SAN
Gdje sam ja ovo? U čijem sam ovo snu i da li se ovo budim ili ga tek sanjam? Kuća nije moja, ali kao da je moja. Ni postelja, ni jastuk, ni zidovi nisu moji, ali kao da su moji. Uhvaćena tankom niti sudbine koja me drži u nekom i nečijem svijetu, ne razaznajem je li ovo java ili san. Kao, znam da me negdje čeka neki voz na nekoj stanici i da bi trebalo ustati i krenuti da ne zakasnim. Nemam sat, ali znam da je vrijeme da krenem.
Umjesto da zatvorim, ja ostavljam otvorena vrata iza sebe i krećem laganom nizbrdicom ka stanici. Sve je tu što nikad nije bilo tu: kamenje, prašina, stijene, polutama svitanja. Ja žurim, jer neko mi je rekao da bi trebalo ići tim putem i žuriti jer voz neće čekati nikoga. Pa ni mene. U sebi mislim:
“ Imam još vremena. Rano sam krenula.”
Polutama sna puta kojim idem postaje sve bljeđa. Odjednom, na mom obrazu i u mom oku zatitra sunčev zrak. Okrenuh glavu u stranu i ugledah iza planine koju do tad nisam primjetila kako sunce izlazi. Zastadoh! Pred ljepotom rođenja novog dana ostala sam bez daha i želje da idem dalje.
“Ostaću još minut duže samo da osjetim toplinu tih sunčevih zraka, da zapamtim te boje koje se rađaju sa ovom zorom. Neću zakasniti. Ubrzaću korak, potrčaću!” pomislila sam, opčinjena prizorom pred mojim očima.
Učinilo mi se da nije dugo trajalo. Valjda se u snu uvijek čini da vrijeme nema sekundu, minutu, sat, ovozemaljska ograničenja. I prije no se sunce skroz ukazalo, krenula sam žurnim korakom. Nizbrdica je bila sve veća, korak sve duži, a strah da kasnim sve jači. Nisam se kajala što sam zastala da vidim izlazak sunca, ali sam se kajala što nisam prije krenula. Gdje? Negdje! Tako je to u snu.
A onda, u podnožju brežuljka kojim me put vodio, ugledala sam željezničku stanicu, odnekud mi poznatu, i na njenom jedinom kolosijeku voz. Još su putnici ulazili u vagone, pozdravljali se i mahali jedni drugima. Pomislila sam :
“ Ohhh, hvala Bogu stići ću !”
Potrčala sam što sam brže mogla sa osmjehom na licu vjerujući da ću stići i ja do voza i ući u neki od vagona u koji su svi ulazili radosno. U trenutku kad sam stigla do posljednjeg, pružajući ruku da se uhvatim za sjajni rukohvat, voz je krenuo. Bez zvižduka, bez upozorenja, bez poziva! Odjednom, nestali su ljudi, stanica opustjela, a ja sam trčala za posljednjim vagonom ispružene ruke. Nigdje nikoga i nigdje ničega. Samo voz, pruga bez kraja i ja …
A onda sam se probudila. Ispružena ruka počivala je na jastuku, a prsti njene šake bili su zgrčeni, čvrsto se držeći za sunčev zrak koji je izvirivao kroz razmaknute žaluzine. Srce je udaralo u grudima bijesno i mahnito kao nevini zatvorenik kad shvati da je u klopci koja nije njemu namijenjena, sam iza zatvorenih vrata koja samo istina može da otvori. Istina ili java …
(nastaviće se)