CRNO-BIJELI SVIJET
Bezbroj sivih nijansi jedne crno-bijele fotografije zamutili su joj pogled. Njena gruba ivica gotovo da ju je zagrebala po prstu. Nije da nije zaboljelo, ali…
“Ups! Pogrešne naočare,” pomislila je.
Kao hipnotisana i dalje je gledala u fotografiju uočavajući konture onih koji su se nalazili na njoj. Ne okrećući se, dlanom je tražila naočare na fotelji pored sebe. Sve je bilo tamo gdje treba, osim njih. Kafa, šolja, đezva, šećer u kocki, laptop, mobitel i fotografija koju je htjela slikati mobitelom. Ali, naočare kao u zemlju da su propale.
“Samo mi još treba da sjednem na njih, pa da bude mašala!” pomislila je i dalje gledajući fotografiju kroz pogrešne naočare i tupkajući rukama oko sebe.
Pogrešne naočare, pogrešna stakla, pogrešno prelamanje svjetlosti u njenoj zjenici dozvoljavali su joj samo da vidi ono što je krupno, što se može i bez njih vidjeti. Ali, detalji su bili nevidljivi golom oku.
Crno-bijela fotografija sa nazubljenom svijetlom ivicom, koja ima ulogu zamišljenog rama, svjedočanstvo su jednog trenutka u jednom vremenu, uspomena starija od mnogih koje poznaje i sa kojima dijeli sadašnjost. Vidjela je djevočicu, haljinicu, raspuštenu dugu kosu … Vidjela je dječaka gotovo iste visine kao djevojčica u bijeloj košuljici i prsluku… Vidjela je ženu između njih kako ih je zagrlila… Sivilo trenutka ova tri bića uhvaćeno fotografskim aparatom negdje ispred neke građevine, čiji se zid i temelj vide u nekom gradu, u neko doba dana koji je mogao biti i sunčan i tmuran, i onako nikakav i, onako, svakakav. Ali, detalji! Oni se ne vide. Ni pogledi, ni osmjesi, ništa što bi naglasilo neku od nijansi sivila.
Napokon su prave naočare izronile negdje iza njenih leđa, dotaknute vrhovima prstiju.
“Da mogu kako da ih zalijepim za čelo, pa da uvijek znam gdje su,” ljutito je pomislila.
Na koga se ljutila? Na sebe? Na godine? Starost koja je na pragu? Vrag će ga znati.
Pažljivo ih je nataknula na nos i najzad progledala! Zazvečala je kašičica udarajući o ivicu đezve, a mala šolja ispred nje napunila se do vrha kafom koja je mirisala baš kako i treba u tmurno zimsko jutro. Bilo je to duplo progledavanje: odgovarajuće naočare i gorka kafa! To se zove ćeif!
A onda joj se pogled ponovo vratio na staru fotografiju. Kosa djevojčice dodirivala je njena koljena. Duga, preduga! Gledala je djevojčica u objektiv sa osmjehom onako nevinim i veselim kako to samo znaju gledati radoznala, voljena djeca. Dječak, lagano naget naprijed, umjesto u objektiv, sa osmijehom na licu gledao je u djevojčicu. Ona je držala tašnicu u desnoj ruci, a na njegovoj lijevoj ruci vidio se ručni sat. Na njegovom ramenu počivala je ruka žene. Ali, pogled žene imao je težinu neke skrivene tuge koja se ne izgovara, koja se potiskuje u stranu, u krajičak oka da je niko ne vidi. Ona nije imala sladak osmijeh na usnama, već gorčinu kojom je mnogo puta poljubila ovo dvoje djece, a da oni to nisu ni osjetili. Neprospavane, teške noći ispunjene brigom i beznađem, oskrnavljene izdajom, sve zore u kojim se nije budila jer nije ni spavala, ispod njenih očiju oslikale su se neuobičajeno tamnom nijansom sive. Njena druga ruka bila je skrivena ispod raspuštene kose djevojčice sa fotografije.
Posljednji gutljaj ohlađene kafe gorko je zaparao grlo. Nenamjerno skriven dlan žene sa fotografije još uvijek se skriva, ali ne na ramenu, već u damaru koji kuca spuštajući se iz vrata ka utrobi. Boja njenih očiju zamućena sivilom ne samo fotografije, nego i sadašnjice, polako se razbistrila i postala neuobičajeno zelena. Onako zelena i lijepa kao oči moje majke.
(nastaviće se)