ZAČASNI BEGUNCI
Još je nisam svarila u svojoj utrobi. Još se nije pretvorila u kristal kroz koji gledam ovaj svijet. Još uvijek je to mutna voda iz najtežih snova, ona što te vuče i baca kao stablo otrgnuto s korijenom, lomeći ti grane i trgajući mlado lišće bezosjećajno, oholo gurajući te kroz blato i mulj . Još uvijek je to priča koja se teško priča, čije su riječi kao olovo ispaljeno iz puške sačmarice, raspuknu se u duši, ali je ostave živu onako iscijepanu i izranjavanu. Neka pati sve dok je riječi i olova. Ili neka zamre. Ako može!
Bili smo “začasni begunci” u barakama za samce u Mariboru na adresi Makedonska 33. Žute trošne barake velikih prozora sa šesnaest soba u kojima su ponekad u jednoj bile i po tri porodice. Težak početak jednog novog života ili nastavak onog prethodnog, ali nastavak koji nema zapleta izuzmu li se svađe žena, često iskakanje osigurača čim se u čajnoj kuhinji uključi druga ringla ili verbalni dueli oko praznog prostora na štriku za sušenje veša. Cijele ili nepotpune porodice ljudi iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, iz različitih sredina, različitih interesovanja, različitih poimanja o higijeni, vaspitavanju djece, načinu života i ponašanju u takvim životnim uslovima, skupljene u barakama bez ijednog kupatila, sa par klozeta čučavaca i nekoliko umivaonika. Ali, živi. Muci u inat. Od vruće pogače još niko nije pobjegao, pa ni mi.
Prva godina je uvijek najteža. Tako je i kad pođeš u školu, i kad pođeš na fakultet, i kad ostaneš bez majke. i kad rodiš dijete. Trebalo je učiti kako preživjeti svu tu sopstvenu tugu i tugu drugih, kako preokrenuti život, a ti ostati na istom putu. Trebalo je preživjeti prvo proljeće, ljeto, jesen, zimu i ostati u granicama normale, sa onim nekim plus-minus postotkom odstupanja od samog sebe. Ponekad bi tuga prelazila u unutarnji bijes koji samo tebi šteti, slušajući tuđe priče potiskivati svoju, pokušati sakriti suze od onih koji će zbog njih zaplakati. Gurala sam ispred sebe dan za danom kao kamenje koje se kotrljajući troši i ostavlja sitan pijesak po kom gaziš, propadajući. Danju se brineš za jedne, noću da te niko ne vidi plačeš za drugima. I topiš se, nestaješ. Osjetiš to po odjeći koju nosiš, jer postaje sve veća. Strepiš od ružnih snova, jer ti ni java nije sjajna i bojiš se zaspati. A i kad zaspiš, ne popušta taj strah, jer ti si “začasni begunac” koji živi dan za danom, svjestan da od njega ništa ne zavisi i da je niko i ništa sve dok neko drugi ne odluči da je neko i nešto. Neko manje pametan. Ali, može mu se.
Znam da nisam bila jedina koja se tako osjećala. Uglavnom smo sve imale svoje strahove i svoje unutarnje borbe. Pomagale smo ili odmagale jedna drugoj da ih prevaziđemo, pijući kafu skupa iz plastičnih posudica u kojima je nekada bila skuta, sir za mazanje proizveden u nekoj od slovenačkih mljekara. Uglavnom su te grupe žena okupljene oko kafe ispočetka bile iz istih gradova ili susjednih sela, ali smo se vremenom počele međusobno miješati, udružujući se sa onima koje su ti na neki način više odgovarale po načinu ponašanja, ponašanja njihove djece ili načinu razmišljanja. Kroz to izbjegličko naselje prošlo je mnogo ljudi iz Bosne i Hercegovine, dolazeći i odlazeći u bolje čim im se ukazala prilika. Tako je jednog dana došla među nas i Vanda.
Vanda je tada imala oko pedeset godina. Rođena je na jednom dalmatinskom ostrvu koje se zove Iž. Otac joj je bio u partizanima i poslije rata bio aktivan oficir JNA. Doselili su se u Sarajevo. Ona je tu išla u školu, a kada se otac (čini mi se) penzionisan i otišao u Zadar sa porodicom da živi, Vanda je ostala u Sarajevu. Završila je ekonomsku školu i udala se. Za mene, ona je bila Sarajka jer je Sarajevo voljela više od ijednog drugog grada. Rodila je u Sarajevu svoju djecu i godinama radila za slovenčku Jeklotehnu. Kada je uspjela izaći iz Sarajeva sin je ostao sa jedne, a muž sa druge strane Miljacke. Ona je izvela kćerku i nije htjela otići u Zadar, nego je došla u Maribor. Nadala se poslu u Jeklotehni. Ali, ništa od toga. Davali su joj neku novčanu pomoć i smjestili u izbjeglički centar. Živeći u sobici koja je nekada bila spremište za metle i sredstva za čišćenje, u kojoj je stao jedan željezni krevet na sprat, jedan limeni ormar i jedan sto sa stolicom, živjela je ne žaleći se svoj izbjeglički život i školujući kćerku koja je tada bila drugi razred gimnazije. Samo sam je jednom čula da je zagalamila i to kad je cio dan pokušavala otkuhati veš na špretu. Taj mali lonac stalno su skidali sa ringle, što je bilo uobičajeno, ali ga nisu vraćali poslije skuhane kafe ili isprženih jaja, kakav je dogovor bio među nama.
