HALJINICA OD ZLATA
Daleko je. Predaleko. Kao da se ne radi o vremenu nego o putu davno pređenom, pretrčavanom u lakovanim cipelicama, sa mašnama na dugim kikama koje su skakutale zajedno sa mnom. Daljina bliska mojim mislima kad ljetna noć zatamni nebo, a iz daleka začujem dječiji smijeh. Takav je smijeh i moj nekada bio, veseo, glasan, bezgraničan … I vratim se da se potražim, jer jedino tako mogu shvatiti ko sam danas i zašto sam danas ja JA. I uvijek su oni tu, od početka, ali ne i do kraja, sa svim svojim manama i vrlinama, nekad nasmijani, nekad ljuti, ali moji kao što ću i ja uvijek biti njihova. Ne mogu reći da su uvijek imali pravi odgovor na moja pitanja, ali bar su se trudili da mi taj odgovor približe na najbolji način koji su mogli pronaći u tom vremenskom trenutku i okruženju u kom smo se nalazili Nisam bila dijete „od milion pitanja“, često sam odgovore i sama tražila posmatrajući svijet oko sebe, ali pamtila sam i zapamtila ono što je trebalo i što mi je mnogo godina kasnije pomoglo da svoju djecu navedem na put kojim će bez imalo stida uzdignute glave koračati.
Prve četiri godine mog školovanja bile su isključivo vezane za školu u Račanaskoj. Zgrada napravljena za vrijeme vladavine Austo- Ugaraske u našim krajevima bila je taman za po četiri razreda u svakoj smjeni. Moj tata je govorio da je to nekada bila javna kuća u koju je svraćao njegov ujak, a on ga čekao ispred sjedeći na zaprežnim kolima u koja su bila upregnuta dva vranca.Tatin zadatak je bio da pazi na njih. Moj zadatak je bio da to prečujem i zaboravim, ali očito da nisam ni prečula, a ni zaboravila.
U vrijeme kada sam išla u tu školu, djevojčice su, uglavnom, dolazile u suknjicama ili haljinicama i rijetkost je bilo da je neka došla u pantalonama. Ponekad bismo imale plave kecelje (mantile) preko odjeće, ali u tim nižim razredima nisu baš zahtijevali da ih stalno nosimo, tako da su nova haljina, džemper, suknjica ili majica bile odmah primijećene. Iskreno, sve su te haljinice bile na isti kalup, ili ravne ili sječene u struku pa nacigovane. Ali, važan je bio materijal, tačnije mustra na platnu. Opšte pravilo je bilo: što šarenije to ljepše. Divile smo se cvjetovima i leptirima ukrojenim u gloknu ispod kojih su izvirivala kvrgava koljena prekrivena modricama i zguljena padovima u prašinu ili na šljunak. Kako god, koljena su bila neprimjetna u odnosu na šarenilo nove haljinice.
I tako iz dana u dan, iz godine u godinu mi smo rasle, haljinice blijedile i kraćale neprimjetno. Nestajale su kao i modrice i ogrebotine sa naših koljena i završavale zaboravljene, isječene na tanke vrpce utkane u neke ponjave ispred nečijih vrata, ili razrezane i navučene na neku plastičnu lutku u nekom uglu ili kartonskoj kutiji. Zaboravila sam te dezene, sve te leptire, ljubičice, ruže i pupoljke, skoro sve moje i tuđe haljinice. Ali, ne sve! Jedna je ostala u mom sjećanju, jer je bila neobična, posebna, ne samo po izgledu i sama po sebi, već i po maminim odgovorima na moja pitanja o toj haljinici. Mamini odgovori, mnogo godina kasnije, postali su moji odgovori u trenucima ni malo nalik tim trenucima kada sam ja postavljala pitanja, ali su vrijedili mnogo više od ijednog drugog odgovora koji bih ja mogla dati svojoj djeci.
