Srpski, hrvatski i bošnjački minerali, leptiri i gradovi

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu je najstarija muzejska institucija u Bosni i Hercegovini, osnovana 1. februara 1888. godine, za vrijeme austrougarske vladavine. U toku svog 132-ogodišnjeg postojanja uspio je sakupiti dobar dio kulturnog i nacionalnog nasljeđa zemlje i svih njenih naroda. Eksponati su razvrstani po odjeljenjima (arheološko, etnološko i odjeljenje prirodnih nauka) u nekoliko različitih zbirki (folklorna, numizmatička, prirodoslovna, prahistorijska, antička i druge). Bosanski stećci krase prostor ispred ulaza u muzej, u kojem se nalaze i predmeti sa dvora kraljevske dinastije Kotromanić, čuvena Sarajevska hagada, tradicionalna jevrejska knjiga, koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svome izgonu iz Španije, te oko 3 miliona drugih eksponata, koji svjedoče o bogatom kulturnom i prirodnom naslijeđu BiH.

Zemaljski muzej BiH, jedna je od sedam institucija kulture od državnog značaja uz Umjetničku galeriju BiH, Kinoteku BiH, Historijski muzej BiH… Jedini problem ovih čuvara kolektivne i zajedničke memorije jeste atribut u nazivu institucija – bosanskohercegovački. Zbog ustavnog uređenja ni država, ni entiteti, ni kantoni nikada nisu u potpunosti preuzeli brigu o ovim institucijama, pa je u oktobru 2012. godine, nakon 124 godine postojanja Zemaljski muzej bio primoran i zatvoriti vrata. Bio je to vrhunac sistemskog uništavanja kulturnog bića zemlje na fonu etnonacionalnih politika koje se silno trude da razdvoje, pokidaju i slome sve integrirajuće u historijsko-kulturnom nasljeđu BiH. Ovaj put političkim sredstvima u miru onim što se započelo u ratu. Dakle, to je nastavak vojne dokrine kulturocida kada su se u oružanim operacijama vojske RS-a i postrojbi Hrvatskog vijeća obrane rušili svi dokazi u obliku vjerskih objekata, spomenika, mostova, knjiga, zapisa… svega što je sačuvano i dokazuje postojanje drugog naroda, kulture ili jezika. Svjedočili smo mnogim razaranjima u BiH, kao što je paljevina Gradska vijećnice u Sarajevu zajedno s knjigama i historijskim dokumentima, rušenju Starog mosta i Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru, zatim rušenju do temelja Aladža džamije u Foči ili miniranju Ferhat-pašine džamije u Banjaluci i slično.

Tako je prošlost mnogih gradova izbrisana ili skrajnuta za vrijeme i nakon rata, kao i činjenica da postoje razlike i da su te razlike u prethodnom vremenu obogaćivale život, činile te gradove posebnim – civilizacijskom supstancom BiH. Zato kulturocid, pokušaj namjernog uništenja kulture jednog naroda i njegovog identiteta, pored fizičkog istrebljenja predstavlja dio genocida nad tim narodom. Uništavanje kulture, historijskih tragova i simbola je, osim lične boli zbog gubitka, najbolniji oblik zločina u ratu. Posljedice toga su danas vidljive u mnogim gradovima. Ako se pogleda posljednji popis stanovništva, najveći dio nekadašnjih gradova postao je jednoznačan (monoetničan) u velikom postotku. To je sigurno doprinijelo kulturnoj provincijalizaciji jer gradovi u kojima se svaka razlika doživljava na agresivan način nemaju urbani duh niti demokratski ambijent. „I tako, tako nekako… umesto Nove Aleksandrije, dobili smo stari Vavilon. Umesto grada ‘plemenitog sinkretizma’, u kome bi se kulture, vere, pa i jezici susretali i prožimali na svakom koraku i pri svakom susretu, na svakom trgu, u svakoj ulici tura nam se pod nos grad izdeljen na kvartove-kazamate, kakvi su u starom Vavilonu delili ljudske fele prema jezicima, kultovima i boji kože“, pisao je Bogdan Bogdanović u publikaciji Tri ratne knjige. Uz napomenu da ovaj esej „Čovek-Sarajevo“ piše u vrijeme opsade grada kada se sve to odvija dijeljenjem Sarajeva na etničke cjeline, koje nikada nisu bile ni cjeline ni etničke.

