GRAD KOJI SE UŽASAVAO ZALASKA SUNCA
Od malih nogu nas uče da se bojimo. Lista onoga što nas plaši započinje Baukom, Bajkačom, Baba Rogom, mrakom, žižom… Pokrivajući mi lice šarenom maramom sa plavim i crvenim cvjetićima plašili su me Baukom iza prozora i, iako nisam znala šta je to, čvrsto sam stiskala oči da ga ne vidim ako bi se slučajno pojavio. Najbezbjednije je bilo zaspati. To je i bila skrivena namjera moje majke, natjerati me da odspavam taj podnevni san neophodan za moj rast i za moj razvoj kao djeteta. Ali, nikada nije pomislila da mi je time stvarala strah od nečega što nije postojalo. Taj bauk meni je zvučao kao pauk i čim sam poslije nekoliko godina shvatila da ja jadnog pauka mogu “zalijepiti” papučom, razlijepiti ga za vijeke vjekova i za sretan put u nepovrat, strah je nestao. Tako je bilo i sa mrakom. Saznanje da Baba Roga, a ni medvjed, ne mogu živjeti ispod kreveta ili iza ormara spavaće sobe , a ni pobjeći kad se upali svjetlo, umanjilo je još jedan moj strah i pomoglo u pronalaženju tamnih mjesta na kojima sam se skrivala kad smo igrali žmire. Pri tome, pomogla mi je još jedna činjenica koje sam postala svjesna čim sam počela čvrsto stajati na svojim nogama, a to je da nema tog mraka kroz koji se ne može trčati brže od vjetra. Ipak, ovi prvi strahovi bili su najbezazleniji strahovi u životu čovjeka. Oni koji se kasnije jave imaju svoje pokriće u nečemu što se tebi ili nekome drugome desilo. Shvatila sam da su svi ti strahovi opomena nama smrtnicima, jer su ljudi, priroda i život nepredvidivi i skloni zavaravanju i obmani lakovjernih pripadnika ljudskog roda. Oprez je jedino što ti može pomoći da se ti strahovi ne obistine. Na žalost, ni on nekada ne pomaže.
Dok sam bila mlada najlakše sam se nosila sa onim strahovima koje sam doživljavala gledajući filmove. Učili su nas da je to “samo” film, da se to nije stvarno desilo, da se to nama neće nikada desiti, pogotovo pošto imamo više načina da prekinemo ružan doživljaj. Mogao si ili isključiti TV, ili utišati ton i zažmiriti, ili stisnuti jako nečiju ruku ili sakriti se u nečiji zagrljaj. Bilo je toga još, ali ovo je bilo najsigurnije. U kinu je bilo malo nezgodnije. Ali, i tu smo se snalazili. Bijeljinsko kino bilo je uvijek puno. Bilo je jedno od centralnih tačaka moga djetinjstva i odrastanja. U njega se išlo prvo sa roditeljima, pa malo kasnije sa starijom braćom, sa školom, sa drugaricama, sa momkom. Bilo je (a i danas je) bukvalno u centru grada. Nikada nisi išao sam i nikada nisi bio sam.
A gledala sam sve i svašta. Nije bilo napomene “roditeljska pažnja”, tako da sam jednom kao jako mlada odgledala film koji nije bio za moje godine, a niko mi nije rekao to. Kartu sam kupila legalno. Jednostavno, svidio mi se naslov i ja sam sa drugaricom otišla da ga odgledam. A naslov je bio “Čime se bave dokone gospođe”! Otišla sam zbog riječi “dokone” jer nisam znala šta znači. A i bilo je to vrijeme kad sam čitala romane sestara Bronte i Perl Bak, pa su mi i one “gospođe” zazvučale nekako gospodski. Čime su se bavile, nešto kasnije mi je postalo jasno. A i riječ “dokon”! Sreća, u filmu nije bilo ničega čega bih se bojala, ali svega ostalog je bilo. Moram priznati da zbog svojih godina nešto od toga nisam ni razumjela. Sem filmova sa preporukom škole, države ili filmskih kritičara, ja sam filmove birala i po naslovima. Sad mi je to smiješno, naivno, ali tad je plakat na raskršću na Ledincima i naslov filma bilo dovoljno da me zainteresuje. Mladost, ludost, neiskustvo, drugačija vremena. Gdje nestadoše!? I, gdje ja ovo ostadoh?!
