Piše: Gojko Berić
Jedan banjalučki analitičar veli kako je stavljanjem predsjednika Dodika na američku crnu listu srpski narod ponižen i obeščašćen.
Milorad Dodik je postao vijest dana u regionu, ali ne zato što je prešao “crvenu liniju” koju su uspostavili međunarodni faktori, jer je on to i ranije činio, već zato što je njegova antidržavna, secesionistička politika najzad kažnjena. I to od strane najmoćnije svjetske sile! Njemu je odlazeća američka administracija izrekla zabranu putovanja u Sjedinjene Američke Države i zamrzavanje imovine na teritoriji Amerike. Maureen Cormack, ambasadorica SAD-a u Bosni i Hercegovini, objasnila je razloge za sankcije predsjedniku Republike Srpske: “Milorad Dodik usprotivio se Ustavnom sudu BiH i prekršio zakon, te predstavlja značajnu prijetnju u vezi s ometanjem provedbe Dejtonskog sporazuma.” Ova odluka State Departmenta je za sada jedina čvrsta činjenica, ali dovoljno intrigantna da ostavlja prostor za razna nagađanja i špekulacije. Ne spadam među one koji se u takve stvari olako upuštaju da bi ih onda događaji koji slijede demantovali. Uostalom, već prve reakcije su lako prepoznatljive po tome što dolaze iz Sarajeva, Beograda ili Banje Luke, još više po tome što se povodom inače čestih političkih varničenja u BiH u pravilu oglašavaju jedni te isti ljudi. Meni je najintrigantnija izjava Dragana Mektića, državnog ministra sigurnosti, koji smatra da, u slučaju krajnje nepovoljnog raspleta ove priče, “ne bi samo Dodik bio na crnoj listi nego čitava Republika Srpska i BiH, kao i svi građani”. Ne kažem da su građani nevini, naprotiv, ali da je bolje razmislio, Mektić bi, umjesto njih, crnu listu namijenio vladajućim političkim garniturama i njihovim liderima. Milorad Dodik je neobuzdani secesionista, njegova opsjednutost “privremenošću” i nestankom Bosne i Hercegovine kao države je fanatična, ali pored srpske postoje još dvije etničke tvornice krize, hrvatska i bošnjačka.
Jedino pravo pitanje u ovom slučaju glasi: Kakve su političke posljedice američkih sankcija? Pametni ljudi znaju da je njihov domet ograničen. Kao što se iz izjave gospođe Cormack da zaključiti, Dodik je kažnjen zato što se usprotivio Ustavnom sudu BiH, koji je Dan Republike Srpske, datiran kao 9. januar, proglasio nezakonitim. Zar samo za to? Zar za Dodikovu samovolju nije vezan još čitav niz teških a nekažnjenih političkih opstrukcija, pred kojima su SAD bile nemoćne. Nadalje, zamrzavanje Dodikove imovine na teritoriji Amerike zvuči smiješno, jer svako ozbiljan može pretpostaviti da on nema nijednog dolara u američkim bankama. Obraćajući se 18. januara javnosti, Dodik je vješto iskoristio ovaj gaf američke diplomatije, upitavši kako je moguće blokirati nešto što ne postoji. Svoju politiku je, figurativno rečeno, ocijenio čistom desetkom, razaranje vlastite države prikazao je kao nadasve korisnu stvar po srpski narod i Republiku Srpsku, ukratko – ponosan je na sve što mu Amerika stavlja na teret. Ostavka mu ne pada na pamet, nastaviće da se bavi politikom i ostaje pri svojim stavovima!? Sa posebnom žestinom okomio se na ambasadoricu Cormarck, optuživši je da je vodila probošnjačku i izrazito antisrpsku politiku, a sankcije protiv njega pripisuje njenoj ličnoj odmazdi. Od novih američkih vlasti je zatražio da je krivično gone, jer je “kršila Dejtonski sporazum i Ustav BiH i tako upropastila projekat koji je Amerika osmislila”.
Politika na koju je Dodik ponosan na djelu je punih deset godina. Teško da bi se tako ponašao da mu u jedra ne pušu vjetrovi Kremlja – za Putinovu Rusiju Dodik je uvijek i u svemu u pravu. To su godine stagnacije i fingiranih pokušaja da se krene putem reformi, godine ekonomske i socijalne bijede, etničke mržnje i bezakonja, pa je sve očiglednije da je Bosna i Hercegovina postala trajni zarobljenik izgubljenog vremena. Licemjerno je kad neki političari udomljeni u Sarajevu, sankcije izrečene Dodiku tumače kao opomenu “destruktivnim snagama”, ne misleći da se to itekako odnosi i na stranku kojoj pripadaju. Pakao, to su drugi! Nakon jutarnjeg priloga o “slučaju Dodik”, BH Radio prešao je na svoje svakodnevne teme – na najavljene proteste prevarenih i obespravljenih radnika i drugih nezadovoljnika, na katastrofalno stanje u zdravstvu, obrazovanju i pravosuđu, na korupciju koja se više ne da izmjeriti nikakvim kantarom, na desetine hiljada Zeničana koji se danima smrzavaju u svojim stanovima i poslovnim prostorijama, jer se dva prastara kotla koja ih griju jednostavno ne mogu više popraviti. Sa Dodikom ili bez njega, stvarnost će ostati takva kakva jeste. Ko će je promijeniti, ko će mladima uliti nadu i učiniti da u takvo masovnom broju ne napuštaju zemlju? Za takav podvig potrebne su godine i decenije. Sa Dodikom ili bez njega odnos i raspored političkih snaga u BiH, kao i u regionu ostaće manje-više isti. Mi smo država na čije pokroviteljstvo polažu pravo SAD, Evropska unija, Srbija i Hrvatska. Svi se oni, na svoj način, penetriraju u našu višegodišnju agoniju, ali bez ikakve suštinske odgovornosti.
Dodikovu političku sudbinu treba prepustiti Americi, jer je ona povukla prvi potez u tom pravcu. Ali, ovdje se javljaju neke dileme. Dodik vjeruje da će ga Donald Trump uskoro rehabilitirati, dok neki američki komentatori tvrde da Trumpa ovaj region jedva da interesuje, a da mu BiH “nije ni u peti”. Jedan banjalučki analitičar veli kako je stavljanjem predsjednika Dodika na američku crnu listu srpski narod ponižen i obeščašćen. Problem je u tome što je Dodika izabrao sam taj narod, koji je, uzgred rečeno, sebe ponizio i obeščastio još početkom devedesetih godina prošlog vijeka.
(oslobodjenje.ba)