Piše: Jusuf Trbić
Iz Beograda je prije nekoliko dana stigla nevjerovatna vijest: Tužilaštvo za ratne zločine Srbije konačno je počelo istragu protiv Srđana Golubovića poznatog kao DJ Max, zbog ratnog zločina u Bijeljini.To je čovjek koji, na najčuvenijoj ratnoj fotografiji, šutira u glavu mrtvu Tifu Šabanović koja leži na trotoaru ispred njene kuće. Godinama je trajala borba Nataše Kandić i njenog Fonda za humanitarno pravo da dođe do istrage i sudskog procesa za monstruozne zločine pripadnika Arkanove garde, ali do sada ni jedan takav slučaj nije procesuiran. Razlog je lako dokučiti: Arkan i pripadnici njegove jedinice bili su povezani sa samim vrhom države, oni su bili dio specijalne policije, zaduženi za tajne zadatke, i već dugo su nedodirljivi u Srbiji.
Tužbu je još 2015. godine podnijela Alma Pećković, kčerka Redžepa i Tife Šabanović, i činilo se da će, uprkos ogromnim naporima Nataše Kandić, i ovaj slučaj završiti u „bunkeru“, kao i toliki drugi. Ostaje da se vidi hoće li tako biti i nakon provedene istrage u ovom slučaju.
Srđan Golubović je, inače, mirno živio sve ove godine, bio je popularni disk-džokej i, kako kažu, utemeljitelj beogradske trans scene. Uhapšen je 2012. godine, ali ne zbog zločina, već zbog posjedovanja droge, ali se pisalo da je protiv njega otvorena i istraga zbog ubistava u Bijeljini. Znatno prije toga on je identifikovan kao lik sa najpoznatije ratne fotografije čuvenog foto-reportera Rona Haviva, a njegov nonšalantni udarac čizmom u glavu mrtve žene koja leži na trotoaru postao je simbol rata u BiH. Ta fotografija objavljena je u cijelom svijetu i jedna je od najpoznatijih fotografija te vrste u istoriji.
O tome je nedavno, u opširnom tekstu, pisao čuveni američki časopis Roling Stone. Novinari ovog lista razgovarali su sa mnogim svjedocima, čak i sa Golubovićevim „ratnim“ drugovima, koji su njega idenfikovali kao pripadnika Arkanove jedinice i osobu sa fotografije Rona Haviva.
Za ovaj slučaj sam i ja, na neki način, posebno vezan.
U četvrtak popodne, 2. aprila 1992. godine, dok je smrt divljala po bijeljinskim ulicama i avlijama, mene je iz kuće mog punca, u tadašnjoj Ulici JNA, odveo četnički vojvoda Mirko Blagiojević i predao me arkanovcima, koji su svoj štab imali u staroj zgradi Urbanizma, iza Muzeja Semberije. Prije toga smo slušali na Radio-Bijeljini kako su nekakvi muslimanski ekstremisti napali Bijeljinu i, gle čuda, zauzeli Bolnicu. Iz kuće u kojoj sam bio vidi se cijela Bolnica, ničega neobičnog tu nije bilo, a tvrdnja o njenom zauzimanju bila je ravna naučnoj fantastici: ko to zauzima Bolnicu kad osvaja neki grad, valjda se napadaju zgrada uprave, vojske, policije… Šta će im Bolnica? Uskoro sam se uvjerio da je u Bolnici i oko nje sve u redu, kad me Mirko Blagojević proveo ispred ulaza: bijeli mantili su bezbrižno šetali, ljudi su ulazili i izlazili, i slika bi bila skoro idilična, pod lijepim aprilskim suncem, da nekoliko koraka nakon toga nisam ugledao prizor od kojeg su mi se noge odsjekle. Na trotoaru ispred kuće Redžepa mesara, kako smo ga zvali, ležala su tri mrtva tijela, dvije žene i jedan muškarac. Poslije sam saznao da su to bili Tifa i njene komšije Abdirami i Hamijeta Pajaziti. U dvorištu džamije ugledao sam još jedno mrtvo tijelo, mladić ili dječak, pokriven kožnom jaknom preko glave. Sve do tada, ne znajući šta se dešava, vjerovao sam da je u pitanju neki kratkotrajni sukob, ali tada sam shvatio da se radi o hladnoj, proračunatoj egzekuciji, o planiranim masovnim zliočinima, koji su moj grad pretvorili u generalnu probu rata protiv Bosne. U Hagu su svjedoci potvrdili da u Bijeljini, uključujući i Bolnicu, nije bilo nikakvih sukoba i da je sve to bio krvavi teatar, to je potvrdio i Ron Haviv, koga su arkanovci, nakon događaja ispred kuće Šabanovića, odveli u Bolnicu. Tamo je sve bilo uobičajeno i normalno, rekao je on.
