DAMARVrijeme je nepošten igrač u igri koja se zove život. Na početku te vara prividom kako se polako vuče dok čekaš rođendane, poklone, prijatelje, roditelje, dok čitaš bajke i sakupljaš svoje snove, prave i lažne ljubavi, dok se raduješ budućnosti i jedva čekaš da dođe neki važan dan, neko tebi važan i nešto veoma, veoma bitno u tvom životu. I sve ti se čini da vrijeme presporo teče, a ti bi to malo brže, jer žuri ti se da odrasteš, da postaneš nešto nekome i sebi. Da postaneš neko iz svojih snova. A vrijeme nikako da te stigne i dovede tamo gdje u svojim snovima i pripadaš. Kao planinski potok skakućeš s kamena na kamen, odbijaš se, raspršuješ, padaš kap po kap i nastavljaš dalje, tekući sa vremenom. I svaki put kad se razbiješ o hladni kamen, nekoliko tvojih kapi ode u nebo i u krošnje prateći vreli sunčev zrak i nestane. A vrijeme teče, prestiže te i širi korito kojim tečeš, preuzimajući te neprimijetno pod svoje. Utapa snove težinom suđenog, a na površini ostaju samo ono što su vrijeme i sudbina uspjeli izgurati do široke ravnice blizu ušća: malo snova, malo želja i manji dio života. Vrijeme ide dalje uvijek istom brzinom samo mi usporavamo. Shvatila je to ona jedne ljetne večeri, tekući s vremenom kroz svoju šestu deceniju života. Tama i vrućina te gotovo tropske noći lijepila se za njeno oznojeno tijelo, pritiskala misli nekom unutarnjom tjeskobom i pretvarala ih u sjećanja. Nije joj to bila namjera, ali nesanica i vrućina učinile su da nesvjesno započne slagati slagalicu svoga života. Odakle je počela? Od jedne iste ovako tople i mračne ljetne noći, od majčinih usana i njene molitve izgovorene šapatom. Težina očnih kapaka samo je tada bila prijatna, a snovi mekani kao njene usne. Dovoljno mekani da zaroni u njih i ostane nepovrijeđena. Na svom dječijem dlanu prislonjenom na njen vrat osjetila je damar kako kuca jednolično, uspavljujuće, umirujuće. Da je taj damar kucao i za jednu i za drugu shvatila je onda kada je posljednji put zatreperio i stao. A vrijeme stalo nije… Slažući događaje, osjećaje, ljude, uklapajući sve to jedno do drugog trudila se da drži oči zatvorenim iščekujući umor i san. Ali, uzalud. Umjesto njih izranjala su lica, zagrljaji, šamari, šapati iza leđa, laži i istine, izgovorene riječi utjehe i uvrede preslikani na jedan život u vremenu koje je proteklo. Dobri i loši ljudi u lošim i dobrim danima. Loše dane i loše ljude vremenom je udaljila od sebe i uspjela zaliječiti rane zahvaljujući mudrosti poznih godina. Dobre ljude još jače je prigrlila, ušuškala i ostala sa njima, zahvalna do posljednjeg trepataja damara na vratu. A te noći smjenjivali su se dobri i loši. Poznala im je lica, mjesta na kojima ih je dotakla životom, sjetila se njihovih imena. Bar je ona to tako mislila sve do onog trenutka kada se u njenom sjećanju ukazao dugi, polutamni hodnik samačkog hotela, ili bolje reći trošne barake mariborskog “Zbirnog centra za časne begunce”. Šesnaest vrata, šesnaest soba različite veličine, propali trošni madraci na željeznim krevetima i limeni ormari odjednom su postali njohov dom, njihov spas i mjesto na kom je trebalo nastaviti život do daljnjeg. Dokle? Niko to nije znao. Čajna kuhinja sa šporetom na kojem su smjele da rade najviše dvije ringle, trebalo je da posluži samo za osnovne potrebe kao što je podgrijavanje mlijeka, kuhanje kafe, otkuhavanje veša. Ukoliko bi se opteretio, iskako je osigurač. A kada taj osigurač iskoči samo tri sobe su imale struju, jer nisu bile na njemu, ovi ostali morali su se pobrinuti kako da ga poprave. Hrana u menzi bila je takva da se jelo samo onoliko koliko se moralo, a ponekad ni toliko, jer bosanska kuhinja je drugačija, drugačiji začini, povrće, meso. Zbog tuge i brige često ni ono što je bilo dobro nije se moglo okusiti, jer tamo neko tvoj gladuje i ne znaš da li je uopšte još živ. Sjetivši se toga još jače je skupila očne kapke, a hladan znoj ju je skroz oblio. Okrenula se na bok nesvjesno pokušavajući pobjeći od tog sjećanja. Ali, uzalud. Od samog prisjećanja na to