Piše: Jusuf Trbić

Pisao sam prošli put o problemima bošnjačkih đaka u školama u Konjević Polju i Vrbanjcima kod Kotor Varoši , ali ta tema je toliko važna, da je ne smijemo ispustiti iz vida. Važna je zato što je do kraja ogoljela rasistički karakter vlasti u manjem entitetu i pokazala, sasvim jasno, kako izgleda velikosrpski fašizam na djelu. A za to su poslužili oni koji nipošto ne bi smjeli biti pokusni kunići u bilo kojem sličnom eksperimentu – djeca. Jer ničije dijete nije zaslužilo da ga se tretira kao pripadnika niže rase, da mu se hladno ukidaju osnovna ljudska prava, da mu se otvoreno poručuje kako mu ovdje nije mjesto.

Sve se to događa pred našim očima i pred čitavom međunarodnom zajednicom. I niko ni prstom da mrdne.  Ponašanje entitetskog ministra obrazovanja Gorana Mutabdžije je takvo, da bi ga Valentnin Incko morao hitno smijeniti i zabraniti mu bilo kakav javni rad, pogotovo s djecom. Doživotno. Ako želi da sačuva kakav-takav kredibilitet fuinkcije koju obavlja.

Podsjetiću. Prije godinu dana su se roditelji djece u školama u Konjević Polju kod Srebrenice i Vrbanjcima kod Kotor Varoši pobunili zato što je njihovoj djeci onemogućeno da uče svoj bosanski jezik i nacionalnu grupu predmeta, što im je garantovano Ustavom, zakonom i međuentitetskim sporazumom. Žalbe i zahtjeve oni su upuitli nadležnima dvije godine prije toga, ali reakcije nije bilo, pa su se odlučili za bunt. Uz to, saznali smo da u tim školama bošnjačka djeca čine većinu, ali su njihove škole proglašene za područne, mada centralne škole imaju manje đaka, što je u suprotnosti sa zakonom. Škola u Konjević Polju nije imala ni osnovne uslove za rad, nije imala čak ni vodu, o savremenim sredstvima za nastavu da i ne govorimo. U tim školama, koje imaju preko polovine bošnjačke djece, skoro svi nastavnici su Srbi, kao i članovi nastavničkih vijeća, što takođe ne odgovara zakonu. Nastavnica književnosti i srpskog jezika u Konjević Polju je državljanka Srbije, pa djeca, htjela-ne htjela, moraju učiti ekavicu. Uz sve to, škole se zovu “ Sveti Sava” i “Petar Kočić”. Da se zna čije su.

Lani je minister Mutabžija odlučno odbio zahtjeve roditelja, pravdajući to smiješnim razlozima. Zakasnili su, trebalo je ranije to da traže, bubnuo je on, mada su zahtjevi roditelja bili u Ministarstvu više od dvije godine. Djeca iz Konjević Polja su onda krenula na nastavu u školu u Novoj Kasabi, a djeca iz Vrbanjaca su izgubila godinu. Pokrenuti su sudski sporovi. Sud u Banjoj Luci je, dakako, odbacio tužbu roditelja, a razlog je bio isti kao Mutabdžijin : trebalo je ranije to da učine, zakasnili su. Da se i musliman prekrsti! Pa, sudska tužba nije nikad zakašnjela, prekršaj koji je razlog tužbe još traje, i sud je obavezan da pokrene proces. Svuda u svijetu, osim u Laktašenkovom feudu, u kojem vladaju samo njegovi zakoni. Pa su i sudovi njegova prćija, i moraju raditi kako im se kaže. Inače, kad su se roditelji pobunili, direktorica škole je promućurno izjavila da ne mogu djeca odlučivati šta hoće, a šta neće, suviše su mala. Moći će to tek kad odrastu. Pa  su roditelji rekli da su oni dovoljno odrasli da bi mogli odlučiti za svoju djecu.

