Piše: Saud Grabčanović

Porijeklo, status i položaj žena na osmanskom dvoru

Po šerijatskim zakonima muslimanu nije dozvoljeno držati robove koji su muslimani. Iz ovih razloga osmanski haremi su isključivo bili popunjavani djevojkama i ženama nemuslimankama, najviše kršćanskog porijekla. Tradicionalno, svi osmanski sultani su najviše cijenili djevojke slavenskog porijekla, kao i djevojke sa Kavkaza. Djevojke i žene koje su živjele i boravile na osmanskom dvoru u najvećem broju slučajeva bile su robinje koje su bile zarobljene u bezbrojnim osmanskim vojnim pohodima protiv susjednih zemalja i naroda, najvećim dijelom kršćanskih.Te nesretne žene su stizale kao svojevrsni ratni „trofeji“ u Istanbul, gdje bi bile prodavane na pijacama roblja. Mlade i lijepe žene bi završavale kao naložnice i konkubine bogatih osmanskih trgovaca, službenika i velikodostojnika i rađale im djecu, dok bi one starije i manje lijepe postajale njihove sluškinje i hizmećarke!  Posebno lijepe, mlade i inteligentne robinje su odabirane za sultanov harem i one bi dio svog života provele u sultanskom haremu u Topkapi Saraju kao sultanove konkubine. (Merriam-webster.com . Merriam -Webster, Inc. nd .p.100)

Nove djevojke su stizale u sultanov harem na nekoliko načina. Jedne su bile kupljene na tržnici robova, a druge su stizale u harem kao lični dar sultanu od strane vezira i osmanskih spahija, koji su se na ovaj način željeli približiti vladaru. Pod kraj osmanske vlasti pravila za popunjavanje harema su se promijenila. U ta vremena su, uprkos šerijatskim propisima, u sultanske hareme „dobrovoljno“ dospijevale  i muslimanske djevojke koje su osmanske spahije darovale sultanu. Najćešće su to bile njihove kćerke ili rodice. U to vrijeme njihov boravak u sultanovom haremu smatrao se veoma prestižnim i profitabilnim za karijeru tih žena. Na drugoj strani, to je  donosilo i velike privilegije, zemljišne posjede i statusne titule samim  darovateljima, posebno kada bi ta djevojka postala sultanovom miljenicom i rodila mu princa! Teoretski, čak i zadnja sluškinja u haremu mogla je postati inoća, a kasnije žena vladara. Najbolji primjer ovoga je sudbina veoma lijepe i pametne djevojke Aleksandre Anastasije Lisovskaye koja je bila stara samo 15. godina kada su je oteli Tatari iz Rohatyna na području savremene Ukrajine. Prema legendi,ona je bila  poklon tatarskog hana mladom sultanu Sulejmanu Veličanstvenom, u čast početka njegove vladavine. Ova djevojka, koja je dolaskom na osmanski dvor dobila ime Hurem i sa nadimkom Rokselana, u svom kasnijem životu postala je jedna od najvećih sultanija u istoriji Osmanskog carstva, vjenčana žena suvladarica i savjetnica najmoćnijeg i najvećeg sultana u osmanskoj istoriji! (Iyigun, Murat (juli 2013). “Lekcije iz osmanskog harema o kulturi, vjeri i ratovima”).

Sve djevojke koje bi pristigle u harem  prvo bi prošle „prijemni test“, nakon kojeg bi im se određivala daljna sudbina i hijerarhija u haremu. Nakon toga bi te djevojke učile turski jezik a zatim bi primale poduku iz osnova islamske vjere, te bi učile čitanje i pisanje, sviranje muzičkih instrumenata, pjevanje, orijentalni ples i osnove zavođenja i ljubavi, što je bilo veoma bitno za njihov daljni položaj u očima i srcu sultana. U toku te obuke nove djevojke bi obično  prešle na islam i dobile bi svoja nova muslimanska ili turska imena.Vremenom bi mnoge od njih, koje su bile  posebno lijepe i inteligentne, postale sultanove miljenice i na kraju njegove šerijatski vjenčane žene! Te su robinje bile oslobođene ropskog statusa i nakon što bi sultanu rodile prinčeve naslijednike dobijale bi poseban status na dvoru zvanje „Majke sultanije“, na osmanskom turskom „Valide Sultan“. Na taj način su te žene koje su do juče bile obične robinje, koje su ranije bile anonimusi i pretežno nisu imale aristrokratsko porijeklo, postajale  vladaricama jednog od tada najvećih carstava na svijetu! (Peirce, Leslie P. (1993). The imperial harem: women and sovereignty in the Ottoman Empire Oxford University Press. p. 258.) U zapadnoj Evropi, u tadašnjim kršćanskim kraljevinama i carevinama toga doba ovako nešto je bilo potpuno nezamislivo. U tim zemljama kraljice i carice su morale imati „plavu krv“ i poticati iz kraljevskih ili plemićkih porodica približne snage i moći kao vladarska dinastija!

