HEJ, PATRIOTE: “Dok blok Čović – Dodik vodi ka raspadu BiH, sarajevske stranke…”
Piše: Rasim Belko
Brod kojim se ne kormilari ili ga se usmjerava na stranputicu, neminovno će biti nasukan, uništen i potopljen u dubine zaborava. Bosnom i Hercegovinom odavno se ne kormilari pravim diskursom. Mnogo kormilara i puteva i skoro svaki je vodi ka potapanju – nestanku. Značajan dio tih kormilara, bez obzira jesu li domaći ili uvezeni svjesno usmjeravaju BiH ka potopu. Oni koji bi trebali kormilariti u pravom smjeru u biti ne znaju ili neće da znaju gdje da okrenu kormilo.
Formiranje vlasti u Bosni i Hercegovini tako se faktički pretvorilo u ispunjavanje opasnih želja dvije političke struje koje od kraja 21. stoljaća kontinuirano pokušavaju potapanje bosanske državnosti i njeno rasparčavanja na dvije teritorije pripojene susjednim zemljama.
Zato ne treba imati niti trun sumnje da će zahtjevi koje ovih dana fakturišu Dragan Čović i Milorad Dodik ići u pravcu razvlašćivanja i razaranja države.
Dodik je još netom nakon izbora ultimativno izrekao svoje zahtjeve. Projekti od velike važnosti za ‘srpski svet’ plinovod ispod Drine, aerodrom u Trebinju, elektroenergetski projekat “Buk Bijela” nadograđeni su i zahtjevom za poziciju šefa diplomatije. Jer, Dodik je svjestan da mu je za realizaciju antidržavnih planova potreban snažan glas na međunarodnom nivou, što do sada nije imao.
Čović je nešto skromniji, ali njegovi zahtjevi su pronicljiviji i mudriji. Lider HDZ-a traži Izborni zakon, koji prikriva neupitnim euroatlantskim integracijama i vladavinom prava.
Treći, eh treći su oni što pričaju kuda bi trebalo kormilariti ali nemaju ni kormilo ni kormilara. I za to su uveliko sami krivi. Oni su uglavnom smješteni u Sarajevo, verbalno su odani i deklarativno posvećeni državotvornosti Bosne i Hercegovine ali već predugo pokazuju da tu državotvornost i opstojnost BiH nisu spremni braniti. Svaka malo veća buka ih toliko isprepada da danima skriveni u jazbini čekaju rasplet situacije, bez namjere da na taj rasplet utječu.
Otud i ne čudi da politika sarajevskih stranaka, podijeljena u dva podjednako impotentna bloka, nema ni glavu ni rep. Jednom riječju politička strategija tih blokova ogleda se u minder akšamlucima i sličnim događajima niskog intelekta. Zato precizirane, državotvorne strategije i nema. A upozoravani su, upravo zbog vremena koje živimo, da se moraju ujediniti oko ključnih pitanja i podvući ih kao crvenu liniju preko koje se ne bi prelazilo bez obzira na posljedice.
No, savjeti intelektualaca i javnosti su dnevno potrošna roba, koja ne dotiče političke prvake probošnjačkih i probosanskih opcija. Nesvjesni su ti prvaci da njihova blokovska borba, pojačana ozbiljnim vanjskim faktorima, za rezultat će imati poraz i izgledni raspad države, majorizaciju jednog naroda i grupe koju zovu ostali, te ostvarenju planova regionalnih trojanaca u bh. institucijama.
Istovremeno, zbog te borbe, bit će zaboravljeni svi antibošnjački i antidržavni projekti i potezi međunarodne zajednice, čiji će rezultat biti ekvivalent rezultatu blokovske borbe unutar bošnjačkog i bosanskog političkog tkiva. Tako smo, a to je posljednjih dana postalo očito, previše lako pristali na Schmidtove amandmane i izmjene. Naši izabrani jedva čekaju da se dočepaju parlamentarnih i drugih fotelja, pa im se ne čeka odluka po apelacijama na Schmidtov namet.
Niti su prošlomjesečni izboriti bili kao i svaki drugi, niti formiranje vlasti po vertikali može biti kao bilo koje drugo. Momentum koji živimo je teži nego što izgleda. Zato je posve nebitno koji će blok samostalno ići na teren da ispuni zahtjeve osovine HDZ – SNSD. Koji god samostalno istrči pristat će da bude dio igre u kojoj je krajnja uloga opstojnost države.
Države čiji su temelji obloženi krvlju i životima njenih sinova. Stoga bi se oba bloka morala zapitati smiju li ići na teren na kojem se vodi neravnopravna igra s ciljem nestanka Bosne i Hercegovine.
Izlaz iz te situacije nije nikakvo izmišljanje tople vode, već vrlo jednostavan proces koji su primjenjivali potlačavani narodi dok su se borili za državu i slobodu. A to je isticanje jasnih ciljeva i pragova tolerancije. Oni moraju biti jasno vidljivi i unutra i iz vana. Jer, tek kada se iz Sarajeva bude čulo šta želimo i od čega se neće odustati, bit će promijenjena paradigma i međunarodnih faktora.
Da bi se to desilo, prije svega mora prestati unutarbošnjačka/probosanska blokovska borba oko svake fotelje u vlasti. Jer, šta će nam značiti ko je u Domu naroda nekog nivoa ako nespremni uđu u vlast i zbog opstanka u njoj budu primorani ispunjavati unaprijed osmišljene Čović – Dodik uslove.
Nešto više od mjesec dana nismo čuli niti jednu riječ šta su to zahtjevi, principi i crvene linije sarajevskih stranaka za ulazak u “prinudnu” koaliciju na državnom nivou. Mnogi pričaju o principima, iako smo svi svjesni da je to samo šarena laža narodnim masama. Svjedočimo da odmah nakon vijesti da je negdje uspostavljena parlamentarna većina čitamo tabele o raspodjeli fotelja.
Zato sarajevska, probosanska, probošnjačka elita čim prije mora pronači unutarnju snagu da se ujedini oko pitanja koje je više od uloga, koje im mora biti sveto – a to je država i njen napredak. Definisanje minimuma, a to je valjda nekih pet tačaka crvenog praga je minimum moranja koje političke stranke prodržavničke provinijencije moraju definisati. U to bi moralo uključiti: Obijanje prenosa nadležnosti, provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, pravednija raspodjela funkcija u Vijeću ministara (po broju stanovnika), rješavanje pitanja državne imovine, NATO i EU!
Bez toga, ko god preuzme teret samostalnog ulaska u koaliciju s blokom Čović – Dodik rizikuje da omogući institucionalni raspad Bosne i Hercegovine.
(slobodna-bosna.ba)