Zvanična politika RS-a pod mentorstvom službenog Beograda već decenijama radi na brisanju bosanskog identiteta iz javnog i kulturnog života gradova i institucija. Destrukcija je zamijenjena intervencijama u kulturi, pa je tako sklopljen sporazum o tzv. srpskom kulturnom prostoru koji ima težnju da bude produžena ruka, alatka velikosrpske politike poražene u ratu – rehabilitovane u miru. Naravno da je ljudima koji su htjeli razoriti Bosnu bilo jasno da je upravo kultura supstanca koja Bosnu drži na okupu. I zato nije politički gaf kada Vučić naziva Trebinje „jednim od najljepših srpskih gradova“, već je to politička odluka i poruka da se konačno mora završiti počinjeni zločin koji je bio vođen idejom etničkog čišćenja i kulturocida. U toj nakani ima za egzekutora fanatičnog antibosanca Dodika koji javno ruži novinare u Beogradu ako neko Srbe iz BiH uvrijedi i nazove „bosanskim Srbima“. Nažalost, nema političkog kapaciteta u iscrpljenoj zemlji za ozbiljnije suprotstavljanje anuliranju autohtone bosanskohercegovačke kulture i otporu da se gradovi ne dijele po etničkom principu. Ustavno oni to nisu na papiru, prećutno u političkoj i životnoj realnosti jesu. Banjaluka, Mostar i Sarajevo imaju etničke i partijske patrone kroz SNSD, HDZ i SDA koji ih smatraju „svojom“ ekskluzivnom teritorijom. Mostar je grad u kojem nema fizičke granice između zapadnog (hrvatskog) i istočnog (bošnjačkog) dijela, ali se život ustalio na „njihove“ i „naše“ kafane, univerzitete, stadione, pozorišta itd. Poslanicima iz SDA partije nije neobično kazati da se u sarajevskom kantonu troše „bošnjačke pare“ čime jasno impliciraju da je to grad većinskog naroda koji je ujedno i glavni grad države, pa je valjda logično da im to s pravom „historijski pripada“ kao „temeljnom narodu“ BiH, kako sebe vole nazivati. Kada bi kojim čudom Rousseau danas vidio bosanske gradove uvjerio bi se koliko je bio u pravu kada je pisao o ukupnosti ljudskog položaja, u „Raspravi o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“, koja završava okrutnim zaključkom: „Vidimo šačicu moćnih i bogatih na vrhuncu časti i bogatstva, dok svjetina gmiže u mraku i bjedi“. Nisu Rousseaua imale na umu ni mnogobrojne delegacije međunarodnih institucija koje su i u mojim ličnim kontaktima znale iznijeti ideju o legitimnim predstavnicima srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda u mogućem dogovoru oko raspodjele fundusa iz Zemaljskog muzeja. Time su raznorazni politički mešetari gurali tezu o mogućoj podjeli Bosne do apsurda. Na svu sreću nisu imali odgovor da li postoje srpski minerali ili hrvatski leptiri, pa su brzo odustali od takvih gluposti. Historijski i činjenično ne bi mogli podijeliti niti srednjovjekovnu Bosnu, jer – kome je pripadala? Znao sam ih u razgovoru podsjetiti kako je Karadžić prije rata predlagao da se sarajevski tramvaj trojka na relaciji Ilidža-Baščaršija podijeli na bošnjačke i srpske vozače (hrvatske nije spominjao), tako što će se na gradskoj stanici Stup vršiti izmjena vozača. Umalo u toj luđačkoj ideji nije uspio, jer je liniju fronte za vrijeme rata u Sarajevu vukao po imaginarnim srpskim naseljima. Problem je što su takve anticivilizacijske ideje imale podršku i kod određene „srpske elite“ u samom gradu, pa su ovom ratnom zločincu znali aplaudirati u kongresnim halama i tv emisijama 90-ih.

I poslije svega Bosna opstaje i izdržava jer je to kulturna stvarnost.

Bosna je bila izložena užasnoj agresiji, i sa istoka i sa zapada, a ipak, dobar dio Bosne je preživio i nakon 30 godina bjesomučne destrukcije. Iako kultura nije moćna, jeste žilava jer je niz formi dugog trajanja i zbog čega imam nadu da je nije moguće uništiti niti podijeliti, što se vidi i iz kolekcije Zemaljskog muzeja BiH koji je ponovo otvoren.

Piše: Dino Mustafić

Peščanik.net