Pogrešno zidanje

Ivo Andrić je u “Znakovima pored puta” zapisao izjavu koju je jedan socijalistički željezničar iz Bosne dao novinaru radija: “Kad god hoću da čujem da mi je dobro, ja navijem radio. Niđe nema takvog selameta ko na radiju”. Bio je to ironičan komentar na račun medijske propagande u službi režima. Od tada je Bosnom i Hercegovinom proteklo mnogo vode. Primat u širenju društvenog optimizma preuzela je daleko moćnija televizija, a bolji život u zajedničkoj državi sve više je postajao stvarnost, da bi potom nestao zajedno sa popularnom istoimenom TV serijom. Nastavak priče je poznat. Danas je stvarnost u ovoj zemlji, i ne samo u njoj, takva da se više ne da izdržati, ali potreba za optimizmom nije sasvim nestala. To se najbolje vidjelo proteklih dana, prilikom odjave odlazeće i najave dolazeće godine, kada voditelji TV emisija nisu propuštali priliku da svoje goste upitaju: “I na kraju, šta možete poručiti našim gledaocima, imate li kakvu optimističnu poruku?” I sad, hajde ti pa budi pametan. Trista šezdeset četiri prethodna dana ti isti novinari, ni krivi ni dužni, nisu imali da kažu ništa u korist boljeg života građana, a tog posljednjeg, trista šezdeset petog dana u godini očekuju od svojih odabranih gostiju da narodu, kako je to nekad činio radio iz Andrićeve anegdote, uliju malo nade!? I onda se pristojnost i dobra namjera pretvaraju u isprazni populizam, a samo koji dan kasnije televizija će slikom i riječju početi demantovati optimistične prognoze.

Može li iko reći da Svetlana Cenić nije dovoljno stručna, da nije dovoljno obaviještena i da ne zna koliko je ovdje sati? Na rezignirajuće pitanje poznatog TV voditelja popularne političke emisije “hoće li u ovoj zemlji ikad biti bolje?”, odgovorila je: “Nikad!” Jednog dana bi valjda trebalo biti bolje. Ali, kada? Ulične TV ankete takođe upućuju na sumorno raspoloženje većine građana u stilu “ne očekujem ništa dobro”. To što je ovdje nekima jako dobro i što im više nigdje ne bi bilo tako dobro, ne mijenja stanje stvari. Sigurno je takođe da malodušnost i gubitak svake nade nisu alternativa, baš kao što ni puko opisivanje stvarnosti, ukoliko ne pokreće na akciju, nije od bogzna kakve koristi. Činjenica je da već godinama živimo u svojevrsnom procesu propadanja, a glavni razlog je taj što smo kuću gradili od krova prema temeljima, a ne obrnuto, kao što je to iskonsko pravilo. To se pokazalo kao velika strateška greška međunarodne zajednice. U Daytonu je dogovoren mir, iako je, usput rečeno, rat mogao biti završen ranije, uz mnogo manje žrtava. Ali, Clinton je oklijevao da izvrši brz i efikasan udar na Karadžićeve formacije i ta bi priča danas bila bitno drugačija. Richard Holbrooke je od predratne republike Bosne i Hercegovine sklepao državu do tada nepostojeće ustavne arhitekture, dozlaboga komplikovanu i skupu. Težište je stavljeno na “treniranje” demokratije i jačanje institucija državne vlasti, dok je moralna i socijalna obnova bh. društva prepuštena domaćim snagama, bolje reći zanemarena. To je za vodeće zemlje zapadne demokratije bio suviše komplikovan, neizvjestan i skup posao, unaprijed otežan činjenicom da su vladajuće etnonacionalističke politike bile protiv toga, jer je rat i vođen s ciljem da se tri naroda razdvoje i podijele po etničkoj i vjerskoj matrici. Pogotovo je bila nepoželjna svaka obnova multietničnosti, koja je bila koheziono tkivo zemlje. Zaboravljen je primjer poražene Hitlerove Njemačke. Zapadni saveznici su na teritoriji pod svojom kontrolom, četiri godine po završetku rata, uspostavili novu državu. Karte su bačene na ekonomski razvoj i oporavak njemačkog društva, proces poznat kao denacifikacija. Državna uprava je bila shvaćena kao stvar tehnike. Bilo je nevažno što se u Adenauerovoj administraciji našao veliki broj nacista, ljudi različitih struka. Oni su i dalje bili uvjereni nacisti, ali su sada radili onako kako su to od njih zahtijevali pobjednici. Rezultat takve strategije, a slična je primijenjena i u okupiranom Japanu, bio je, kao što je poznato, fascinantan.

Za razliku od tih zemalja, međunarodna uprava u Bosni i Hercegovini, oličena u Kancelariji visokog predstavnika, iako prisutna punih dvadeset osam godina, postigla je vrlo skromne rezultate. Skršena su ogromna sredstva uložena u ekonomski razvoj zemlje, država je postala zarobljenik nacionalističkih oligarhija i potpune podjele, nije bilo snage i političke volje za brza i efikasna suđenja ratnim zločincima, snage raskola su sve više jačale i sve u svemu, umjesto očekivanog prosperiteta danas se vodi politička bitka za opstanak dejtonske tvorevine. Godine i decenije pojeli su skakavci, jer je učinjena nepopravljiva greška u izgradnji nove države. Bosna i Hercegovina je postala eklatantan dokaz da država ne može biti nimalo bolja od vlastitog društva, a njeni međunarodni upravitelji se ponašaju tako kao da su to odvojene i nezavisne stvari. Međutim, ne može država biti nekorumpirana i imati nezavisno pravosuđe ako je čitavo društvo prožeto korupcijom i suspenzijom vladavine prava. Bezbrojne afere, koje mediji jedva stižu da registruju, svjedoče o teško oboljelom društvu, a država kakvu imamo je njegov direktan proizvod. Kuća je dakle građena naopako, sa velikom greškom u njenom zidanju. Ništa se neće promijeniti bez velikih društvenih reformi i uklanjanja agresivnog nacionalizma sa političke scene. A to bi moglo potrajati decenijama, pod uslovom da se ovoj zemlji posreći i dođu generacije koje neće nalikovati svojim prethodnicima.

U Evropsku uniju ne možemo ući kao brodolomnici. Njena vrata nam izgledaju obeshrabrujuće daleko, čak i pod uslovom da krajem marta od nje iznudimo prvo zeleno svjetlo. Ali, šta je alternativa opstanku?

(oslobodjenje.ba)