SALVETA I ŠARENA JAJA
Samo dvije marame bile su dovoljne za jednu haljinicu. Dvije bijele marame ukrašene plavom bordurom i istim takvim tufnama poslužile su mojoj komšinici tetki Dragici da mi sašije haljinu za prvi dan u prvom razredu osnovne škole. Normalno, ideja je bila mamina, a marame su kupljene kod čika Ivice u „22. Decembru“. Moglo se tada kupiti kakvo hoćeš platno „na metraži” kod Zore ili kod Šešuma, ali mami su za oko zapele baš te dvije marame, valjda zbog bordure ili materijala od kog su napravljene. I bi šta bi, haljinica sašivena, obučena i pravac starim putem u novi život. A taj novi život započeo je rukom u ruci sa ponosnim pedesetogodišnjim tatom u područnoj Osnovnoj školi „Mirko Filipović”u Račanskoj ulici. Nije mi to bio prvi put da ulazim u tu školu jer sam sa mamom već bila na roditeljskim sastancima mog brata i nije mi bilo ni teško ni mučno, niti sam se bojala, a ni stidjela. Učionica puna roditelja i djece bila je za mene jedan novi, lijep doživljaj, prilika da upoznam nekoga, da se družim i da budem kao moj stariji brat, sva važna što sam školarac. Taj prvi dan u školi započeo je sa bombonama koje je učiteljica podijelila djeci iz papirnate vrećice, ili, kako su to nekad zvali, fišeka. Lijepo i slatko za novi početak. Bila je to tradicija koja, vjerovatno, više ne postoji ni u jednoj školi. Lijepa, slatka tradicija koja se pamti godinama. Jer, šta nam drugo preostaje kada shvatimo koliko je vremena prošlo od tada, koliko smo gorkih životnih pilula progutali da bismo postali to što jesmo, kroz koliko smo velikih kapija svjesno zakoračili misleći ili bar nadajući se da nas tamo čeka neko sa papirnim fišekom u kojem šuškaju slatke bombone, a dobili smo nevidljivi otriježnjujući šamar koji nas je vratio u stvarnost i natjerao ono dijete koje još nosimo u sebi da se postidi i tiho zaplače, a da ga niko ne vidi.
Sljedeći školski dan nije bilo bombona. Ali, do kraja nastave već smo se svi bili upoznali. Djeca ko‘ djeca, ne treba im mnogo da steknu prijatelje. Dovoljno je pogledati oko sebe, nasmiješiti se, potrčati na odmoru za nekim, pokazati nekome kako to ide kosa crta, kako prava, kako nacrtati tablu, stolicu…
U našu školu išla su djeca iz Berdičinog sokaka, Selimovića, sa Silosa (tako se govorilo, mada nema logike da neko živi na silosu za žito!), Gojsovca, Račanske ulice, ulica od Vanekovog mlina pa prema Novom Selu. Tužno je da sam neka imena zaboravila, ali bilo je tu svakavih imena: Ljiljana, Nizama, Tanja, Amira, Ljubiša, Sead, Mevla, Dragan … Bilo je i različitih prezimena, ali nisu mi bila važna, tako da sam ih nenamjerno zaboravila. A zar su prezimena i važna nekome ko ima 7 godina? Sedmogodišnjem djetetu najvažniji je osjećaj sigurnosti i jednakosti u nekom okruženju, bilo da je to porodica, dvorište, ulica, škola. A ja sam se već od drugog dana osjećala u toj školi i tom dvorištu, u toj učionici okružena djecom koja postaju moji prijatelji, kao kod kuće.
Školska zgrada je sagrađena za vrijeme Ausrto-Ugarske. Učionice su imale visoke plafone, podove prekrivene drvenim daskama premazanim nekom crnom materijom za zaštitu (vjerovatno neko prerađeno ulje ili katran), zidove prekrečene do pola „masnom farbom, a od pola krečom, drvene klupe i obavezno peć u kojoj bi se zimi ložio ugalj donesen u limenim kantama. Postojala su dva ulaza. Jedan je bio sa prednje strane i kroz njega su ulazili učitelji, a drugi je bio sa zadnje strane i do njega se ulazilo iz prostranog školskog dvorišta. To školsko dvorište, široko, ponekad prašnjavo, ponekad kaljavo, a ponekad prekriveno snijegom, bilo je najdraži dio prostora koji je uljepšavao te prve školske godine. Nema tog djeteta koje nije poderalo koljena baš tu u tom dvorištu! Nema tog djeteta koje nije pisalo zaboravljenu zadaću negdje u uglu tog dvorišta. Zadaća jeste bila domaća, ali ako zaboraviš sakrij se negdje i začas prepiši od nekoga. Svi smo to radili osim Ljilje, djevojčice sa kojom sam sjedila u klupi. Ona bi, kad zaboravi napisati zadaću, trčala kući da je napiše, pa bi se opet trkom vraćala u školu. Sreća pa nije daleko stanovala.
