STOLICA KOJA SE LJULJA
Kad smo se prvi put srele imala je desetak godina više nego ja sada. Njena veličina, izgled, ”legende” koje su stariji pričali o njoj ulijevali su mi strahopoštovanje. Stara dama, ogrnuta mističnim plaštom erudicije i novih saznanja kao da me je posmatrala svojim mnogobrojnim prozorima onako kako to čini profesor pri prvom susretu sa novim učenikom, kroz naočare na pola nosa spuštene. Njenu veličinu nije umanjivala ni pravoslavna crkva iza koje sam izvirivala. Naprotiv, dok sam prelazila ulicu koja je dijelila dvije zgrade, učinila mi se još moćnijom, još višom, još uzvišenijom. Tih nekoliko metara koje su širokom ulicom dijelile duhovni i naučno-obrazovni dio mog rodnog grada u dvije-tri sekunde pretvorili su djevojčicu u djevojku, osnovnoškolku u gimnazijalku, ubrzali moj korak i podigli moj pogled malo više, a samim tim i malo dalje. Sve do tad naučeno u školi, ali i u životu, zahvaljujući njoj, bijeljinskoj Gimnaziji, postalo je mnogo jasnije. Ispočetka je to bilo malo teže, ali postepeno je dobijalo neku novu dimenziju. Ta nova dimenzija je vrijeme (prošlo, sadašnje, buduće), i što se više pronalazim u njemu, sve su mi jasnije te lekcije. Doduše, lekcije naučene iz knjiga odavno su dobrim dijelom izblijedjele, pogotovo ako ih životna praksa nije potvrdila, ali ostala su sjećanja koja poslije mnogo godina razvrstavaju i svrstavaju profesore i prisutne u tom dijelu mog života na dobre, loše I one koji su se držali zlatne sredine ostajući skoro pa neupamćeni. Ali, priznati se mora da je ta stara dama sama po sebi bila autoritet, škola koja se bespogovorno poštuje, a samim tim i oni koji su opsluživali znanjem mladost koja se decenijama šetala njenim hodnicima, sjedila u njenim učionicama i koja ih je ”s visoka ” u njenom amfiteatru posmatrala. Neki od njih nisu zasluživali da ih poštuju, ali pravilo je bilo da nema pravila za njih, ali za nas autoritet Gimnazije prenosio se na njene profesore. I tako iz generacije u generaciju. Bespogovorno!
Iako sam se potrudila da sjećanja na rodni grad i gimnazijske dane uokvirim zlatnim ramom i ostavim na zidu života onako uljepšane, zaglađene, obojene svijetlim tonovima boja koje volim, ponekad iskoči neka tamna mrlja kojoj ne opraštam njeno ukazanje. Sreća pa ima dovoljno ljudi koji su živjeli u tom periodu da njihovom veličinom prekrijem takve mrlje. Bili su to obični profesori i profesorice, osobe koje su zasluživale taj preneseni autoritet i poštovanje mladog čovjeka na pragu života. Njihovu veličinu shvatili smo tek onda kada smo i sami postali ono što su oni bili – odrasli, zreli ljudi. Iz strahopoštovanja iščezao je strah, a ostalo ono zasluženo poštovanje.
Začudila sam se prije nekoliko mjeseci, dok sam gradom šetala, mirisu poznatog parfema koji odavno nisam vidjela u parfimerijama, ali ni osjetila. Pino silvestre! Neko meni nepoznat negdje u mojoj blizini prošao je i dozvao sjećanje na nju. Nesvjesno sam se okrenula zaboravljajući na godine, drugi grad, tuđe ulice … Normalno je da je nisam vidjela, jer nije to bila daleka prošlost, ali ni neki od mojih snova. Ali, bio je to refleks sjećanja, onaj trzaj tijela i pogled oko sebe izazvan nekom davnom pjesmom, poznatim glasom, tonom, mirisom… A Mršićke nigdje! Vjetar je odnio i miris tog muškog parfema koji je ona obilato koristila. U masi žena koje su prolazile pored mene tuzlanskim korzom ni jedna nije imala kariranu suknju na falte, niti je šepala na jednu nogu. Bilo bi nemoguće ne primijetiti je u gomili ljudi, jer je bila malo krupnija od žena koje sam poznavala. Postala sam svjesna vremena i prostora u kojem se nalazim. Postala sam svjesna njenog prisustva u mom životu ne zbog latinskog jezika koji mi je predavala u prvom i drugom razredu gimnazije, nego zbog lekcija koje sam vremenom shvatila, a koje je mladost zanemarivala.
