Šta je sljedeće, hoće li ubijeni u genocidu postati „stradali Srbi“?
Takav stepen manipulacije, bezočnosti, ali i socijalne patologije nije viđen u modernom dobu.
Fotografija u koju nema sumnje
Nermina Mujkić je beba od tri mjeseca. Sa svojim majkom se izvlači iz četničkog okruženja u Žepi, koju će VRS zauzeti jula 1995, u periodu kad je počinjen srebrenički genocid. Nermina je u majčinom naručju, a na fotografiji je i njen brat.
Nermina kaže:
„Apsolutno potvrđujem da smo na fotografiji ja i moja majka 1995. godine tokom evakuacije iz Žepe u Sarajevo. Na toj fotografiji sam imala samo 3 mjeseca. Pored mene je i moj brat, dok je drugi brat u kamionu jer je bio ranjen i stopostotni je invalid…“
A pročitali ste to sigurno, strašna tragedija bošnjačkog naroda, kroz jednu ukradenu fotografiju na perverzan način je predstavljena kao tragedija srpskog naroda u akciji „Oluja“.
Naime, Milorad Dodik je koristio fotografiju prognanih Bošnjaka tokom govora o Oluji u Prijedoru, a onda se istom obmanom zakitio i na Twiteru.
„Sada nas prikazuju da smo u „Oluji“. Nama oluja nije bila tamo, nama su oluju zla počinili ti koji su o njoj govorili, ali ne u Prijedoru nego u Žepi i Srebrenici“, kazuje Nermina Mujkić Gušo komentirajući i Dodika i organizatore manifestacije u Prijedoru, za N1.
Hajde da zastanemo malo:
Možete li procesuirati ovaj stepen ludila u srpskog rukovodstva? Dodik, koji drži inat-govor nad kostima 102 ubijena bošnjačka djeteta u Prijedoru, koristi fotografije jedva preživjele bošnjačke djece iz enklave Žepa, a koja su jedva izbjegla smrt u genocidu i predstavlja ih kao „srpsku djecu“. Takav stepen manipulacije, bezočnosti, ali i jedne vrste socijalne patologije nije viđen u moderno doba.
Eto to je zlo u realnom vremenu!
Laž kao nacionalni pokretač
Eto, to je zlo koje laže, koje prekraja istoriju, koje nema trunke empatije prema drugim žrtvama.
Velikosrpski projekat je od svog začeća u zadnja dva vijeka bio laž i obmana, stvoren zarad samo jedne ideje-potpuna dominacija, po cijenu tuđe krvi.
Pa je onda Milorad Dodik, zajedno sa Aleksandrom Vučićem i patrijarhom Porfirijem samo zadnja iteracija u tom zlu. I da se razumijemo zlo i laž se širi vjekovima, to je laž na ideološkim i političkim konstrukt-nogama, samo sad imamo sreću da živimo u digitalnom dobu, gdje se svaka laž može lako naći, provjeriti i razotkriti.
I da nije bilo dobrih ljudi koji su vidjeli o čemu se radi, vrlo vjerovatno bi fotografija malene Nermine sa majkom i dva brata od kojih je jedan ranjen, ostala upisana kao dokazni materijal u indeks „srpskih stradalnika“. Sramno da sramnije ne može biti!
Ali taj sistem laži, obmana, prevara i samoobmana je nešto, što je na žalost, postalo i ostalo dio velikosrpskog narativa i što je postalo i ostalo neka vrsta folklora. Kažem, na veliku žalost!
Na kraju krajeva, nisu to samo moje riječi. „Otac srpske nacije“, Dobrica Ćosić je to rekao bolje od mene, pa da ga citiram:
„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…“
Nije ovo Oluja, ovo je Genocid!
Ali zapravo jedinu veliku i ljudsku poentu čitavoj ovoj priči daje Nermina Mujkić Gušo, koja u izjavi za N1 Televiziju kaže kako joj je majka koja ih je spasila istinski heroj, pa dodaje:
„Ovo se zove nepravda. Ne osjećamo se lijepo. Iako se ja ne sjećam šta se dešavalo, znam i svi znamo, da je u tom periodu, kada je fotografija nastala, počinjen najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, genocid u Srebrenici. Nas su smjestili u nekakvu „Oluju“. Zločine nad nama su počinili upravo oni koji su nas smjestili na onaj panel, a „Oluja” nam je bila u Žepi i Srebrenici“.
I upravo su to one dvije najvažnije stvari:
Prva i osnovna „Oluja genocida“ je bila i u Žepi i u Srebrenici, ali i u Kozarcu, i u Prijedoru, i u Višegradu, i u Vlasenici, i u Foči, i diljem BiH.
A druga stvar je da su zločinačke politike koje su dovele do genocida žive i danas i da svojim obmanama ljude koji su nekako preživjeli genocid stavljaju u katalog „srpskih žrtava“.
Možda su Karadžić, i Mladić, i Plavšićeva u zatvoru, ali su nastavljači zločinačkih politika itekako na slobodi i na pozicijama moći.
P.S.
Ne znajući za ovu sramnu podmetačinu, juče sam za Slobodnu Bosnu dao intervju u kome sam između ostalog kazao i ovo, misleći na velikosrpski nacionalizam:
„Zbog svega toga trebaju biti angažovani ljudi koji se bave psihologijom ili psihijatrijom – socijalnom patologijom. Da to ili prouče ili pokušaju učiniti nešto na terenu. To zlo je otišlo toliko daleko da normalnom čovjeku svijet staje…“
Čini mi se da je sve što sam kazao premalo i preblago.
Mislite o tome, jer bi mogli ugledati svoje ubijene najmilije, na nekakvom novom popisu „srpskih žrtava“. Sad se to i ne čini tako nevjerovatno, zar ne?
(autonomija.info)
Odgovornost za stavove iznijete u tekstovima koje prenosimo pripadaisključivo autorimatih tekstova.