Kada je popodne, po ko zna koji put, pronašla svoj lonac na hladnoj ringli izašla je u hodnik i rekla ljutito:
“E de da vidim ko će ga više pomaći sa ringle!”
Praznim hodnikom odjeknule su njene prijeteće riječi, a ona je ušla u moju sobu. Pitala sam je:
“Šta ćeš ako ga ponovo skinu?”
“Pa šta ću !? Ništa!” rekla je i nasmijala se.
“Vidim ja da ću opet morati ići da se svađam za tebe!”
Bila je jedno dobro, blago stvorenje, koje nije znalo da se svađa. Šteta što dobrota nije prelazna, pa je mnogi obezvrijede kao karakternu osobinu, lažno se predstavljajući. Tako je bilo i u Mariboru. Djeca su osjećala tu njenu dobrotu i voljela svoju Vandu. A ona se trudila nesvjesno da ne psuje, ne galami, ne vrijeđa druge.
Bilo je u tom naselju i onih koji su se, u granicama svojih mogućnosti, trudili da bar za djecu i one koje je to interesovalo približe našu izbjegličku svakidašnjicu nekom normalnom životu. Uspjeli su organizovati osnovnu školu u krugu naselja. Bez ikakve novčane naknade učili su našu djecu, organizovali priredbe i obilježavali praznike. Te godine moj sin je postao prvačić. Iako je mogao čekati još godinu dana, on je odlučio da pođe u školu. Došao je u sobu, obukao nove pantalone, majicu i jaknu i rekao:
“Odoh se upisati u školu.”
Nije tražio da ga odvedem. Znao je kad je rođen, gdje je rođen, kako mu se zovu roditelji. Adresa je svima bila ista – Makedonska 33. Odavno je već znao čitati i pisati oba pisma, tako da nisam imala ni jedan pametan razlog da mu to ne dozvolim. Sputati ga u njegovoj nakani da postane školarac, bilo bi sebično. Izašla sam za njim da ga ispratim i mahnem mu prvi put u njegovom i mom životu. Stajala sam na vrhu stepeništa ispred barake gledajući kako veslo trči ka zgradi u kojoj se vršio upis djece u školu. Bilo je to par stotina metara njegovih dječijih koraka, ali ti su se koraci s godinama pretvorili u kilometre, a onda se izgubili iz mog vidokruga. Ispraćanje i dočekivanje postali su moja doživotna navika.
Njegova prva učiteljica bila je Sabera Hadžović iz Bratunca. Ona je bila jedna od onih žena koje blistaju i izvana i iznutra. Voljela je svoj poziv, voljela je djecu, voljela da voli.
Znala je kako dječijim priredbama podići taj naš jad i čemer na neki blaži nivo, učiniti da se i mi i djeca osjetimo važnima. Nije za to dobijala platu, nije štrajkovala sa kolegama, nije se borila za povišicu. Ona se borila za naše dostojanstvo.
Prva priredba bila je uoči Prvog maja, taman negdje godinu dana po našem dolasku u Centar. Na poljani iza baraka složili su drva nakupljena u obližnjoj šumici. Upravnik Centra dozvolio im je da u sumrak zapale logorsku vatru i obilježe praznik. S prvim znacima sumraka vatra je planula pred našim očima. Iskre iz njene dubine poletjele su u nebo obasjavajući ga, a ono ga je proždrljivo gutalo svojom tamom. Nasuprot meni, sa druge strane vatre, stajali su Sabera i njena dva sina. Začuli su se zvuci harmonike i gitare, a ja sam čula prve taktove pjesme od koje sam se ukočila. Osjetila sam se kao noćni leptir namamljen i uhvaćen u vatrenu zamku. Htjela sam pobjeći, ali nisam mogla. Htjela sam odgurnuti sama sebe, ako je to ikako moguće, ali nije postojalo neko drugo “ja” da me odgurne.
“Već godinu dana evo…”
Krenule su riječi. Krenule su suze. Sa njima tuga je dobila i riječi, i zvuk, i pjesmu. Shvatila sam da se moram otrgnuti osjećajima koji su me prikovali za tlo, oduzeti im moć nadamnom i pobjeći tamo gdje se osjećam sigurnom, jakom, neranjivom. Okrenula sam se i potrčala. Kroz tamu posljednje aprilske noći te devedeset i treće godine, trčeći između trošnih Baraka, ja sam pokušavala domoći se barake u kojoj sam “začasno” živjela nadajući se da ću utrčati u nju prije posljednjeg stiha. Samo mi je još on falio! I uspjela sam!
“Al’ sam sretan kad uveče
vidim svjetla svoga grada.”
Taj stih ostavljen je za neka bolja vremena. Ako ih ikada bude.
A u sobi, Vanda je sjedila pored moje kćerke na željeznom krevetu i učila je da broji. Vidjevši me onako uplakanu i zadihanu samo je rekla:
“Eto, zato ja nisam htjela ići.”
A onda se okrenula mojoj kćerki i nastavila:
“ Jedaaaan…Dvaaaa… Triiiii…”
(nastaviće se)