Deset godina nakon rata, 2005-te, upoznao sam Rona Haviva. BZK „Preporod“ i Dječija ambasada Međaši organizovali su komemoraciju, u znak sjećanja na aprilske događaje 1992-ge, a pridružila nam se i američka novinarka i foto-reporter Sarrah Tery, koja je željela da napravi intervju sa mnom za jedan poznati časopis iz Los Anđelesa, kako bi prikazala sudbinu povratnika. Razgovarali smo u prostorijama Helsinškog odbora, u kući Ferde Vinterfelda iza Katoličke crkve. Sjećam se, pitala me je zašto sam se vratio u Bijeljinu, a ja sam odgovorio da sam morao da se vratim. Začudila se: „Razumijem da ste morali da odete, da biste spasili život, ali, zašto ste morali da se vratite?“ Rekao sam joj: „Zato što nisam više imao gdje da bježim.“
Sutradan me je zvala i rekla mi da dolazi Ron Haviv i da bi volio da me vidi.
Našli smo se u Helsinškom odboru, dugo smo razgovarali, a onda sam ga odveo na lice mjesta, do kuće Redžepa Šabanovića. S njim je bila ekipa japanske televizije koja je snimala film o njemu. Kad sam ga pozvao da odemo negdje na kafu, on se uznemirio. Shvatio sam. Bijeljina je tada bila nesigurno mjesto, pogotovo za ljude poput njega. Vratili smo se u dvorište Helsinškog odbora i ostali u razgovoru još dobra dva sata. Poklonio mi je izuzetnu knjigu svojih fotografija koja nosi naslov „Blood and honey“ i napisao mi posvetu: „For Jusuf. I hope this work tells the world some of your store. Whit people like you Bosnia will survive!“ April 5, 2005. With respect. (Za Jusufa. Nadam se da ovaj rad govori svijetu i nešto od vaše priče. S ljudima kao što ste vi Bosna će preživjeti. April 5, 2005. S poštovanjem). Rastali smo se kao najbolji prijatelji.
Nedugo nakon toga dao sam u štampariju rukopis moje knjige „Gluho doba“ i želio sam da na naslovnoj strani bude ta njegova fotografija. Iz „Preporoda“ smo mu poslali e-mail, s pitanjem da li možemo to učiniti. Odgovorio je:“ Možete, ali imam jedan uslov“. Mi se zabrinuli. Šta li će tražiti? A on piše: „Da mi ostaviš jednu knjigu“.
Vidio sam ga poslije toga još nekoliko puta, bio je tu kad je ekipa iz Njujorka snimala film o dvije najčuvenije ratne fotografije u istoriji. Jedna od njih bila je fotografija o kojoj ovdje govorimo.
Pomogao sam i drugoj američkoj ekipi, koja je snimala reportažu o ovoj temi, da nađe sagovornike, kao što sam činio mnogo puta. Od njih sam i saznao za DJ Maxa. Znao sam i za sve što čini Nataša Kandić, kojoj i mi, Bijeljinci, treba da se naklonimo kad god se pomene njeno ime. Ali, iskreno, nisam vjerovao da će se ikad otvoriti istraga o arkanovcima u Bijeljini. Ne znam kakav će biti rezultat, ali nekakva mala nada je rođena. Slijedi drugostepeni postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Ako im kazna bude potvrđena ili povećana, to će biti ohrabrenje za sve koji toliko dugo čekaju pravdu, a ona nikako da se pojavi.