ŠAMAR
Još uvijek je tu. Boli, a trebalo je da davno prođe. Trebalo je da ga vrijeme obriše sa mog obraza, kao što je obrisalo svaku suzu, svaki trzaj i spuštanje kapka da oko ne vidi sopstvenu bol. Dragi njen dlan na mom obrazu, ta žarka nepravde, nezaslužena, nikad do kraja ugašena, sve se češće razliva niz grlo i kao požar žari i pali tu negdje oko srca, spuštajući se kao lava kroz moju utrobu. Možda je previše vremena i ljubavi, a premalo suza koje se vide u ovom mom životu, možda bi trebalo manje voljeti druge, a više voljeti sebe, da bih se oslobodila tog osjećaja, manje se sjećati, a više živjeti, prestati upoređivati sve docnije šamare sudbine sa tim njenim šamarom. Nje više nema, a šamara će uvijek biti. A, hvala Bogu i onih koje volim .
Bilo je to negdje na početku drugog razreda srednje škole. Radnim danima se nije moglo izaći, ali moglo se na brzinu protrčati korzom poslije časova, jer je Gimnazija bila u centru grada. A, i to je bilo u zavisnosti od toga kakav ti je bio dan. Loša ocjena bila je „trči kući”, jer što prije kažeš, prije će proći kriza u odnosima između porodice i tebe. Kritike, ukor, ljutnja, šutnja, pa tišina. Uglavnom, dva –tri dana i sve je po starom, osim onog pogleda na vratima kad se vraćaš kući i kažeš :
„ Dobro veče“.
Ono što vidiš na njihovim licima nekad su zvali išaretom, a u stvari je bezglasno :
„ I šta bi? Jesi li popravila”?
Dobra ocjena je značila da možeš malo otegnuti do kuće. Uđeš i nonšalantno obavjestiš porodicu o dobroj ocjeni. Imam osjećaj da se nikad nisu istom mjerom radovali mojoj dobroj ocjeni i bili ljuti na mene zbog loše. Kao da je loša imala prednost, jer se teže zaboravljalo na nju. Ali, bilo pa prošlo. I iz toga se nešto naučilo. Znači, nije bilo uzalud. Ali, nikada zbog ocjena nisam imala zabrane izlaska. Znalo se da se izlazi u grad petkom, subotom i kada je neki praznik.. Pravilo jednom postavljeno nije se mijenjalo da kraja gimnazijskog školovanja. Samo se mijenjalo vrijeme kad „živa ili mrtva” moram biti u kući.
Ispočetka je to bilo u dvadesetjedan sat, ili kako se još kaže u devet uveče. Ni minut duže! Već od pola devet pogled bi mi svakog minuta letio prema satu na Opštini. Znala sam da u petnaest do devet moram krenuti da bih laganim korakom stigla do kuće. Obično sam izlazila sa Ljiljom, prijateljicom čija je kuća bila pedesetak metara udaljena od moje. Jedno vrijeme išle smo u isti razred, ali kasnije je ona prešla u drugu školu, a prijateljstvo je trajalo mnogo, mnogo duže od zajedničkog školovanja. Ona je znala sve moje tajne, a meni se činilo da i ja znam sve njene. Danas se ne bih mogla zakleti da je i bilo tako, ali poslije svih ovih godina otkako se nismo vidjele, to mi više i nije važno. Bila je i ostala jedna od mojih najboljih prijateljica, neko s kim sam odrastala, postajala djevojka, s kim sam pila kafu i gledala u razliveni sasušeni toz na dnu naših šoljica ubjeđujući i sebe i nju da vidim ono što nam je suđeno. Njen otac bio je strog. Sa mnom je trebalo i da pođe i da dođe kada negdje krenemo, a mojoj majci je bilo važno da imam s kim da se vratim kući. I tako svaki put. Ali, za razliku od mene, Ljilja je znala kada smije zakasniti a da ne bude kažnjena. Obično je to bilo kada je bila bolesna, pa ozdravila, ili kada bi dobila neku dobru ocjenu zbog koje bi njen Slavko bio ponosan na svoju Ljiljušku. Kod mene se uvijek znalo da ne smije biti kašnjenja, pa sam se uvijek trudila da krenem na vrijeme, tačno kada se na velikom opštinskom satu mala i velika kazaljka preklope na devetki.