Jedan takav plakat na tom raskršću privukao mi je pažnju slikom sunca koje zalazi. U prvom planu bilo je drvo sa velikom krošnjom, a u daljini se vidio grad. “Grad koji se užasavao zalaska sunca” pisalo je na njemu velikim slovima. U to vrijeme bila sam prilično romantična, a romantičari su uvijek lakovjerni i u svakoj lijepoj kombinaciji bilo čega (boja, riječi, melodija) pronađu i sebe. Kraj proljeća ili početak ljeta, kao u ovom slučaju, uvijek je za njih poseban, jer im nemiri prorade, neka čula i osjećanja izoštre, a neka otupe i zamagle, tako da cijelim srcem osjete, ali sa pola mozga razmišljaju. Možda je tačnije ono da sa pola mozga ne razmišljaju. Kako god, ali tako je to. Uglavnom, od te lijepe krošnje, zalaska sunca i grada u daljini nisam vidjela ono što je ispod krošnje. Nisam vidjela čega se užasavao taj divni američki gradić.
Dogovorila sam se ja to poslije podne sa drugaricom koja mi je bila i komšinica da sa njom i njenim momkom odemo pogedati film. Poslije filma malo bismo prošetali korzom i onda kući, jer predvečerje je bilo baš prelijepo, onakvo kako se samo poželjeti može za šetnju, za osmjehe, za poglede, namjerne ili skrivene, ali značajne i obećavajuće. Momak moje komšinice stigao je prije nas i kupio karte. Kino je po običaju bilo skoro puno. Bilo je i po koje prazno mjeto, vjerovatno zbog lijepog predvečerja koje je godilo za šetnju. Sjemenke, kokice, bombone sve je bilo pripremljeno da doprinese užitku. Svjetla su se ugasila i lagana, prijatna muzika koja je pratila najavnu špicu ispunila je prostor oko nas.
Idilični američki gradić širokih ulica i krošnjastih drvoreda pripremao se za neki koncert mladih. Lijepo obučeni, dotjerani, naoružani muzičkim instrumentima mladi su se na najljepši način predstavili prisutnim sugrađanima. Nakon koncerta dvoje zaljubljenih su, pokupivši svoje instrumente, sjeli u auto i otišli na livadu pod ono isto drvo koje sam vidjela na plakatu. I dok su se oni grlili i izjavljivali ljubav jedno drugome, odjednom se iz čista mira podigla hauba auta i odnekud iz nekog mraka iskočio pred auto maskirani neznanac. Mladića je ubio odmah (čini mi se), a djevojku je izvukao kroz razbijeno staklo šoferšajbe. Normalno, bilo je tu vrištanja koje je nadjačavalo muziku, a ja sam ostala širom razgoračenih očiju od silnog straha zaboravivši da ih zatvorim! Sreća, tu se scena završava. U sali totalni muk! Ne čuje se ni ono legendarno :” Bravo mladiću!” Nema pljeska, a ni pominjanja goluba i golubarnika! Sljedeća scena prikazuje sunčano jutro i čovjeka koji pronalazi mladi par ispod tog drveta. Oboje su bili mrtvi i izbodeni nožem privezanim za mladićevu trubu koju je svirao na koncertu. Istraga započinje, ali ne nalaze ubicu. Što je još gore, ubistva mladih parova postaju sve češće i ne sjećam se koliko ih je bilo. