KOMŠIJE
Nije bilo tajni i nije bilo nedorečenosti. U sokaku u kojem sam rasla svako je svakog i sve znao. Znalo se odakle je ko, šta radi, kad su rođendani njegove djece, je li mu dijete „palo”u školi ili je dobar učenik, ili je, ne daj Bože, istjerano iz škole, i zašto je istjerano, ima li domaćin švalerku, ko mu je ona, gdje živi, zna li njen muž… I tako u nedogled. U to vrijeme tako je bilo u svakoj ulici, svakom sokaku, svakoj mahali. Razne sudbine raznih ljudi prepletale su se praćene komšijskom brigom, pogledima sa prozora, prepričavane uz kafu ili večernja sijela. Svi grijehovi stanovnika sokaka isplivavali su na površinu pri svađama ljutih komšinica, pretpostavke su dobijale značenje činjenica, a cilj je bio što više reći u što kraćem vremenu, ne razdvajajući istinu i laž. Pobjednik ili pobjednica je onaj ko je najglasniji i verbalno najbrži. Lakoća kojom su bolnom istinom ili još bolnijim lažima povređivali jedni druge, a još više lakoća s kojom su poslije nekoliko mjeseci prelazili preko tih verbalnih duela i sjedali zajedno da popiju kafu, meni je danas nepojmljiva. Ali tada o tome nisam ni razmišljala. Sve u svemu, sa današnje tačke gledišta, bila je to uvertira onih koji su rasli u jednopartijskom sistemu za postajanje „ljudima„ u višepartijskom koji je još na snazi. Koliko smo daleko otišli od onoga što smo ponijeli iz kuće naučenog iza zatvorenih vrata, pokazalo je vrijeme. Ili, još bolje rečeno, mi u tom drugom vremenu. Ponekad bih voljela da se ne sjećam nekih trenutaka, nekih dana ili noći, nekih ljudi, nekih postupaka, ali ma koliko god to potiskivala i ma koliko god bježala od toga, vrati se to s vremena na vrijeme i zaboli, ponekad čak i više nego u vremenu dešavanja. Ali, moj mehanizam odbrane od svega tužnog i teškog što me boli, a tiče se moje prošlosti, jeste traženje svijetlih tačaka, dobrih ljudi, prijatelja i komšija koji su svoju ljudskost i prijateljstvo dokazivali onako kako to dobri ljudi rade – svojim postupcima.
Vrelinu ljetnih dana ni jedno zdravo dijete ne osjeti. Za njega je to samo još jedan dan bez kiše, još jedan dan Bogom dat za igru u hladu ispod trešnje, jabuke, ili bilo koje druge krošnje. Asfalta tada nije bilo u našem sokaku, tako da se moglo čak i boso hodati po zagrijanom putu. U svakom dvorištu još je pored česme bila i pumpa za vodu i kantica napunjena vodom za zalijevanje. Sjedilo se po travnatim dvorištima na starim, izblijedjelim dekama i pričale priče, tijelima se pravili mostovi, zvijezde, dubilo na glavi i pravili kolutove naprijed i nazad. Školske brige su bile dovoljno daleko da te ni u čemu ne ometu. S roditeljima smo se susretali samo ujutro, u podne i uveče. Od dvorišta do dvorišta, pa do igrališta … Tako su prolazila ljeta. A mi rasli …
Jednog takvog ljeta meni neko drag odlučio je da je sam sebi najpreči, okrenuo leđa svom dotadašnjem načinu života i otišao. Bio je to moj otac. Sve se znalo: kad, šta, kako, zašto … Na površinu su isplivali svi ti pogledi i sve te priče iza zatvorenih vrata. Progovorio je sokak, ulica jezikom prijatelja ili onih koji to nisu bili, pokazali su svoja prava lica oni s kojima se pije kafa i sjedi po dvorištima. Sve sam ih zapamtila! Nikada nisu uspjeli pobjeći iz mog dječijeg pogleda na svijet, ulicu, mamine suze. I opet sam iz nekog svog ćoška gledala i slušala neprimjetno njene priče i priče drugih. Ono što sam tad osjećala bilo je nešto nedefinisano, nešto do tad nepoznato umu, srcu, djetinjoj duši. Čak i neki mamini postupci bili su mi nepojmljivi, nerazumljivi, nisu se uklapali ni u jedan dotadašnji način njenog ophođenja prema drugima, sebi, meni… Mnogo godina kasnije, kao odrasla i zrela žena, shvatila sam koliko je bila bespomoćna, povrijeđena, izdana od mnogih od kojih to nije očekivala. Ali, šta dijete zna? Ne zna ništa! Ali , na žalost, osjeti.