vrijeme i ono što je ono sobom nosilo topila se i nestajala, gužvajući vrelu plahtu pod sobom. Prisjetila se svađa i uvreda zbog slobodne ringle na kojoj je trebalo otkuhati pelene, zbog djece koja su se igrala u hodniku umjesto u sobi ili na igralištu, zbog rešoa skrivenog u nečijoj sobi zbog kojeg je osigurač neprestano iskakao. Noću bi plakala da je niko ne vidi i često zaspala na mokrom jastuku pred zoru osjećajući sa lijeve i desne strane svog tijela toplinu tijela svoje djece. Ležala je kao razapeta na metalnim okvirima dva kreveta smještena jedan uz drugi. Osjećala ih je kroz smotanu grubu deku ispod svojih leđa. Na desnoj ruci spavala je njena djevojčica koja je još bila beba, a na lijevoj šestogodišnji sin. Samo tako je osjećala da su sigurni i sretni u ovom nesretnom vremenu. Znala je da ih umiruje kucanje damara na njenom vratu, da im omogućava mekoću dječijeg sna. A ona je pratila svaki njihov uzdah i izdah, otkucaje srca, temperaturu. Česte kćerkine bronhitise osjećala je čak i prije doktoricinog stetoskopa. Po dahu, po pogledu, po plaču… Dječak je uvijek bio brz, jako radoznao. Čak i u snu pričao je, okretao se, smijao ili svađao. Ona ga je umirivala šapatom u noći i poljupcem u čelo. Sem razbijenih koljena i laktova ništa ga nije boljelo. Širina prostora između izbjegličkih baraka, igralište u neposrednoj blizini i mnogo drugova bili su raj za njegove godine. Kad šestogodišnjaku daš slobodu izbora da se igra gdje hoće i šta hoće na tolikom prostoru, on zaboravi za sve, pa i na sopstveno dvorište ostavljeno negdje daleko. Još ako se potrudiš da ne spominješ ni dvorište ni kuću u kojoj je do skora bio, čak i kad se sjeti, pomisli da je to neki san, davno odsanjan. A onda su u baraku stigle i ospice. Sjetila se te noći malog Amera, vršnjaka njene kćerke, njegovog lica uokvirenog riđom kovrđavom kosicom, prekrivenog tamnim gustim tačkama. Poslije dva dana njegovog plača i nervoze, treće jutro se probudio sav osut od nožnog prstića pa sve do blijedog čela. Majke su se tješile da je bolje da ih što prije prebole, a ona je pomislila: “Samo nam je još to trebalo!” Ospice su se brzo širile. Svakog dana po neko dijete je osvanulo prekriveno njima. Tako je jedne večeri, kupajući sina u improvizovanom kupatilu, ugledala u njegovoj kosi na tjemenu jednu krasticu. Na stomaku su se lagano ukazivale dvije mrljice. Odmah ga je obrisala i smjestila u krevet. Nema više izlazaka napolje! Njegovo bezvoljno odbijanje svake hrane, osim mandarina i narandži, sada su joj postali logičan simptom bolesti. Tačkica po njegovom tijelu gotovo da nije ni bilo i on se prva dva dana osjećao dobro, ali treće jutro je rekao da ga boli vrat i da mu je teško njime micati. Opipala ga je na mjestu gdje je rekao da ga boli i pod prstima osjetila nateklu žlijezdu. Pregledavši ga pedijatrica je rekla da mora na pretrage krvi i dala mu antibiotike. Sutradan je rekla da mora u bolnicu jer mu nalazi nisu najbolji. Ona nije mogla vjerovati! Stajala je skamenjena ne vjerujući onome što je čula! Osjećala je onaj damar na vratu kako ubrzava, kako neka vrućina iz njega udara u njenu glavu, u mozak, u oči! Sjedeći u autu na putu do bolnice čula ga je kako govori: “Ja ne bih u bolnicu! Evo, ne boli me više! Vidi mama, mogu mrdati glavom!” Njegove riječi i njegove suze, njegova molba da ga ne vodi tamo žarile su njenu utrobu, rastapale je kao najjača kiselina. Ništa više u njoj nije ostajalo sem onog damara koji je i dalje divljački udarao. Bio je to jedan od najtežih dana njenoga života. Svjesna šta može biti, ali i šta ne mora biti, izlazila je iz bolnice ni ne pokušavajući obrisati suze koje su cio dan skrivane od njenog djeteta. Svih sedam dana njegovog boravka u bolnici dolazila je sat prije vremena kada su počinjale posjete djeci. Stajala je ispred zaključanih vrata i posmatrala ga sa druge strane kako se smije gledajući u nju, igra i skakuće od radosti što je vidi. Prva je dolazila, zadnja odlazila. Iza nje su se staklena vrata ponovo zaključavala, a on je tužno gledao kroz