U slučaju škole u Konjević Polju bilo je još zanimljivije. Naime, sud u Srebrenici je donio presudu po kojoj su roditelji u pravu, i tu presudu potvrdio u drugostepenom postupku, pa je ona postala izvršna. U presudi se nalaže školi da bošnjačkoj djeci obezbijedi njihova ustavna i zakonska prava u roku od tri dana, i da žalba ne odlaže izvršenje. Činilo se tad da je pravda konačno pobijedila. A kad tamo – međutim, što bi rekli seljaci. Direktorica škole je odmah izjavila da ona neće sprovesti presudu dok Ministarstvo prosvete RS ne da svoje mišljenje. Kao da to ima ikakve veze jedno s drugim! Gdje to ministarstva mogu da odluče hoće li se sprovoditi sudske presude, ili neće? Zbog nesprovođenja pravosnažnih sudskih presuda svuda u svijetu se ide u zatvor, i to je, jednostavno, nezamislivo. Ali, ministar Mutabdžija, koji nastupa kao klonirani Dodik, odmah je rekao da presuda neće biti sprovedena sve dok se ista prava za djecu ne utvrde na nivou države. A taj isti Mutabdžija je, prije godinu dana, na Konferenciji ministara obrazovanja BiH odlučno odbio svaki prijedlog da se na nivou države donese takav zakon, jer je to, kako je tada izjavio, suprotno interesima RS-a. I to nije sve. Ovaj vodeći policajac duha iznio je i nešto senzacionalno : da bošnjačka djeca ne mogu učiti bosanski jezik, i taj im se jezik, kao predmet, ne može upisati u đačke knjižice, jer toga jezika nema u Ustavu RS. Naime, zbog odbijanja da prizna postojanje bosanskog jezika, vlast RS-a je, svojevremeno, unijela u Ustav formulaciju po kojoj su u tom entitetu zvanični jezici : “jezik kojim govore Srbi, jezik kojim govore Bošnjaci i jezik kojim govore Hrvati”, što je smiješno samo po sebi. Pa je mudri Mutabdžija predložio da se za bošnjačku djecu organizuje instruktivna nastava na “jeziku kojim govore Bošnjaci.” Ali, nije se udostojio da objasni kako se to onda u školama uči srpski jezik, a ne “jezik kojim govore Srbi”, kako se to može upisivati u đačke knjižice i kako se  termin “srpski jezik” koristi nadugo i naširoko,  u svim prilikama u njegovom ataru. Zašto srpska djeca mogu, a bošnjačka ne mogu? I čemu takva otvorena i besprizorna diskriminacija djece?

Roditelji su, naravno, takav prijedlog odbili, pa će, po svemu sudeći, djeca iz Vrbanjaca izgubiti još jednu školsku godinu. Za mene je nejasno zašto bošnjački i bosanski političari ne odu u te dvije škole, sjednu u školske klupe i kažu da odatle neće izaći dok se djeci ne vrate njihova prava. Mogli bi tada i malo štrajkovati glađu, da smanje one stomake, dobro bi im došlo. Šta radi Incko, šta rade OSCE i nevladine organizacije, šta rade predstavnici međunarodne zajednice i domaći patrioti svih kalibara? Hoće li makar izustiti koju? Jer, slučajevi u ove dvije škole samo su pojedinačni, ružni primjeri, koji pokazuju jednonacionalni, rasistički i diskriminatorski karakter školstva u RS-u. Taj školski sistem je ultranacionalistički, on uporno istrajava na zabrani obrazovanja nesrba i odgaja nove mlade fašiste, koji treba da nastave Karadžićevo i Mladićevo djelo. Sva imena škola su srpska  (uključujući i ime Meše Selimovića, ni krivog, ni dužnog), čitava nastava je koncipirana kao lekcija iz velikosrpstva, Sveti Sava je nametnut svim đacima, i srpskim, i drugima, kao školska slava i uzor, udžbenici su prepuni laži i magle iz bogatog arsenala velikosrpske ideologije, vjeronauka je zamijenila nekadašnje moralno-političko vaspitanje, devedeset devet posto nastavnika su Srbi ( pri zapošljavanju prednost imaju djeca poginulih srpskih boraca) i sve je u znaku srpstva, pravoslavlja i nove srpske države, Republike Srpske. Generacije djece se uče da mrze svoju domovinu, da mrze sve koji nisu Srbi i da se ugledaju na heroje koji su dali živote za srpstvo.

Ima li boljeg primjera fašizma koji živi? I ima li bolje pripreme za neki novi rat?