Noć koju sam decenijama pokušavala odgurnuti od sebe, izbrisati iz sjećanja, zakopati u tami da je više niko ne vidi, da je se više niko ne sjeti, sačuvala sam nesvjesno u sjećanju na čika Neđu i njegovu ženu Smilju. Obični, pošteni, vrijedni Semberci, Bijeljinci, rekla bih – ljudi kakvi bi svi trebalo da budu. Ali, na žalost, nisu. Mama je pomogla tetki Smilji kada je rađala mlađeg sina Dragana Dacu i zato su je zvali Nana i on i stariji sin Mile. Svake Nove godine Mile je tačno u ponoć pretrčavao naš sokak i dolazio da prvi Nani čestita. Kad malo bolje razmislim, nisu imali ništa čime ih je više zadužila no ostale prijatelje i komšije, ali je iskreno poštovanje i briga upravo ta svijetla tačka u jednoj tamnoj, ljetnoj noći u kojoj popucaju i najdeblji nevidljivi konci ženske trpeljivosti i ponosa, u kojoj tama i briga odjednon izdignu zid u koji udari dušom samo malo, ali dovoljno da se po tlu raspu svi ti konci i razvežu svi ti već olabavljeni čvorovi ženske psihe.
Širom otvoren prozor i bijela zavjesa od markizeta propuštali su blagi ponoćni vjetrić. Ulica je bila mirna, činilo se kao da je zaspala opijena vrućinom dana koji je već prošao. Sem cvrčaka ništa se nije čulo. Čekajući da brat i ja završimo partiju šaha, majka je sjedila na kauču obučena u bijelu spavaćicu. Tiho i strpljivo čekala je da se i to završi pa da krenemo u krevet. Ali, partiji nikad kraja. Neko je varao, neko je „krao“, neko je mijenjao figure kradom, neko se bunio, neko se smijao, baš kao i u životu! A ona je čekala da se neko sjeti da ona čeka. U svađi oko figura koja je postajala sve glasnija, u kojoj se dječiji smijeh sve jače oslobađao u prostoru koji je odavno trebalo da ušutka tama, zaboravili smo da ona čeka. Gurkali smo se oko topova, laufera, pijuna, a ona, naša kraljica, je šutila i čekala. Nismo primjećivali njen pogled, nismo primjećivali njenu tugu, jednostavno, kao i svako dijete, osjećali smo se sigurni i opušteni dok je ona sjedila pored nas. A onda odjednom ustala je i vrisnula :
„Dosta! Dosta više!!!”
Bio je to plačni vrisak, bolno jak i za nas i za nju, dovoljno oštar da presječe tišinu ljetne noći. Gledala sam suze na njenim obrazima kako se kotrljaju i osjećala se beskrajno tužno i bespomoćno.
I postiđeno! Mislila sam da sam ja uzrok njenog bola, njene suze, njenog tužnog vriska, njenog: ”Dosta!” Trebalo je da prođe mnogo, mnogo godina da shvatim da nisam to bila ja, već život i ljudi koji su joj ga učinili takvim kakav jeste. Zaokupljena sopstvenom tugom i bespomoćnošću osjećala sam kao da sam odjednom zalutala u noći u kojoj ni jedna zvijezda nije naša, kao da smo nas troje jedini na cijelom svijetu i da nećemo nikada dočekati zoru .
A onda smo začuli muški glas kroz prozor :
„ Jelice! Jelka! Je li sve u redu? Jeste li dobro? „
Pridržavajući šakom zavjesu čika Neđo je kroz prozor gledao uplašeno u sobu. Kao da nas je prebrojavao pogledom!
„Dobro smo, dobro”, rekla je mama, „ ma samo se djeca nešto svađala, pa ja malo zagalamila.“
Krišom je obrisala suze i nasmiješila se pokušavajući iza osmijeha sakriti laž. Napravio se da to ne primjećuje, pogledao nas blago i rekao.
„ Dobro je. Ako ti šta zatreba Smilja i ja smo tu. Laku noć .”
„ Hvala ti ”, rekla je mama, a nas dvoje smo kao skamenjeni stajali i šutjeli.
Čula se kapija, pa njegovi koraci dok je prelazio na drugu stranu sokaka. Zatim se čula njegova kapija i šapat tetke Smilje. Noć se opet presvukla tišinom. Više se ni cvrčci nisu čuli…
(nastaviće se)