MAJEVICA

Ne oholi se, ljepotice moja! Tako si moćna i lijepa dok te sunčevi zraci posljednjih jesenjih dana u svom odsjaju oslikavaju na platnu koje će uskoro izblijediti pod udarima sjeverca i naletima snježnih pahulja. Sletjet će na tvoje tlo treperavi listovi zlatnožuti i bakarnocrveni i nestati pretvarajući se u zemlju i prah. Uzdisaćeš ledenim uzdahom koji donosi snjegove i studen i trešće se ogoljele krošnje od hladnoće prekrivene injem. A kad te zubato sunce obasja posrebriće se ledeni nakit ispod modrog neba i zasjaćeš gola golcata kao ledena kraljica bez osmjeha i osjećaja.

Ne oholi se! Ne sokoli se! Ne kradi mi pogled u daljinu! Koliko si ih do sad ukrala?! Koliko si ih do sad sakrila u krošnjama dok beharaju, dok se zelen budi u njima, dok se nježno dodiruju pod zrakama sunca koje se polako ukazuje na horizontu? Koliko je njih nestalo u tamim noćima, propalo u bezdane dok je mjesec krivudao sa mnom i nestajao dok sam se varćala, dolazila, odlazila? U te sam bezdane gledala i zamišljala ono čega nemam nadajući se i sanjajući da će jednom biti. Gdje si sad sakrila sve te moje snove?

Ne pravi se važna što si tako velika i visoka, jer ima i većih i viših! Nekad si bila samo ostrvo, pa obala, pa tek onda planina. Šta život nosi nikada se ne zna. Ne oholi se i ne izdiži suviše, jer već sutra te može progutati neka tamna mrlja, neki tamni ogromni vir pod zemljom što se kovitla. A tvoje sutra je mojih milion godina i neću ti moći pomoći da ostaneš nezaboravljena.

Ti si ono moje “između”! Između dva grada, između neba i zemlje, između hoda i leta, između istine i laži. Ti si ono moje između tuge i sreće, prošlosti i sadašnjosti, jave i sna. Nisi ti samo planina. Ne, to bi tebi najlakaše bilo. Ali, gdje sam tu onda ja ? Zato ti ne dam da budeš samo planina, samo umišljeni vrh koji misli da je dotakao nebo, ledena kraljica ledenog carstva u kom caruje bezosjećaj i ravnodušje. Ti si ono nešto moje, ono nešto “između”.

I ne oholi se! Znam da nisi takva! Znam da si moje snove sačuvala negdje u dubini svoje duše, jer ti je imaš. Kad proljeće dođe, ti ih šapatom prepričavaš nebu iznad tebe čekajući da osjetiš moj pogled i da ga opet ukradeš uplićući ga u izbeharale grane jednog novog proljeća. Čekaj me. Svratiću ti i ja. Jer ti si ta visina koju dostignem kad god me život ponese i s koje najbolje vidim svoju prošlost i svoju sadašnjost. Jedno je s jedne tvoje strane, a drugo sa druge. Ti i ja zajedno između.

(nastaviće se)