Mi smo narod odbjegao od svakojakih čuda

Narod što sahranio je pamćenje u sebi

U nevini prostor na tuđe vrijeme naslonjen

U nama se tuđe smrti produžavaju

I tuđi gradovi cvjetaju kao gorde bolesti

Krvari vazduh u zjenicama i mlade zvijezde

U našem posljednjem snu umiru kao jesenji leptiri

 

Granice naše krvi  ispunjene su prazninom

Traže nas po svijetu riječi ispisane tišinom

Tumaraju za nama kroz vijekove obrasle mahovinom

Kroz močvarne snove u kojima izgubismo sebe

Riječi u kojima noć svoje hramove zida

Riječi što u sebi kriju opise konačnog sloma

Svih naših blijedih dimenzija svih naših vjernosti

 

Tijesni su nam životi i usko nebo u koracima

Slijepim smo prstima u ruševine sunca zagledani

I ne vidimo kako nas sopstvena usta grizu

Dok padamo kao kamen u ponor riječi neizgovorenih

 

Tope se naša imena gluha i naše mrke duše

Pjevaju opojno rane na tijelima što nekad

Bijahu plamen a sad su samo sjenke

Umiru riječi iz kojih smo nekad nicali ko trava

Mi smo narod što sahranio je pamćenje u knjigu

Koju Božji prsti nikad više neće prelistati

(Jusuf Trbić)