I biješe septembar sedamdeset i neke godine prošlog vijeka. Praznik socijalističke bratstvojedinstvene Bijeljine. Dan oslobođenja od nekih fašista mog rodnog grada. Da se nije oslobodio, u njega nikada ne bi došla moja majka, a ni majke i očevi mnogih koji su se rodili u mom rodnom gradu (ili bar odrastali u njemu). Na velikom parkingu nastalom na mjestu srušenog pozorišta napravljena je bina ukrašena zastavama Socijalistićke Federativne Republike Jugoslavije, Saveza komunista Jugoslavije, Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Sa razglasa odjekuju patriotske pjesme i zakletve pretočene u pjesme kojih se neki i danas još sjećaju, neki se prave da ih se ne sjećaju, a neki se stvarno i ne sjećaju, ko će to znati. Znam da je trebalo da sa te bine pjeva neko od poznatih pjevača tog vremena, ali koji, ne mogu se sjetiti, taman kad bi mi život od toga zavisio! Oblijetale smo nas dvije malo po korzu, a malo oko bine gledajući „ko, gdje, šta, kako…“, a mrak se polako spuštao na trg i počele se uveliko paliti ulične svjetiljke. Kazaljka se približavala kazaljci u blizini broja devet. Na moje upozorenje da treba poći Ljilja je govorila ono :
„Još malo. Ne boj, se stići ćemo. Čekaj samo da još ovo vidimo!”
U pet do devet bilo mi je jasno da ona nema namjeru još krenuti kući. Slavko je tog dana bio kod njenog razrednog starješine i bio zadovoljan njenim ocjenama i pohvalama. Znači, može malo i zakasniti. Ali, meni se to nije smjelo dogoditi. Brzim koracima napustila sam trg, a čim sam zamakla iza opštinske zgrade počela sam trčati. Stara pošta, Garulja, Ledinci i konačno u Berdičinom sokaku! Ali, nema zaustavljanja. I sad kada zatvorim oči, vidim kako iza mene sa moje lijeve i desne strane ostaju sokačići osvijetljeni uličnim svjetiljkama, kuće i dvorišta mojih komšija na čijim su trijemovima i verandama ulazna vrata bila osvijetljena sijalicama čije se žuto svjetlo razlijevalo tamom već kasnog sumraka. Kod kuće Čede Ključara ide nagli zaokret na desno i već nakon nekoliko desetina sekundi utrčavanje u sopstveno dvorište. Zvuk metalne kapije koja se zatvara iza mene začuo se kad sam već stigla do ulaznih vrata kuće u trku skidajući patike sa vrelih tabana.
„Stigla sam!” pomislih sa olakšanjem. Ali, to olakšanje nije trajalo ni pola sekunde! Žestina šamara koji me dočekao sa druge strane ulaznih vrata iznenadila me. Pljusnuo me je po obrazu kao vrela žarka toplog ognjišta koja je iznenada odlučila da, ničim izazvana, iskoči iz vatre i zalijepi se za obraz, a zatim bešumno spadne sa njega, ostavljajući opečen trag koji možda prođe nekad, a možda i ne prođe nikad. Jedna naspram druge u neosvijetljenom hodniku stajale smo mama i ja. Iz kuhinje, koja je ujedno bila i dnevna soba (tako se to nekad gradilo ) čuli su se glasovi iz TV aparata, a nas dvije smo nijemo stajale nekoliko sekundi, a možda čak i cio minut. Kao da nisam samo ja bila iznenađena, kao da je i ona dijelila sa mnom moje iznenađenje neočekivanim šamarom. Postiđeno sam stajala kao ukopana, nemoćna da bilo šta mislim, ali zato dovoljno svjesna svih svojih osjećanja koja su krenula ka vrelim obrazima i razlila se ispod očnih kapaka koji su uzalud pokušavali da ih zadrže. Ljutito se okrenula (ili se meni tad tako učinilo) i pomakla u stranu da prođem.
„Gdje ti je Ljilja?”pitala je .
„Ostala je još u gradu”, jedva sam izgovorila i prošla pored nje ka kupatilu.
U kupatilu sam uzalud hladnom vodom pokušavala sprati taj šamar sa svog lica. Čak mi ni suze nisu pomogle. Boljelo je i žarilo i iznutra i izvana…
Izlazeći iz kupatila čula sam je kako me pita :
„ S kim si došla?“
„Sama.”
Bio je to kraj našeg razgovora za tu noć.
Ujutro se taj šamar nije pominjao, a ni prethodna noć. Kafa se popila u miru i tišini kao da se ništa nije desilo. Ali, mislim da je crvenilo mojih očiju, čiji sam pogled skrivala pišući zadaću duboko nagnuta nad sveskom, bio jedini trag gotovo nesprospavane noći u kojoj sam se družila sa suzama, nabijajući sama sebi krivicu što nisam krenula samo koju minutu ranije. Tih nekoliko minuta mi je nedostajalo da tog jutra s osmijehom pijemo kafu i gledamo jedna drugoj u oči. Ovako…
Ali, vrijeme brzo prolazi i petak je veoma brzo stigao. Znalo se da je to dan za izlazak, ali, s obzirom na prethodni izlazak, nisam bila sigurna jesam li kažnjena ostajanjem kod kuće na taj „veliki”dan, ili ćemo sve prešutati kao i prethodnih dana. Ipak, vrativši se iz škole morala sam pitati da vidim na čemu sam.
„ A zašto ne bi izašla?”pitala me je na moje veliko iznenađenje, „samo pazi kad ćeš se vratiti!”
