Ubijena Aiša iz Vlasenice svjedoči o smrti svoje djece
Tužilaštvo je u pozivu koji je Amir Topčić dobio kao svjedok zločina u logoru Sušica navelo da povede majku Aišu, koja je ubijena u tom logoru prije 25 godina.
Piše: Dragan Bursać
Ova morbidna konstrukcija nije plod kakvog populizma, gonzo-novinarstva ili želje za senzacionalizmom. Ne. Ovo je konstrukcija domaćeg Tužilaštva u zemlji nam Bosni i Hercegovini. Ali, krenimo redom…
Jeste li čuli za logor Sušica u Vlasenici? Kroz njega je prošlo 8.000 hiljada nesrba. U tom zlodjelu, u tom prostoru zla i njegovim čvorištima u okolini Vlasenice, ubijeno je 1.600 ljudi. Silovanja, zlostavljanja, premlaćivanja, robovlasništvo… bile su svakodnevne pojave. Sušica je, zapravo, regionalni logor, kroz koji su prošli Bošnjaci Kalesije, Bratunca Srebrenice, Rogatice, Višegrada, Zvornika… te brojnih drugih opšina ovog dijela Bosne i Hercegovine.
A za sve to osumnjičeno je, do prije para dana, svega troje ljudi. I, to nije sve. Od njih troje, Veljko Bašić, upravnik logora Sušica, oslobođen je zbog godina starosti. Da će procesuiranje ići sporo, na početku procesa optuženom Goranu Viškoviću uvjerio se Vlaseničanin Amir Topčić, koji je u logoru Sušica izgubio braću Seida i Sulju, majku Aišu i oca Abdurahmana.
Tužitelji ‘pojma nemaju’
“Tužiteljica Sanja Jukić, kad je slala meni poziv, pisalo je u pozivu da povedem svoju majku. Pokazatelj da Tužilaštvo ne radi nikako, ili samo površno radi, to je što je moja majka odvedena, a u pozivu stoji da je povedem. Znači, oni uopšte ne znaju ko su žrtve Vlasenice”, navodi u razgovru za Radio Slobodnu Evropu Topčić.
Da, dobro ste pročitali. Ovo je iskaz Amira Topčića. Njemu su, dakle, u logoru Sušica u Vlasenici ubijeni braća Seid i Suljo, majka Aiša i otac Abdurahman. Koliko je Tužilaštvo “ozbiljno” radilo svoj posao svjedoči i fakat da u pozivu koji je Amir kao svjedok dobio stoji stavka da “povede majku Aišu”. Istu onu koja je ubijena u logoru.
Ovaj postupak nije samo pravno neprofesionalan akt. Ovo je potpuni nedostatak materijalnih saznanja, iz koga je proistekla diletantska neempatičnost jednog tromog sistema, kome su potrebne decenije da licu pravde privede osumnjičene, ali zato revnosno ubijene ljude poziva za svjedoke. Jer, ko će se bakćati oko tamo neke Aiše, mrtve majke, tamo nekog Amira iz neke tamo Vlasenice?
A ovo nije apsurdno, nego upravo realno stanje stvari kada su u pitanju konkretni ratni zločini, konkretne žrtve i konkretne počinioci. U sveoukupnoj omerti-zavjeri ćutnje, jedna familija je zatrta, a Amir je, pukom srećom, preživio. I ne, sve ove godine nema optuženih, a kamo li presuđenih. Kao da se preko 1.600 ljudi samo poubijalo u vlaseničkom kazamatu, pa sada perverzno moraju na sud, da tužiocima objašnjavaju u svojstvu svjedoka svoju smrt. Eto, to je naša unutrašnja logika, podržana impotentnim pravnim sistemom.
Šta je sedam godina, četvrt vijeka…
Ali, nije ovo sav problem. Kamo sreće da jeste. Postavlja se pitanje kako nikog nije odgovoran iz Kriznog štaba koji je donio odluku da se prostorije Teritorijalne odbrane u Vlasenici izuzmu i da se formira taj logor, i da bude uključena i tadašnja milicija, i vojska, i za nikog od komandnog kadra još uvijek nikakve optužnice ne postoje. Pazite, riječ je dešavanjima sa početka rata. No, ima gore…
“Imamo osoba koje rade i u SIPA-i [Državna agencija za istrage i zaštitu] a koji su ratni zločinci iz Vlasenice, imamo osobu koja je u parlamentu Republike Srpske koja je bila komandir jurišnog voda… Ti ljudi imaju moć da opstruiraju i privođenje drugih ratnih zločinaca”, kaže Amir Topčić za Radio Slobodnu Evropu.
E, ako ovo nije okidač za istrage, onda ne znam šta je. No, pazite jednu stvar, nije ovu izjavu Topčić dao prije koji mjesec, nego 2010. godine. Sad će osma godina kako se nije uradilo ništa.
I onda, nakon sedam godina od ovih izjava i četvrt vijeka nakon dešavanja u Vlasenici, tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine podigao je optužnicu protiv Mane Đurića, Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića, zvanog Mićo, i Gorana Garića, po kojoj se terete da su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, tokom 1992. i 1993. godine, na području Vlasenice i okoline počinili progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi.
‘Specijalci’ za silovanje i ubijanje
Dabome, najveću pažnju je izazvalo podizanje optužnice protiv Miće Kraljevića, ratnog gospodara života i smrti u tom kraju, koji je u međuvremenu dogurao do – načelnika opštine. Biće izuzetno zanimljivo pratiti ovo suđenje (ako ga i kad ga bude). Ali, postavlja se pitanje – kako je jedan jastreb Srpske demokratske stranke, komandant interventnog voda Vojske RS-a sa svojim (čitaj: Mićinim) specijalcima dogurao do uspješnog kadra Saveza nezavisnih socijaldemokrata i načelinika opštine koju je tako zorno i temeljito očistio od nesrba?
Na pomen “Mićinih specijalaca” ledila se krv u žilama bošnjačkom stanovništvu Vlasenice i okolnih mjesta. “Specijalnost” im je bila odvođenje u logore ili negdje na egzekuciju, u vlaseničkim brdima, ili odmah u gradu. Kraljević je stigao i da se bavi zločinačkim krasnopisom, pa je svojim specijalcima naredio da na bošnjačkim kućama pišu parole. Bez puno kreativnosti, a sa puno mržnje na kućama Bošnjaka su tako nicali supismeni grafiti “Smrt muslimanima”…
A Mićin odred je u međuvremenu sistematski silovao djevojčice od 10 godina i žene od 50 godina. Mićin odred je mučki pobio na stotine Bošnjaka. Mićin odred je te kosti rasturio i ispremiještao na sve strane, pa se danas može reći da je “srećna” ona porodica koja nađe 60 posto kostiju svojih najbližih.
Mićin odred je odlučio, primjerice, da poznati mladi jugoslovenski košarkaš Edin Salaharević ne može izaći iz Vlasenice autobusom za Kladanj. Pa je Edinove ostatke našao njegov brat Nedim u nekoliko grobnica. Rasturene i izmiješane sa drugima. Pa je sve što je našao Nedim od svoga oca jedna jedina kost.
Gospodar smrti i gospodar života
A Miroslav – Mićo Kraljević? On je danas načelnik Opštine Vlasenica. U ratu gospodar smrti, u miru gospodar života i ugledni građanin. I dok ga štiti presumpcija nevinosti, valja se zapitata kako se jedan čovjek nakon svega što stoji u njegovom životu uopšte usudio ne da bude vidljiv svima, nego da bude i politički aktivan? Presuđeni ratni zločinci na političkoj sceni – teško svarljivo, ali nam se desilo. Nesuđeni, a aktivni, e to je posve novi domet, da ne kažem sunovrat.
I to je ta zvjerska patologija. Primarni nedostatak empatije. To je ta i socijalna patologija jednog dijela stanovništva koja zavjerenički ćuti. Ne u moje ime, očigledno je transkribovano kao “Da, u moje ime dok je ćutnje.” Jedino tako se može opisati kako i zašto je jedan sistem logora smrti ostao neistražen, a asasini nekažnjeni.
I, na kraju, opet to Tužilaštvo, sa onim monstruoznim pozivom mrtvim ljudima da svjedoče. Pazite, pravda je spora, ali dostižna. Ali, za početak, ne bi bilo loše da nosioci pravde rade svoj posao kako valja. Poziva se ubijena Aiša, pored ubijenog muža Abdurahmana, ubijenih sinova Sulje i Seida, da se pojavi kao svjedok pred Tužilaštvom zemaljskim. Ono nebesko je odavno odradilo posao i diglo ruke od nas ovakvih.
(Izvor: Al Jazeera)