SVAKOME PO ZASLUZI
Svijet je mali! Činjenica! Gdje god da odeš, naletjećeš kad tad na nekoga poznatog. Iznenada, nenajavljeno, čućeš poznat glas, ili u masi prepoznati nečiji hod i pojavu, ili ćeš se susresti sa poznatim očima, sa pogledom koji ne očekuješ. Od svijeta manja je Bosna, a od Bosne Sarajevo, a od Sarajeva sve ostalo.
I tako sam ja u jednom sarajevskom tramvaju, davne osamdeset druge, stojeći pored izlaznih vrata ugledala moju profesoricu hemije kako ulazi. A možda je bilo i obrnuto, ko će ga više znati, jer prošlo je previše godina da bi se čovjek sjećao baš svake sitnice. U istom trenutku pogledale smo jedna u drugu i nasmijale se. Vozeći se skupa dvije-tri stanice uspjele smo progovoriti nekoliko rečenica. Kao i na predavanjima, svako pitanje je bilo osmišljeno, sračunato i uračunato u vremenski razmak između tih nekoliko stajališta.
“Šta studiraš?” pitala je.
“Političke nauke,” rekla sam s osmijehom.
Začuđeno me je pogledala:
”Ja sam mislila da ćeš studirati hemiju “.
I ja sam nju začuđeno pogledala, jer nikada mi nije ni palo na pamet da bih to studirala. Jeste da mi je, zahvaljujući njoj, taj predmet postao jedan od dražih, ali nikada nije bio ni u užem izboru za buduće zanimanje. Ali, šta je tu je. Uz osmijeh smo se opet pozdravile i ona je izašla. Nikada se više nismo srele. Na žalost.
Ipak, mnogo godina kasnije, zahvaljujući čudu Božijem zvanom intenet, saznala sam da se moja profesorica hemije uoči početka rata vratila u Bijeljinu da posjeti bolesnu majku i tu i ostala. Zauvijek. Umrla je prije koju godinu. Ne znam da li su to znali njeni bivši učenici i da li je iko otišao da je isprati, barem na taj njen posljednji put, ali znam da nigdje na internetu nisam pročitala, a ni vidjela posmrtnicu uokvirenu zelenom linijom na kojoj su, osim njene slike, napisani datumi rođenja i smrti, razdvojeni podebljalom crticom. Na žalost, ja sam kasno saznala i nisam otišla. Posljednjih trideset godina mog života usporili su brzinu onih dobrih i loših vijesti koje dopru do mene, a time umanjili mogućnost da se pozdravim ili oprostim sa nekim ljudima koji to zaslužuju, popijem kafu sa njima, ili makar u prolazu dotaknem ispruženu ruku i nasmiješim se. Nisam to tako zamišlajla (a vjerovatno ni ona) onoga dana kada smo se posljednji put srele u tramvaju. I da jedan iznenadan, ali običan susret u tramvaju koji se kretao obalom Miljacke ne bi bio i posljednji naš pozdrav, ja ću se sa njom pozdraviti posljednji put riječima i sjećanjem, onako kako znam i onako kako mi je najdraže. Jer, ona je to zaslužila .
Kabinet hemije u staroj gimnaziji bio je naknadno dograđen. Nikada mi neće biti jasno zašto su sazidali tu zgradu pored stare Gimnazije, ako su planirali njeno premještanje u drugi dio grada. Svojim izgledom odudarala je od zgrade napravljene za vrijeme Austro-Ugarske, ali nalazila se u dvorištu, tako da se sa ulice jedva i vidjela. Prvi čas u tom kabinetu započeo je ulaskom profesorice Sadete Joldić dugim, ne baš ženstvenim korakom. Dugi plavi radni mantil prikrivao je i štitio od pogleda i bijelog praha krede košulju i suknju. Imala sam osjećaj da bi ona radije imala na sebi pantalone, ali kodeks oblačenja u tadašnjoj gimnaziji nalagao je da profesorice nose isključivo suknje ili haljine. Prilično visoka i vitka, onako u plavom radnom mantilu (koji je, osim nje, nosio samo profesor opštetehničkog obrazovanja) djelovala je veoma ozbiljno. Oštar pogled, duguljasto lice izraženih jagodica i kosa ošišana tako da nije ni kratka ni duga, pojačale su utisak ozbiljnosti. Dok je išla ka katedri jednu ruku je držala u džepu mantila, a drugom je držala dnevnik Tako je bilo od tog prvog časa, pa sve do posljednjeg. Uvijek isti mantil, ruka u džepu, dnevnik u ruci (a ne ispod ruke kao kod drugih ) i taj ozbiljni izraz lica. Ni jedna njena lekcija nije trajala duže od pola sata. U njenim predavanjima nije bilo suvišnih i nebitnih stvari koje se moraju pamtiti. Takav joj je bio i način ispitivanja, ali i kontrolni zadaci. Sve što ti je potrebno mogao si naći zapisano u svesci. Da li ćeš to naučiti, do tebe je bilo. Sve neshvaćeno na časovima hemije u osnovnoj školi kod nje je dobilo smisao i neki logički slijed koji vodi rezultatu. Upravo nedostatak tog logičkog slijeda učinio je da neke predmete nikada ne zavolim još u osnovnoj školi, ali Sadeta Joldić i Jovo Vasilić učinili su da tek u Gimnaziji zavolim i hemiju i fiziku. Znači da, ipak, nije sve bilo do mene. Od dežurnog razrednog obavještajca, čija je mama radila u Gimnaziji, o Sadeti nikada ništa nismo čuli ni lijepo, a ni ružno. Kao da se trudila da bude samo profesor hemije i ništa više. A osmijeha ni za lijeka! Uvijek ozbiljna, savjesna, oštra i u plavom radnom mantilu. I tako skoro tri godine!
