DAN I NOĆ
Sve su češća jutra kada prvu kafu pijem sama. Ne smeta mi. Čak mi godi tišina ispijanja te dvije male šolje kafe skuhane u đezvi u koju baš toliko i stane. Mogu da je pijem pola sata, a mogu i dva, svejedno, ali to je i ritual i prijeka potreba da ne bih taj dan imala glavobolju. Kad je već ne mogu popiti sa onima koje najviše volim, ja ću voljeti taj mir i tišinu koji su mi suđeni u ovim godinama. Ne pričam u sebi sa nekim ko nije tu, ne čitam knjigu ili novine pokušavajući skrenuti misli na drugu stranu, ne igram se slažući karte ili kockice na stolu ispred sebe ili na monitoru mog kompjutera. Uz tu prvu jutarnju kafu ja, u stvari, skoro svako jutro koračam u sebi. Krenem tako, pa dokle stignem. Važno je natjerati sebe u sebi da kreneš da ne bi ostao zaglavljen u nekoj pukotini beznađa sadašnjeg vremena.
Tamo gdje moj korak najčešće stigne, ili bolje rečeno vrati se, nalazi se sokak kojim su prošle mnoge moje radosti i tuge, kojim su protutnjale i prohujale mnoge moje nade, strepnje, strahovi. Valjda najljepši meni i onima koji su u njemu prohodali držeći se za roditeljsku ruku ili ruku roditeljevog roditelja, bodreni osmijesima i dozivanjem iz komšijskih dvorišta. A ta su komšijska dvorišta bila prepuna cvijeća posađenog u velike limene konzerve od marmalade, proizvedene u “Savi”, u zemljane saksije ili direktno u zemlju. i svako je dvorište imalo neki cvijet koji je dominirao njime. Tako je baba Zorka imala velike žute dalije, tetka Hana kadifice, tetka Smilja ruže, a tetka Radojka hortenzije. I moja mama je imala ruže, ali je “nekom baksuzu dala pelcer pa su one nešto podivljale”. Nije tačno znala kom “baksuzu “, ali je pretpostavljala. Tih se prvih ruža u našem dvorištu nešto ni ne sjećam, ali se sjećam maćuhica, ili kako su ih tad zvali ljubičica, ili kako ih ja najviše volim zvati “daninoći”. Kontrast između indigoplave i žute ili bijele boje isticao je krupne cvjetove u lijehama njenog cvijetnjaka. Sve dok je bila dovoljno hrabra da sjedne na bicikl i ode u staklenik u parku u kojem ih je kupovala, a zatim da ih u gajbici smjesti na korpu iza cica i doveze kući, naše je dvorište bilo ukrašeno njima od ranog proljeća pa do jeseni. Međutim, kada je odlučila da su ulice Bijeljine postale nesigurne za njenu vožnju biciklom, prestala je da ih kupuje. Malo poslije toga i staklenik je nestao iz našeg parka.
Ponekad me iznenade skrivena mjesta Berdičinog sokaka na koja su me odveli ti koraci koje osjetim i čujem u samoći. Ritam koraka je blizak ritmu srca. Jedno drugo sustižu, druže se na trenutke, sjedinjuju, pa jedno produži, a drugo ga sustigne. I sve tako. U oba smjera.
Prvi put sam sama, bez ičije ruke, izašla iz sokaka kada me je tata poslao kod Huseina u radnju da mu kupim cigarete. Pitao je :
“Znaš li?”
“Znam!” kao iz topa ispaljeno je iz mojih usta.
Huseinova radnja je bila na Ledincima, s desne strane od izlaza iz sokaka. Pitao je jesam li zapamtila koje cigarete. Kako da ne! U svako doba dana i noći znala sam kako se zovu i kako izgleda kutija. Ali, za svaki slučaj, idući da obavim povjereni zadatak ponavljala sam u sebi naziv cigareta. Sve je bilo u redu do kuće Franje Berdice, ali kako je izlaz bio sve bliži cigarete su sve više mijenjale svoje ime.
Na kraju kad sam stigla do prodavaonice i prilazeći pultu ugledala Huseina, zaboravila sam tačno kako se zovu. Nešto sam mu smrmljala, a on se nasmijao.
“Nema takvih cigareta,” rekao je “a čija si ti ono ?”
“Škorina,” rekla sam gledajući ga u oči začuđeno.
“Ahaa! Evo ovo su cigarete koje tvoj otac puši. Pozdravi ga i neka ti drugi put napiše šta mu treba,” rekao je Husein.
Normalno da nisam prenijela ništa sem pozdrava, ali sam svaki put kad krenem nešto da im kupim tražila da mi zapišu na papirić. Za svaki slučaj!
I tako sam sve češće šetala Berdičinim sokakom, što zbog prodavnice u koju su me slali, što zbog dosade koja je svojstvena radoznaloj djeci. A radoznale djece ima u svakom sokaku. Ulazili smo jedni drugima u dvorišta i igrali se. Bar je to tako nekada bilo. Majke bi nas prvo dozivale, pa išle na igralište, pa ako nas ni tamo nema, krenule bi po okolnim dvorištima da nas traže. I uvijek su nas nalazile zaigrane u tuđim avlijama, na tuđim travnjacima koji su se smjeli gaziti. Krug prijatelja i avlija se širio, a sokak postajao sve manji. Jednom sam, šetajući sokakom da ubijem dosadu, ugledala na pola otvorenu kapiju koju do tad nikada nisam vidjela otvorenom. Dvorište je bilo ograđeno visokom ogradom, tako da se nije moglo zaviriti unutra. Nije se moglo vidjeti ni cvijeće ni trava, ni ko tamo živi, ni imaju li ljulju, djecu ili bilo šta što bi dalo neku prepoznatljivu osobinu koju bih mogla uklopiti u svoju svakodnevnicu. Zato me je ta poluotvorena kapija začudila. Još više sam se začudila kad sam vidjela djevojčicu mojih godina kako izviruje iza nje. Slijedilo je upoznavanje, jer se i ona obradovala novostečenoj drugarici. Krenula su pitanja:
“Aaa, imaš li ti ovo? A imaš li ono ?”