Iako sam stanovala otprilike sto-dvjesto metara dalje od škole, nije mi padalo ni na pamet da se vraćam kao Ljilja kući, jer dok odem i vratim se, zadaća je već prepisana ili napisana čučeći u udaljenom ćošku školskog dvorišta i mogu nastaviti da se igram sa drugaricama. A drugarica je bilo dovoljno za ledenog čiku, za aberečke abertute, za preskakanje štrika ili lastiša. I sve smo voljele iste stvari, i sve smo sakupljale salvete. Lijepe, šarene, tanke i mekane salvete bile su centar našeg intersovanja i svaki „duplikat” morao je biti razmijenjen. Od svih tih salveta koje sam imala, jedna mi je ostala u sjećanju. A to sjećanje je tek posljednjih godina dobilo na vrijednosti kao neprocjenjivo, kao zrno pijeska koje se pedeset i kusur godina sakrivalo u školjci i postajalo čisti, sedefasto bijeli biser mog odrastanja u nekom drugom vremenu, sasvim različitom od ovog sad.
Tu tananu papirnu salvetu donijela mi je u školu jednog dana Mevla. Rekla je, neće da se mijenja, samo bi da mi je pokloni. Izvadila je iz sveske i pružila mi je uz osmijeh. Na salveti je bilo mnogo šarenih uskršnjih jaja i nekoliko pijetlova. Tada sam od nje prvi put čula riječ horoz. Znači, pijetao je horoz, ili horoz je pijetao, svejedno. Nikada do tad nisam vidjela takvu salvetu. A ni poslije. Tek pola vijeka kasnije shvatila sam da je to bila neka uskršnjo-vaskršnja salveta. Mevla ju je negdje vidjela, ili dobila od nekoga i donijela baš meni. Džaba! Baš kao drugarica drugarici na poklon. Mevla tada nije znala da je moj tata, što bi se reklo, „teški”i pravi komunista koji se davno posvađao sa religijom i njenim običajima, pa nam nije dozvoljavao da šaramo jaja. Ne u njegovoj kući! Ali, zato su nam za Uskrs i Vaskrs mamine prijateljice donosile šarena jaja na poklon. To iz pristojnosti nije mogao da zabrani. Ali, ni ja tada nisam znala da je Mevla meni donijela tu veselu salvetu zato što je mislila da se i u našoj kući slavi Vasrs ili Uskrs, i da je htjela time da mi pokaže koliko smo mi, u stvari, dobre drugarice. Ipak, to sam mnogo godina kasnije shvatila, jer ono što doživljavamo kao djeca, tek u nekim poznijim godinama svog života dobija svoj pravi smisao, tek tad razumijemo i sebe i druge i vidimo svijet u pravom svjetlu. Iskustva sticana godinama potaknu te da počneš upoređivati ljude koje sada srećeš i ljude koje si u djetinjstvu i mladosti sretao, sa kojima si dijelio neke nebitne a lijepe trenutke , osjećanja, predmete, dodire… I onda shvatiš ono što prije nisi shvatao, i neki ljudi iz prošlosti postanu ti mnogo bliži nego davno prije. Ili mnogo dalji, dalji od bilo koje planete ovog našeg životnog svemira. Možda je neko u njenoj kući rekao da se po nečemu razlikujemo (u smislu molitve, religije, načina života), ali ni to nije nešto što je trebalo da nas razdvoji, već naprotiv, ona je poklanjanući mi tu lijepu šarenu salvetu pokazala da takve razlike imaju svoj smisao samo u nadopunjavanju i popunjavanju pukotina našeg zajedničkog životnog prostora, naših života koji se međusobno dotiču i stvaraju energiju koja nam pomaže da postanemo bolji.
Kakvi smo postali kao ljudi, kao roditelji, kao prijatelji, kao stanovnici jednog grada, jedne planete, univerzuma, vrijeme je pokazalo i još pokazuje. Ta salveta poklonjena Mevlinom dječijom ručicom, onako, od čistog srca, i primljena s ljubavlju kao najveći i najdraži poklon ovoga svijeta, još je u mojim mislima, u mom sjećanju. Šarena jaja i ponosni horoz visoko uzdignute glave još imaju moć da me vrate u neka ljepša vremena, u jedno prašnjavo školsko dvorište u Račanskoj u kojem se čuje dječiji smijeh. I vidim dijete u uglu kako čuči i piše zaboravljenu zadaću.
Zadaća je napisana, lekcija naučena. Bar što se mene tiče.
(nastaviće se)