Slijedilo je brzo oblačenje, dok se nije predomislila. Sreća pa tada nije bilo dostupno ni cijenama, a ni količinom ovoliko kozmetike i šminke kao danas, a Boga mi ni odjeće, pa se spremanje za izlazak svodilo na peglanje košulje, pranje zuba, upotrebu dezodoransa, ponekad maskare, kreona i sjajila za usne. Uglavnom, petnaestak minuta je bilo dovoljno ako te niko ne zagovara. Iz maminog novčanika uzmeš „hiljadarku”za disko i to je to. Spreman si !
I dok sam u isto vrijeme u džep od farmerica trpala „hiljadarku” jednom rukom, a drugom zakopčavala jaknu, na vratima se čulo zvono. Bio je to znak za polazak.
„ U pola deset da si u kući!” čula sam iza sebe mamin glas. Zastala sam i okrenula se .
„ Ne gledaj me tako! Požuri, čekaju te!”
Izašla sam iz kuće ne vjerujući sopstvenim ušima.
Nisam rekla Ljilji za šamar, nisam je krivila, jer ja sam uvijek sama sebi kriva za sve što mi se desi. Ne znam je li to stvar vaspitanja ili sopstvenih ubjeđenja, ali ono što ne spriječim, a mogla sam, moj je grijeh, moja greška, moja kazna. Tako je oduvijek. Ono što drugi nisu spriječili, a mogli su, njihov je grijeh, njihova greška, njihova kazna. Smrt, rat, zemljotres, poplava su za mene sudbina, a sve ostalo je kako se snađeš, kako se nađeš i kako se pokažeš kao čovjek. Na tvoju dušu i na tvoj obraz!
Vrijeme koje je dolazilo i prolazilo sa nama tih godina mog srednjoškolskog obrazovanja danas mi se čini kao najčistiji zrak koji sam udisala u ovom mom životu, punilo mi pluća, davalo energiju za neka nova nadolazeća vremena, neke nadolazeće okršaje sa samom sobom, ali i sa drugima. I mama je postajala nekako blaža, popustljivija. Čekala me je da se vratim već obučena u spavaćicu. Mogla bih se kladiti da me je ljeti čekala iza otvorenog prozora zastrtog bijelom zavjesom od markizeta. Sama mi je produžavala izlaske, nisam morala ni pitati. Krajem četvrtog razreda izlaz mi je trajao do deset sati uveče. Ja sam već znala da, ako krenem sedam, osam minuta prije deset i trčim cijelim putem stići ću tačno na vrijeme. Jedne večeri utrčala sam u kuću sva zadihana tačno u dvadesetdva sata. Ni minut prije, ni minut kasnije.
„Neko te potjerao”? pitala je.
„Ne!”
„Pa zašto onda trčiš tako ko‘ bez duše?”
„Da stignem na vrijeme”, jedva sam izustila jer sam ostala bez daha trčeći.
„ Od sad kreni kući tačno u deset! Nemoj trčati, ali ne moraš baš ni s noge na nogu. Ako ti se učini da te ko prati ili se prepadneš nečega, uđi u prvo dvorište i zamoli da nas nazoveš”, rekla je i otišla u sobu da legne. Lagani dašak vjetra dotakao je bijelu zavjesu i ona se pomakla puštajući svjetlost ulične svjetiljke da pomiluje čelo moje majke. Činila mi se tako mirna i spokojna, nedodirljiva za svako zlo, bliska svakom dobru.
Bilo je to naše posljednje ljeto. Bilo je najljepše, a ja to nisam ni znala, nisam ni predosjetila. Kada bi se kazaljke na velikom opštinskom satu razdvojile tako da mala pokazuje deset a velika dvanaest, krenula bih kući laganim korakom nekad pored muzeja, nekad pored kafane „Lovac”, znajući da me iza bijele zavjese od markizeta čeka zabrinut pogled moje majke. Sa ljubavlju i strepnjom čeka da vidi moju sjenu u trenutku kada kroči u naš sokak i zaputi se prema našoj kući. Napuštajući trg i idući u susret tom pogledu, iza mene sve tiše i tiše čuli su se zvuci melodije i riječi pjesme grupe “Cod” iz Acinog diska:
„ Kad nemiri budu dio nas
I kada nam kucne zadnji čas
I tada ću Deni ko‘ i sad
Da te volim ja…”
Prateći hod vremena još jedino kazaljke opštinskog sata pokazuju tačno vrijeme. Sve ostalo i ne mora biti tačno. Od volje vam, kako kome i kako kad. A ja se, evo, vraćam sjećanjem po ko zna koji put do mog grada, mog sokaka i prozora da u mislima opet osjetim taj pogled u sebi i na sebi, da oprostim sudbini barem taj jedan šamar kojem se nisam nadala i da kažem :
„Laku noć, majko. Anđeli te čuvali.“
(nastaviće se)