Prvi septembarski dani na početku školske godine uvijek su sunčani, lijepi, veseli. Nove sveske, nove knjige, nove tašne, ali i nove cipelice, čarapice, haljinice. Pod toplim septembarskim sunčevim zrakama zašareni se školsko dvorište, začuje se smijeh i dozivanje i obraduješ se onima koje nisi vidio cijelo ljeto, a nisi ni znao da si ih poželio. Obično su se posebno skupljale djevojčice, a posebno dječaci. Bilo je to vrijeme kada smo više rasli u visinu nego u širinu, vrijeme namazanih kriški koje su se jele u hodu, pa čak i u trku, vrijeme kad je poziv na ručak ili večeru dočekivan sa negodovanjem i strahom da će se djeca razići dok ti na brzinu kašikom posrčeš toplu supu, grah, kupus ili nešto drugo što se ne jede „s nogu“. Zato smo svi bili nekako slične građe i visine, a razlikovali smo se po dužini i boji kose, boji očiju, temperamentu, spretnosti ili nespretnosti u igri. Sve ostalo, barem za mene, bilo je nebitno.
I jednog takvog sunčanog septembarskog dana zasijala je moja drugarica Nizama u našem školskom dvorištu. Bukvalno zasijala, jer ja sam je tako doživjela gledajući kako, obasjana sunčevim zracima, u novoj haljinici prolazi kroz široku kapiju dvorišta. Narandžasto-žuta haljina, protkana zlatnim nitima, ni jednu djevojčicu nije ostavila ravnodušnom. Nije bio važan kroj, nije bio važan dezen, ali te zlatne niti učinile su cijelu haljinicu zlatnom, neobičnom, poželjnom. Prišla nam je sa osmijehom, a mi smo je posmatrale zadivljeno.
„Kako ti je lijepa haljina,“rekla sam .
„Donio mi babo sa Ćabe“, rekla je ponosno.
Mislim da je tad više bila ponosna na svoju haljinicu zbog našeg divljenja, nego na babu što je išao na Ćabu. Djeca imaju svoje aršine za radost, za ponos, za dobro, za zlo. Shvatila sam to kada sam odrasla i počela razmiljati, tačnije, prisjećati se događaja iz nekih ranijih perioda svog života. Veselo i ponosno šetala je svoju zlatnu haljinicu prašnjavim školskim dvorištem, svjesna našeg divljenja. U očima je imala njen odsjaj, a u plavoj kosici ošišanoj nakratko sustizali su se topli sunčevi zraci. I takva mi je i ostala u sjećanju svih ovih godina . Nježna, mila, nasmijana, zlatna…
Vrativši se tog dana iz škole prvo što sam pitala mamu bilo je: šta je Ćaba. Bila je malo začuđena tim pitanjem. Vjerovatno je mislila da je neki školski zadatak, a sa mnom nikada nije radila zadaću.
„To je sveto mjesto muslimana,” rekla je.
„ A gdje se nalazi?”, nastavila sam sa pitanjima.
„ Daleko, veoma daleko. Moraš duuugo,duuugo putovati da bi tamo stigla.“
Tad još nisam znala šta su kilometri i mama je pokušala dočarati tu udaljenost razvlačeći onaj glas „
u”što je više mogla.
„ A ko su muslimani?”nastavila sam sa pitanjima.
Ovaj put je napravila malo dužu pauzu i kao da se malo zamislila. A onda se nasmiješila i pogledala me u oči.
„Tetka Kija, tetka Kada, tetka Subha…”, nabrajala je mama .
Sve su to bile mamine prijateljice, žene koje sam sa radošću dočekivala na kućnim vratima, čijim sam se poljupcima radovala, čije sam priče upijala sjedeći u njihovim krilima dok su sa mamom pile kafu. Kao i svako dijete, mogla sam postaviti još hiljadu pitanja i tražiti hiljadu odgovora, ali meni je bilo taman, taman toliko koliko mi je trebalo da shvatim onu ljepšu stranu svoga odrastanja. Zlatna haljinica ostala je zapamćena, ali u drugom planu.
Mnogo godina kasnije mamino objašnjenje pomoglo mi je da mojoj djeci u nekim težim i za mene bolnijim vremenima objasnim na pravi način da je njihova baka bila katolkinja Hrvatica, da im je djed bio pravoslavac Srbin i odredim pravac njihovog odrastanja isključivo ljubavlju. Možda mi je baš ta zlatna haljinica pomogla da zapamtim mamine riječi i u tami ljudskog zla, pakosti i bezrazložne mržnje, zasijaju ponekad njene šare zlanim sjajem i osvijetle put kojim moram poći. Možda se nekome ne sviđa taj moj put, ali, eto,j a idem dalje, pa dokle stignem.