U proljeće, tačnije prvog aprila sedamdesetdevete godine prošlog vijeka, školu su preselili u novosagrađeni objekat u Račanskoj ulici. S jedne strane je bio Srednjoškolski centar, a sa druge strane nove zgrade njiva. Bio je to već kraj drugog razreda. Iako mi se više sviđalo ići u grad u našu staru Gimnaziju, i ovo mi je odgovaralo, jer je blizu moje kuće, tako da sam mogla ujutro odspavati do sedam sati i opet stići u pola osam na nastavu. Ja, inače, u svakom zlu nađem i nešto dobro i sve osim nepravde prihvatam kao neminovnost, ne razmišljajući previše. Kraj drugog razreda brzo je došao, ali i početak trećeg. Nova škola, novi hodnici, novi kabineti, poneki novi profesor. Ali profesorica Joldić je nastavila i dalje da nam predaje, samo ovaj put u novom kabinetu. I jesen je brzo prošla, a mi smo se polako navikavali na drvorede račanske ceste i miris toplih kifli pri povratku kući. Zaljubljeni parovi mogli su sada malo duže uživati u romantici držeći se za ruke ili zagrljeni ispod kišobrana i širokih krošnji. Promijenilo se sve, od zgrade do ulice! Samo je mladost ostala ista: lijepa, opuštena, bez onoga ”šta me čeka sutra”, poludivlja, neumjerena u smijehu i radosti.
Sjećam se da je to poslijepodne počeo padati prvi snijeg. Polako, stidljivo, paperjasno, skoro neprimjetno, ali slagale su se pahulje po širokom prilazu Gimnaziji, po krovovima i po njivi koju smo gledali sa prozora kabineta hemije. Proradio je u nama neki kompas koji vodi nestašlucima, nevidljiva sila na polu djetinjstva koje ostaje iza nas, ali nas i dalje vuče ka sebi i zbog koje se smijemo bez ikakvog razloga, činimo pokrete i ludosti za koje smo mislili da smo ih davno prevazišli. Čekali smo profesoricu Sadetu ispred kabineta igrajući glupu djetinju igru u kojoj moraš držati ruke u džepovima, jer ako ih izvadiš, prvi koji to primijeti udariće te po šaci, ali cijelim dlanom tako da odjekne. Crvenjeli su nam se gornji dijelovi šaka od udaraca, a mi smo se smijali kao mala djeca skoro do suza. Njena pojava u hodniku značila je kraj igre i ulazak u kabinet. Smjestili smo se u klupe dok je ona upisivala čas. Pored mene sjedio je Dževad, a pored njega Sneža. Počeli smo vaditi sveske iz torbi svjesni da je kraj igre. Ali, dok sam ostavljala olovku pored sveske, vidjela sam Dževadovu golu i nezaštićenu šaku na klupi. Svi mi imamo tih svojih trenutaka kada zaboravimo na tren i gdje smo, i šta smo, i ko smo, kada nas povede ono naše drugo „ja“ kojem ne stignemo reći: ”Ne!”, a već smo u gabuli. E, meni je tada došao taj iracionalan momenat, ta dječija “žuta minuta” zbog koje se dobijaju batine za koje znaš da si kriv, ali ne znaš šta ti bi! Klepnula sam ga dlanom po šaci tako glasno da je tišinu kao grom iz vedra neba zaparao taj: ”Pljaaaas!” Iza toga tišina se nastavila, ali kao da je bila još tiša! Postoji li takva tišina uopšte? Izgleda da postoji. Profesorica je podigla pogled tačno u našem pravcu i pogledala nas.
“Hadžiću, izađi napolje!” rekla je mirno. Kao pravi kavaljer i lijepo vaspitano dijete Dževad je ustao bez pogovora i krenuo.
”Nije Dževad kriv. Ja sam njega udarila,” ustala sam kao oparena.
”Škorić, sjedi ”, rekla je zapovjedno ne dižući pogled sa dnevnika.
”Ne mogu sjesti, jer nije on mene udario. Ja sam udarila njega”, nastavila sam.
”Rekla sam ti da sjedneš!”
”Ne mogu! Nije u redu! Ja sam njega udarila”, nastavila sam.
Podigla je glavu i pogledala me. Pokušavala je da bude ozbiljna i polazilo joj je za rukom, ali titrali su joj krajevi usana dok je pokušavala da ih ne razvuče.
”Izlazi i ti !” rekla je i opet spustila glavu listajući dnevnik.
Idući prema vratima i prolazeći ispred njene katedre krajičkom oka sam je pogledala. Smijala se! Bezglasno, jedva primjetno, duboko nagnuta nad dnevnik, moja profesorica se smijala po prvi put u te tri godine otkako mi predaje! Na trenutak sam uspjela razbiti taj oklop ozbiljnosti na njenom licu svojim iracionalnim bezobrazlukom, dječijim nestašlukom za koji nisam ni sama znala da u meni čuči i čeka priliku da iskoči. Ni danas ne znam treba li da budem ponosna na njega ili ne.
Izašla sam ispred zgrade i stala pod nadstrešnicu ulaza. Prvi i posljednji put sam tad “istjerana ”sa časa. Ali, vrijedilo je. Vrijedilo je vidjeti taj skriveni, ali iskreni osmijeh koji ne liči na podsmijeh, na laž, i nema podmukli vonj lažnih moralista koji svoje komplekse liječe na slabijima.
I neka ta slika prosutih prvih pahulja po semberskoj ravnici i taj skriveni osmijeh, skoro pa uvučen u plavi radnički mantil, bude dio mog posljednjeg pozdrava sa mojom profesoricom. Svakome po zasluzi.