Položaj žena u osmanskom haremu ovisio je o stupnju njihove blizine vladaru. Ako sultanova konkubina nije uživala njegovu pažnju bila je u haremu podvrgnuta ruglu i svakojakim poniženjima od strane drugih žena, te je predstavljala samo sluškinju na dvoru, koja je morala teško raditi. Ako bi konkubina sultanu rodila sina, njen haremski status bi se ubrzo povećavao sve do nivoa glavne supruge koja je bila privilegovana, koju bi sljedovale sve vrste užitaka i darova od nakita do lične imovine. U osmanskim haremima se sve odvijalo prema šerijatskim zakonima proisteklim iz Kurana, koji muslimanu omogućava istovremeno da ima četiri vjenčane supruge i neograničen broj vlastitih konkubina. Prema šerijatskim zakonima, muž koji posjeduje četiri žene i harem dužan je osigurati jednaka egzistencijalna prava za sve svoje žene i pokloniti im jednaku pažnju. U osmanskom haremu između sultanovih žena postojale su jasno definisane hijerarhijske odrednice, po kojima su prve po rangu bile mlađe i lijepše žene koje su bile sultanove miljenice, koje su mu podarile djecu,  posebno muške potomke. Druge po rangu su bile mlađe djevojke i žene koje su se odlikovale fizičkom ljepotom i koje su tek trebale dospjeti u sultanovu spavaću sobu i onda eventualno postati njegove miljenice. Treće po rangu su bile manje lijepe i starije žene za koje sultan nije bio previše zainteresiran, čiji je „radni staž“ bio pri kraju. One su u haremskoj hijerarhiji obavljale „specijalne“ zadatke. Prevashodno zadatak ovih žena je bilo čuvanje discipline i reda u haremu, koji su veoma lahko mogli biti narušeni zbog prisustva velikog broja žena u istom prostoru. One su takođe radile  na čišćenju harema i sporednih prostorija te obavljale pomoćne poslove u kuhinji i haremskom vešeraju. U osmanskom haremu je vladala  kontinuirana fluktuacija radne snage. Žene su u pravilu bile pod nadzorom prve žene i evnuha. Haremi su poslovično bili poznati po spletkama, no često su to bila i mjesta s vrlo visokom kulturom ili umjetnošću. Žene koje je iz harema sultan odabrao kao miljenice, imale su svoj strogo zatvoreni saraj, sa nekom vrstom vlastitog “dvora“ sa agama, evnusima i haremskim služavkama. (Betül İpşirli Argit:Life after the Harem: Female Palace Slaves, Patronage and the Imperial )

Sultanova konkubina, kada bi ostarjela, bivala je oslobođena statusa robinje i mogla je slobodno napustiti palaču. Ovo se  po pravilu dešavalo nakon devet godina njenog „radnog staža“ u haremu, kada ona više ne bi bila „interesantna“ za vladara. Nakon oslobođenja iz harema, bivša konkubina bi dobijala od sultana bogate lične darove: dijamante, zlato, satove, tkanine, a dobijala bi i kuću za smještaj i sve što je potrebno za njeno opremanje i namještanje. Pored toga, bivšu konkubinu bi sljedovala redovna mjesečna apanaža-penzija. Na vlastiti zahtjev, a po odobrenju sultana, konkubina je mogla  napustiti harem i prije roka. Te žene su kasnije uživale veliko poštovanje u društvu, a često su se i ponovno udavale za lokalne spahije i ugledne građane.(Betül İpşirli Argit:Life after the Harem:Female Palace Slaves, Patronage and the Imperia)l

                                                                        (Nastaviće se)