vrijeme, turski neredovni vojni odredi, takozvane “akindžije”, često upadale na to područje, pljačkale i odvodile roblje, kojeg je bilo toliko, “da je jedna lijepa djevojka vrijedila koliko jedan par čizama.” A u popisu franjevačkih samostana u sjeveroistočnoj Bosni (tzv. Mačvanskoj kustodiji) Bartola de Pisa iz 1378. ili 1380. godine, pominju se franjevački samostan Biblina (u Bijeljini) i samostan Santa Maria in Campo, u njenoj okolini, tridesetak kilometara od Bijeljine, kao i samostan De Lab na području Ugljevika. Pretpostavlja se da su svi oni porušeni prilikom čestih upada akindžijskih trupa i masovnog bježanja stanovništva iz cijele bijeljinske župe.
U petnaestom vijeku bijeljinski kraj potpadao pod vlast iločkih grofova, a tu su i bogati Dubrovčani imali svoje trgovačke kolonije. Teočak je bio najveće trgovinsko mjesto, pa su jedno vrijeme čak i iločki grofovi tu imali svoje sjedište. Teočak je bio cestom preko Bijeljine povezan sa Ilokom i Sremskom Mitrovicom, gdje su Dubrovčani takođe imali svoje kolonije. Iz tog vremena potiče prvi zvanični pisani dokument o Bijeljini, koji se čuva u Dubrovačkom arhivu. To je originalna pritužba dubrovačkog trgovca Bogiše Bogumilovića, upućena dubrovačkom knezu Alojzu. Pisana je na latinskom jeziku, i zapravo je to zapisnik napravljen pred knezom Alojzom, i glasi:
“ Dan 3. mart 1446.
Bogiša Bogumilović pred gospodinom Alojzom, knezom dubrovačkim, podnosi tužbu protiv Vukića Pribićevića, Vukića Ugrinovića i Radića Gučića i ostalih ljudi bana Osvarta Iločkog, izjavljujući da su ga oni opljačkali u Bjelini i oduzeli mu u robi, dukatima, srebru i suknu 435 dukata i dva konja i njegovu odjeću i jedan srebrni poslužavnik.”
Iz ovoga je vidljivo da je Bijeljina bila važno trgovačko mjesto na putu od Dubrovnika, preko centralne Bosne do Iloka i Sremske Mitrovice. Zna se i da je to bilo bogato poljoprivredno područje, koje je privlačilo i trgovce i pljačkaše. Od 1463. godine, kad su Turci osvojili centralnu Bosnu, do konačnog pada bijeljinskog područja pod tursku vlast 1521. godine, ovaj kraj je šezdeset godina bio izložen sukobima, pljačkanju i ubijanju ljudi, jer se tada nalazio između Turske i Ugarske, na “ničijoj zemlji”. Tada su uništeni i brojni tragovi života ljudi, pa zbog toga istoričari ne mogu da se slože u određivanju preciznijeg datuma nastanka Bijeljine. Ali, jedno je sigurno: istorija Bijeljine počela je ubijanjem, rušenjem i pljačkanjem.
I završila se na isti način.