debelo staklo. Sedmi dan su rekli da može ići kući. Upala se povukla. Srećom nije bilo ništa teže i opasnije. Vodeći ga nazad u sobicu koju je sad zvala “kuća”, rekla mu je da mora jesti sve što ona pred njega stavi, da nema više ono “ja to ne volim”, već da se može ne voljeti, ali se mora jesti. I dok je u toploj sobi, skidajući ga i pomažući mu da obuče pidžamu, razmišljala šta bi mu napravila da jede, a da ne spadne osigurač, da ne dođe do svađe, da ne naljuti koga i neko nju, čula je kucanje na vratima. Otvorivši ih ugledala je ispred sebe ženu iz sobe na kraju hodnika. U toj sobi živjela je ona sa dvjema kćerkama i prijateljicom i njenim sinovima. Obje su bile iz Sapne, mirne, neuočljive. Pozdravljale su se na hodniku kao neke žene iz neke druge ulice koje se mogu, a ne moraju pozdraviti. Tamne dimije, šarena bluza, gumeni opanci, ponekad marama na glavi, a ponekad samo svezan rep. “Komšinice, rekli su mi da imaš malo veću tepsiju, pa bi li mogla da mi je pozajmiš? Htjele smo pitu djeci za večeru, a nemamo dvije tepsije. Malo nam jedna na nas toliko,” rekla je smješeći se. “Imam, imam. Sačekaj da je izvadim. Hoćeš li ući?” “Neka, čekaću ovdje.” Izvadila je tepsiju iz kartonske kutije (tako su svi držali posuđe zbog nedostatka slobodnog prostora za takve stvari, ali i zbog nedostatka posuđa) i donijela joj do vrata.Žena se zahvalila i otišla u sobu na kraju hodnika. Ta soba nije bila povezana sa kuhinjskim osiguračem, tako da su mogle uvijek ispeći ono što su imale na jednom starom šporetu a da se nikome ne zamjere. “ Jesi li gladan? Da ti ispržim jaja?” pitala ga je. Slegnuo je ramenima kao da mu je svejedno. Sjedio je na ivici kreveta i slagao svoje kockice. “Može li malo kasnije? Nisam sada gladan.” “Može, ali da znaš da ćeš ih pojesti!” rekla je sa osmijehom. Pogledao ju je pomirljivo i nastavio da se igra sa sestrom kockicama. Na njenim obraščićima još su bili tačkasti tragovi ospica. Jedna se čak vidjela i u uhu, izvirujući ispod plave loknice. S olakšanjem je posmatrala svoju djecu. Tuga i strah skinuli su još nekoliko kilograma sa njenog tijela. Nesanica je ugurala još jednu duboku boru između obrva na širokom čelu. Ali, ona se topila od miline, od ljubavi posmatrajući ih nasmijane i zagrljene.A onda je opet neko zakucao na vrata. Otvorivši ih na vratima je ugledala ženu koja je živjela u istoj sobi sa onom koja je posudila tepsiju. “Komšinice, evo vraćamo tepsiju i mnogo ti hvala!” rekla je sa osmjehom. Ali, tepsija nije bila prazna. Držala ju je umotanu u krpu jer je bila još vruća. “Evo, mi smo i djeci malo pite napravili za večeru. Valjda vole krompirušu.” Uzimajući tepsiju u ruke zanijemila je. Gledajući u okruglo lice žene zabrađeno maramom, njene plave oči i širok osmijeh poželjela je zagrliti je kao nekog svog najrođenijeg. Krompiruša je omiljena pita njenog dječaka! Otkako su otišli od kuće nije je jeo. Kod kuće mu je nena pravila, a u Centru rerna se nije smjela uključiti zbog električnih instalacija u kuhinji… Vrelina te ljetne tropske noći polako je jenjavala. Dok su joj pred očima igrali mali dječiji prsti koji kidaju komadiće krompiruše sretno i zadovoljno, onako kako samo djeca umiju i znaju, trpajući ih u usta, ona je pokušavala da se sjeti imena tih žena. Sjetila se likova njih, njihove djece, pletenih prsluka i jauka jedne od njih kada je saznala da joj je muž poginuo. Sjetila se čak i razgovora koje su vodile sa njom i da su se preselile kasnije u drugu baraku. Ali, imena nije mogla da se sjeti. I bi joj žao! I bi ljuta na sebe, jer kako je mogla zaboraviti imena tih žena koje su joj svojom dobrotom pomogle da preživi još jedan loš dan, još jedan od onih u nizu loših koje joj je vrijeme serviralo na pladnju života! Ali, sjetiće se ona! Možda ne ove noći, ove zore ili dana, ali sjetiće se.Obećala je sebi i svojoj savjesti. Jer kako bi drugačije mogla mirno zaspati. Damar na vratu sve je sporije kucao. Još jedna zora, još jedan dan… Još jedan zakašnjeli san spustio se lagano na njene trepavice. (nastaviće se) |