Uglavnom, brzina sticanja poznanstava svojstvena samo djeci i ovaj put je odigrala važnu ulogu i ja sam se vrlo brzo našla u tom dvorištu iza zatvorene kapije visoke ograde. U dvorištu je bila novoizgrađena kuća na sprat (što tad nije baš bilo često) i veliki travnjak. Iz kuće je izašla žena (ne sjećam se majka ili tetka) i pozvala nas u kuću da se igramo. U kući je bilo lijepo i prijatno. Neko je od ukućana radio u Njemačkoj, a trebalo je i one uskoro da odu. I tako smo se nas dvije polijepo i podugo igrale u kući sklonjene od vrućine i sunca jedući krupne, slatke trešnje koje je iznijela ta žena. Igračke su bile baš po mome ukusu, tako da sam se zaigrala. Kada me je stomak obavjestio da je vrijeme ručku pozdravila sam se sa njom i krenula kući, i to prečicom kroz igralište. Dok sam sa igrališta kroz mali prolaz, ili sokačić kako smo ga zvali, prilazila mojoj kući, čula sam tetka Jelu koja je stanovala pored tog prolaza kako veselo viče:
“Jelka, evo je! Evo je ide!”
Bila sam zbunjena pomalo. Pa, ja svaki dan hiljadu puta prođem kroz taj sokačić i niko me ni ne primijeti ako mu se ja ne javim, a vidi sad te radosti! Izlazeći iz sokačića i prilazeći našoj kapiji vidjela sam mamu kako u ruci drži štap, vjerovatno otkinut sa prvog stabla trešnje koje joj je bilo pri ruci. Inače, nama je bilo zabranjeno kidati grančice sa tih mladih stabala, ali njoj očito nije. Iza mene je trčala tetka Jela i govorila onako otežući po malo i naglašavajući slogove koje mi ne naglašavamo inače (jer je bila Hercegovka):
“ Nemoj je, bona, tući! Neće ona nikad više! Zaigrala se negdje! Je l’ de da nećeš!”
Eh, sad to “je l’ de da nećeš “ ne znam na koga se odnosilo, ali me je mama dohvatila po nogama onim tankim štapom da me je zapeklo i zaboljelo sve do vrha moje blesave dječije glave! Udarala je “bona” bez obzira na tetka Jelu koja nije smjela ni ući u dvorište, nego je stajala na kapiji vjerovatno razmišljajući da li da uđe ili ne. Skakutala sam po betonskoj stazi kao malo jare svaki put kad bi me mamin štap dotakao po nozi. Gledali su me oni “daninoći” iz mamine cvijetne lijehe sa obje strane betonirane staze, a gledala sam i ja njih pitajući se :
“Šta me ovo snađe?”
“Pa gdje si bila ? Život me je moj proš’o !!! Pet puta sam biciklom obišla svaku ulicu u gradu !!! Gdje si bilaaa?” galamila je mama ne puštajući štap iz ruku.
“Kod drugarice,” plačući sam joj govorila.
“Kod drugarice!!! Koje? Gdje? “
“Pa tu, pored kuće učiteljice Smilje!”
“Otkud ti sad i tu drugarica? Ma, samo još jednom kad te zovnem, ako se ne odazoveš, gotova si!” vrištala je mama .
Mislim da ju je cijela ulica čula. A, Boga mi, i mene! Ako ovo nije bilo najgotovije što sam mogla biti “gotova”, ne znam šta bi to drugo moglo biti. Ali, eto komentar sam ostavila za vjerovatno pedesetšest godina kasnije, kad me ona već ne može čuti.
Čim sam rekla gdje sam bila, tetka Jela je nestala. Možda i zbog toga što je vidjela da mi nije bila ni od kakve pomoći.
A onda na vanjsku pumpu za vodu, što rekao jedan dječak koji sada živi u Australiji, “up and down” vodeni sistem, pranje ruku, nogu, umivanje pa ručak.
Moju novu prijateljicu vidjela sam samo još jednom. Opet na otvorenoj kapiji kroz koju nisam smjela proći, jer sam se bojala da opet ne bude nepredviđenih situacija. Malo smo popričale, ali pošto nisam smjela ući u njeno dvorište, a ona izaći, morala je ući i zatvoriti kapiju. Nisam joj ni ime zapamtila. Baš čudno.
I, eto, to su ti koraci koji su me jutros odveli u prošlost i onda ponovo vratili u svakodnevnicu. Vođena sjećanjem kao rukom nekog najbliskijeg i najrođenijeg prošla sam pored vile Franje Berdice, pored borova koji su zaklanjali njene veike prozore, veličanstvenoj u onom svom sivilu koje je samo njoj pristajalo, i čula zvuke klavira kroz otvoren prozor. Kao nekad. Vidjela sam žute dalije babe Zorke, šarene grmolike kadifice moje tetke Hane, prelijepe ruže raznih boja tetke Smilje i roza hortenzije tetke Radojke. A “daninoći” moje mame u mojim su noćima i mojim danima preslikani kistom najjačeg i najboljeg umjetnika kog smo u životu upoznali . Ime mu je LJUBAV.
(nastaviće se)