Piše: Jusuf Trbić
Moj tekst pod naslovom “Putuj, Evropo…”, objavljen prošle sedmice na ovom mjestu, izazvao je dosta pažnje, pa sam obavezan da progovorim još malo o toj temi, koja, očigledno, zaokuplja narod mnogo više od političke krize, rasturanja države, svekolike materijalne i duhovne bijede, od svega što čini naš život u ovoj jadnoj zemlji na brdovitom Balkanu. Sve se to može staviti na stranu, ali marama na glavi ministrice, e, to je problem od kojeg zavisi sudbina naroda i države. Mnogi su se našli pozvanima da se o tome izjasne, a najglasniji su, kako se moglo i očekivati, oni koji uporno brane navodno ugrožena vjerska prava muslimana, od običnog svijeta na fejsbuku i raznih političkih analitičara i aktivista, do Vlade Kantona Sarajevo i samog reisa Kavazovića. Reis je izjavio kako se “Muslimanima svakodnevno negira njihovo ustavno pravo na slobodu vjere i njeno upražnjavanje u javnom prostoru”, a sarajevska kantonalna vlada je ustvrdila da …” sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja podrazumijeva pravo svakog da može postupati u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima, te odbacuje Kljujićevu insinuaciju da hidžab vrijeđa bilo koga…” Slični su i drugi komentari, i još žešći, a neistomišljenicima se, po običaju, pripisuju islamofobija i svi drugi šejtanski grijesi.
Ali, da li će baš biti tako? Ustavno pravo slobode vjere i njenog upražnjavanja ne podrazumijeva da se svako, pozivajući se na vjeru, može u čitavom javnom prostoru ponašati kako hoće. U normalnom svijetu strogo su razdvojene dvije sfere, država i religija, i svaka od njih, u svojoj avliji, utvrđuje pravila ponašanja. Recimo, nigdje se u crkvu ili džamiju ne može ući u kratkim pantalonama ili u majici bez tregera, mada je to uobičajena ljetna nošnja u većem dijelu svijeta. I nikad nisam čuo da se zbog toga neko žali, jer su mu ugrožena građanska prava. Tako isto država uređuje svoja pravila pa nigdje nije dozvoljeno da pripadnici državnih službi ili ustanova, poput policije, vojske, pravosuđa i tome slično, ističu na sebi upadljiva vjerska obilježja. I svuda je to normalno, samo, eto, u Bosni nije. A kad reis kaže da se muslimanima negira njihovo vjersko pravo, morao bi znati da se u državnim propisima nigdje ne ističu muslimani, već se to odnosi na sve. Pošto priznaje da je hidžab vjersko obilježje, jasno je da tome nema mjesta u državnim službama, kao što nema mjesta ni vjerskim obilježjima drugih. U državi kakva je Bosna to je izuzetno važno, jer ovdje se zbog simbola ratovalo i ubijalo, a insistiranje na vjerskim pravima (samo) muslimana u državnoj sferi može dovesti do istih takvih zahtjeva na drugim stranama, pa belaju neće biti kraja. Ne znam da li bi uvaženom reisu bilo drago da mu sudi sudija s velikim krstom na prsima ili da njegovo vozilo zaustavlja policajac sa oznakama Srpske crkve na uniformi, i da li bi se s istim žarom borio i za njihova vjerska prava?
Vlada Kantona Sarajevo je izdala nevjerovatno saopštenje, jer se u ovom sporu radi o kantonalnoj ministrici. Pogledajte još jednom. Tvrdnja da “…sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja podrazumijeva pravo svakog da može postupati u skladu sa svojim vjerskim propisima…” kao da je prepisana iz priručnika najradikalnijih islamista. To znači da državom vladaju religijske zajednice, da nema zakona i ustava i da samo vjerska uvjerenja određuju ponašanje građana. Nešto tako je svojevremeno izjavio Bakir Izetbegović : “Ja sam vjernik i za mene je vjera iznad zakona”, rekao je on i ostao živ. Ta vrsta religijskog nacionalizma, odnosno političke religije, kakvu zastupaju najekstremniji islamistički pokreti, vodi Bošnjake na put u daleku prošlost, na put bez povratka. To znači svođenje širokog političkog i civilizacijskog spektra na religijsku dimenziju, što sve nas u potpunosti isključuje iz savremenog svijeta. Da stvar bude gora, kantonalnu vladu ne čini SDA, koja se redovno (s pravom) optužuje za vjersko profiliranje politike, već opozicione stranke, koje za sebe vole reći da su građanske. Kantonalna vlada je morala, u prvom redu, da objasni zašto nema propisa o ponašanju i oblačenju njenih članova i službenika, pa tek onda da se eventualno izjašnjava o tome da li su vjerski propisi iznad državnih. Ovako ispada da ta vlada, kao državni organ, brani religiju od države koju predstavlja.
Ne znam da li ste primijetili da se u ovakvim prilikama nikad ne javljaju oni koji negiraju Bosnu i rade sve da je nema. Oni, koji svaki potez bošnjačkih političara, kakav god da je, odmah izvrgnu kritici, u ovim prilikama šute, ne govore čak ni o zaštiti vjerskih prava pripadnika svojih naroda. Šta mislite, zašto? Odgovor je jasan: zato što Bošnjaci tako sami potvrđuju da nisu narod, već vjerska skupina, što je bio glavni zadatak anti-bosanske propagande tokom niza godina. Zbog toga i toliki trud da se agresija na BiH predstavi kao vjerski rat. Umjesto da na to odgovore isticanjem evropskih građanskih i sekularnih vrijednosti, bošnjački lideri su borbi za spas države i naroda sami dali vjersku dimenziju, pokazujući da im je vjera mnogo važnija od države. Sjetimo se pokliča: “Nek je naša, pa makar bila ko avlija” – nek je naša, muslimanska, islamska država u kojoj ćemo mi vladati kako hoćemo, jer vjera nalaže poslušnost kao vrhunsku vrlinu. U tom cilju je proklamovana reislamizacija muslimana, vjerska obnova koja treba da bude garant apsolutne i dugotrajne vladavine onih koji su, zaklanjajući se iza religije, preuzeli sve poluge ovozemaljske moći, preuzimajući na sebe prerogative božanskog. Uz to, bošnjački lideri su pristali na trodjelnu podjelu Bosne, pa ih ne zanima kršenje vjerskih, ali i drugih prava Bošnjaka u RS-u, koji je pretvoren u vjersku kvazi- državu, sa krsnim slavama svega i svačega, ili u dijelu države kojim vlada HDZ, gdje su nikli ogromni krstovi iznad gradova i na sve strane se ističu znamenja države Hrvatske. Njih nikad nije interesovalo ni to što svijet u kojem živimo ne želi radikalnu muslimansku državicu, niti to što čitav jedan narod vode na ivicu opstanka.
A da li interesuje nas? Je li nama jasno da je najvažnija sigurna, uređena država u kojoj će se znati ko šta radi, i šta se može, a šta ne može. U današnjem svijetu religija spada u privatnu sferu i oko toga nema nikakvih rasprava. Ali, primitivni bošnjački politički um svaku kritiku religijske prakse i ovakvih pojava odmah protumači kao islamofobiju, Bošnjaci sami sebe potvrđuju iz dana u dan kao vjersku skupinu, i za to im ne trebaju neprijatelji, oni su sami sebi najbolji neprijatelji. Oni koji misle da religijska uvjerenja treba da upravljaju državom daleko su od svijeta, daleko od razuma, i predstavljaju veću opasnost za Bosnu i Bošnjake od svih njihovih otvorenih neprijatelja. I to bi trebalo da se zna.