Hava Tatarević (76), simbol bosanske majke, heroine, bola ali i tuge u svijetu, nakon 22 godine, pronašla je svojih šest sinova i supruga u najvećoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini, Tomašici, kod Prijedora.
Majka Hava je kao i svaka majka u selu Zecovo kod Prijedora prije rata lijepo živjela uz porodicu koja je brojala 12 članova.
Međutim, 23. jula 1992, pripadnici Vojske RS mučki su ubili njenih šest sinova i supruga ali i mnoge druge članove familije i komšije.
Majka Hava je posljednji put sinove i supruga vidjela tog kobnog dana 1992. godine dok su ih odvodili lokalnim putem.
Nakon 22 godine, ponovo će ih vidjeti na dženazi koja je planirana 20. jula ove godine.
Vozeći se makadamskim putem prema selu Zecovo iz pravca Prijedora, na čijem području je pronađena 61 masovna grobnica, ekipa Anadolu Agency (AA) mogla je vidjeti ostatke zapaljenih kuća, ali i nekoliko stanovnika koji su se, unatoč svemu, odlučili vratiti na svoje i živjeti prijeratni život.
Međutim, spomen-ploča ubijenim Bošnjacima, porodicama koje su izgubile najmanje jednog člana, nije život koji je postojao u selu Zecovo prije 1992. godine.
– Sa ručka u nepoznato i smrt –
Dolazimo pred kuću majke Have. Hrabra bosanska majka čeka nas pred njim. Jaka je to majka koja pronađe posmrtne ostatke šest sinova i supruga, a opet ima snage da razgovara sa svakim gostom koji joj dođe, a ima ih mnogo.
Plače, lomi ruke i priča o svojim junacima. Odgajala ih je kako je najbolje mogla jer se nadala da će i oni njoj pomagati kada više ne bude imala snage da radi. Međutim, sa svojih 76 godina, ostala je sama u svojoj kući u selu Zecovi jer su neki smatrali da oni ne treba da žive jer su drugačiji, tačnije drugačije se zovu.
Sjeća se kako su tog dana 1992. godine sa ručka odvedeni u nepoznato. Plače i spominje imena Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad, Nishad, Muharem..
“Taj dan su jeli za stolom. Došli su i odveli ih do mesnice. Prvo je išao moj muž, a za njim i moji sinovi. Rekli su da će se vratiti odmah, međutim, ni nakon pet dana nije ih bilo. Za to vrijeme pljačkane su kuće, odvođena stoka”, prisjeća se Hava dana kada je izgubila svoje sinove i supruga.
Kako kaže, posljednji put ih je vidjela kako odlaze niz put i sada će ih, nakon 22 godine, ponovo vidjeti kada bude dženaza.
“Moje srce i ja znamo kako nam je sada. Niko me ne može utješiti. Nema moje djece. Kako da ja sada živim”, pita majka Hava.
Kako kaže, uvijek se nadala, jer djeca nikome nisu bila kriva.
“Vjerovala sam da ih nisu sve ubili. Sada znam šta je bilo sa njima. Bio mi je šok kada su ih odveli, ali vjerujte da je sada veći. Teško je”, priča Hava svoju priču i plače.
Tokom razgovora prisjeća se i perioda kada su sretno živjeli, a ona kao i svaka druga majka, odlazila je u inostranstvo, kupovala tekstil i na taj način zarađivala za bolji život svoje djece.
“Hranila sam ih, nadajući se da će i oni meni pomagati kada ostarim i ne budem imala snage da radim. Kada su počeli da žive i rade, pobili su ih. Pobili su ih oni od kojih smo se najmanje nadali, oni sa kojima smo jeli, pili, zajedno se veselili”, priča majka Hava za AA.
– Nekad ih je bilo desetero, sada samo troje –
Ponavlja nekoliko puta tokom razgovora da želi da zna ko joj je pobio djecu, familiju, komšije…
“Ko ih je pobio tačno ne znam, ali jedino znam da su ovi odozdo”, priča majka Hava pokazujući na dio gdje žive komšije Srbi.
“Ovo nije bio rat nego pokolj. Niko se nije borio, došli su i pobili. Sa desetoro djece spala sam na troje”, kazala je Hava.
Senada, Semir i Suad su sa svojim porodicama u inostranstvu. Posjećuju je ali, kako kaže, oni tamo imaju svoj život.
“Ja sam se ipak, vratila na svoje, jer sam ovdje rođena, udala se, živila sa svojom porodicom. Tu mi je najljepše”, pojasnila je Hava.
Većina kuća u selu Zecovo je zapaljena, a oni koji su se vratili obnavljaju svoje prijeratne domove i nastavljaju život sa svojim porodicama.
Jedna od njih je i Hava, koja kaže, da bi se sve lakše podnijelo i to što je sve popaljeno, što su opljačkani da su joj djeca živa.
“Da mi samo djecu nisu pobili, a ostalo mogli su raditi šta su htjeli”, priča Hava.
Majka Hava kaže da je otvoreno pitala neke Srbe iz tog mjesta da joj kažu ko je odveo njene sinove i ubio ih.
Drhtavim glasom priča nam o sinovima, putu kojeg je prošla od Zecova do logora Trnopolje i dalje do Vlašića i Travnika.
Kako kaže, pet dana nakon što su joj odveli sinove i muža, došli su i po njih.
Pješke je išla s planine Vlašić do Travnika sa svojim unucima, dok o svojim sinovima nije znala ništa.
Najmlađi sin je bio sa njom, a u Travniku je našla još jednog sina i kćerku.
– Golgota logora Trnopolje –
“Pucali su iznad moje glave. Sviralo se i pjevalo, a mi smo plakali. Naša djeca su bila i gladna i žedna”, prisjeća se Hava dana kada su ih pripremali za put prema Trnopolju.
Pojašnjava da ranije nije ni čula za Trnopolje.
Do kuće gdje trenutno živi majka Hava nalaze se i ostaci zapaljenih kuća njenih sinova Senada i Seada, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u Tomašići.
Ona ih gleda svaki dan, uređuje okolinu jer su tu nekada živjeli njeni sinovi sa porodicama.
“Senad je imao dva sina, a Sead tri. Oni su sada u Americi”, kazala je majka Hava.
Kada su joj javili da su pronađeni posmrtni ostaci njenih sinova, majka Hava je željela znati da li su u jednom komadu.
“Rekli su mi da nisu iskomadani. Čitavi su”, kazala je Hava.
Majka Hava se nada da će i one koji su počinili ovaj zločin snaći ono što zaslužuju.
“I njima, koji su pobili moju djecu, desit će se isto. Samo polako”, nada se Hava i lomi ruke.
Odlazimo i ostavljamo Havu na kućnom pragu. Maše nam i vraća se da gleda u pravcu mezarja na kojem će biti ukopani njeni sinovi i suprug, a koje vidi iz svog dvorišta. Sada će Hava znati gdje su joj sinovi i suprug te gdje da ode i prouči im Fatihu.
(www.buka.ba)