Dušanka Mršić bila je već prilično u godinama kada nam je prvi put došla na čas. Nije bila udata, nije imala djece, a težina predmeta koji je predavala činio je da izgleda i ozbiljnije i strožije nego što jeste. Priče starijih o njoj i njenoj zaboravnosti, zamišljenosti, ozbiljnosti, stvarale su sliku koja je baš suprotna od stvarnosti. Shvatila sam to nedavno, zahvaljujući slučajnom susretu mog čula mirisa sa poznatim muškim parfemom koji je ona koristila. Zbog tog susreta nesvjesno sam počela analizirati nju, pa sebe, shvativši da sam ja sad u njenim godinama, a da je životno doba u koje m sam ja tada bila, to jest mladost, doba naivnih pogleda i zaključaka o ljudima moje sadašnje dobi. Nisam se sukobila sama sa sobom, ali sam se sama sebi nasmijala u brk. Nisam morala dokazati naivu koju mladost nosi, dokazala mi ju je Mršićka, ali sam ja to tek sad shvatila.
U vrijeme kada sam izučavala latiski jezik kao predmet u gimnaziji, još su postojala tromjesečja na kojima su se zaključivale ocjene. Svako tromjesečje morao se raditi pismeni zadatak u legendarnim plavim zadaćnicama. Čas uoči pismenog zadatka bio je čas pripreme, što znači da nas je ispitivala i na tom času. Pismeni je bio težak, ali su rečenice bile nekako rangirane po težini, od onih manje teških za dvojku i trojku (moraš uraditi jednu ili dvije), pa za četvorku i peticu ( još dvije rečenice malo teže). Sve vrijeme Mršićka bi sjedila za katedrom ne obraćajući naročito pažnju na nas. Ponekad bi samo prošetala između redova, onako reda radi, ali moglo se prepisati. Nisi morao biti naročito vješt, a ni hrabar u tome, jer se činilo da ona ništa ne primjećuje. Ali, kada izađeš pred tablu, bila je veoma pažljiva. Zbog toga je taj čas pripreme za pismenu vježbu bio prava noćna mora, nešto što bi se rado izbjeglo ako je to ikako moguće.
Sjećam se: u drugom razredu, negdje u proljeće, bijeljinsko amatersko pozorište davalo je predstavu koja se zvala “Stolica koja se ljulja”. Čini mi se da su sa tom predstavom osvojili nagradu na nekom takmičenju amaterskih pozorišta. Karte za predstavu bile su ili besplatne ili im je cijena bila simbolična, ne mogu se tačno sjetiti, ali cio razred je uzeo te karte. U to doba “mračnog” socijalizma svako “kulturno uzdizanje” omladine poticano je organizovanim opravdanim izostancima sa nastave. Tako je trebalo biti i ovaj put, ali niko od nas nije računao da je to čas latinskog jezika, planiran kao priprema za sljedeći čas na kojem će se raditi pismena vježba. Bilo je tu dvoumljenja ići ili ne ići, ostati i rizikovati tablu ili otići i s osmijehom odgledati “Stolicu koja se ljulja”. Podijelili smo se svako prema svojoj savjesti, neki ostali, neki otišli. Među onima koji su otišli bila sam i ja. Ma, bio je tu u meni neki sitan glasić koji je govorio :
“Ne idi! Ostani! ”
Ali, ja sam ga svjesno zanemarivala. Inače, u tim godinama života većina nas se pravi da ne čuje ono “drugo ja”, ma koliko ono glasno bilo, zavaravajući se čuvenom rečenicom ”nisam valjda toliki baksuz”. Tek kasnije shvatiš da baksuzluk sam prizivaš svojim postupcima i da to nije nikakva karma, već slijed događaja koji je neminovan kod pogrešne procjene situacije i ljudi koji u njoj učestvuju.
I tako je dio razreda uživao u Omladiskom domu gledajući Boću i Slađanu u “Stolici koja se ljulja”, a drugi dio ostao na času. Nismo ni bili svjesni koliko su se naše stolice ljuljale bez nas pod pogledima ljutite profesorice u polupraznoj učionici. One koje je izvela pred tablu nije ocijenila ukoliko nisu znali, one koji su znali nagradila je u dnevniku. Naše izostanke je zabilježila u dnevnik, pa neka razrednik odluči šta će pored toga upisati. O tome smo obavješteni odmah poslije predstave što telefonom, što usput od onih koji su bili na času.
Sljedećeg dana svi zabilježeni dobili su po neopravdani izostanak. Nismo se ni bunili što nam je “kulturno uzdizanje” ovaj put izmaklo kontroli i krenulo u suprotnom pravcu. Svjesni da je pad neizbježan poslije njega, nismo znali tačnu silinu udara koji treba očekivati pri doticanju tla, ali smo osjetili, kako se približavao čas latinskog, da se približavo i taj trenutak…
Taj čas latinskog jezika započeo je dostojanstvenim ulaskom profesorice Dušanke Mršić u amfiteatar. Onako krupna, naginjući se na jednu stranu pri svakom drugom koraku, u kariranoj suknji na falte, ličila je na nekog iskusnog, starog vojskovođu Škota, koji je imao iza sebe mnoge bitke, mnogo puta ranjavan, ali dovoljno iskusan da ostane nepobijeđen i čistog obraza. Upisala je čas u dnevnik, podijelila zadaćnice i zadatke, a onda krenula u šetnju uz i niz stepenice središtem amfiteatra. Uočila je svaku svesku, svaki papirić, svaki pokret svakog prsta na obje ruke svakog učenika! Prepisati je bilo nemoguće, a rečenice su bile prilično teške za prevesti. Lupkale su ravne potpetice po drvenim stepenicama skoro pa nečujno, ali dovoljno glasno da znaš da je tu negdje u blizini i da ti je bolje zabiti nos u zadaćnicu nego okretati se. Bilo je to dugih četrdesetpet minuta u kojima ti mozak pokušava dokučiti i ono što si naučio i ono što si propustio da naučiš, a čini ti se odnekud poznatim. Imenice, zamjenice, glagoli, padeži, proklete deklinacije, sve je bilo tu negdje blizu pameti, ali nedovoljno da ih dohvatiš i zabilježiš. Kako je čas počeo u tišini, tako je i završio. Sa dnevnikom i zadaćnicama ispod ruke izašla je gotovo marširajući iz učionice. Imala sam osjećaj da je ta kraća noga bila jedini razlog zašto je vojnički marš zamijenjen brzim hodom.
Ocjene na tom pismenom bile su jad i čemer većini nas. Ali, uspjeli smo ih popraviti taman toliko da se izvučemo pozitivni iz tog tromjesečja. Mršićka je opet postala ona zaboravna profesorica koja baš dobro i ne čuje i ne vidi, a ponekad se i ne orijentiše dobro, pa promaši učionicu i ode u drugu. Slučajno. ..
Latinski jezik je ostao i dalje jezik kojim niko ne priča, ali se njime nazivaju kosti, mišići, crvi, biljke, bolesti i svašta nešto. Promijenila se samo prva rečenica u udžbeniku iz latinskog jezika za prvi razred gimnazije: ”Jugoslavija est patria mea!” Sem ove rečenice ostale su mi u pameti još dvije: ” De gustibus disputandum non est ”i “Per aspera ad astra”! Sve ostalo otišlo je u zaborav.
Ali, eto dašak Pino silvestra, kao nekom višom silom poslan do gomile ljudi u prolazu, vratio me tamo odakle sam nekad davno krenula. Učinio je da shvatim da je stolica koja se ljulja najbolja za razmišljanje u sadašnjim mojim godinama, da Dušanka Mršić nije bila ni gluha ni slijepa, ali je bila dobra profesorica, svjesna da ne možemo znati svi sve i da treba da se pomažemo; da nije bila zaboravna nego je produžavala u sljedeću učionicu, jer je vidjela da je tamo neko ko je pobjegao sa časa, a ta mu lekcija možda može negdje zatrebati u životu; da muški parfem može da se svidi i ženama i da je hrabrost kada ga žena stavi malo ispod uha i na pregibu šake i podlaktice, da bi ga udisala taj dan. Jer, samo tako si svoj, unikatan, vrijedan. Kao što je bila i bijeljinska Gimnazija.
(nastaviće se)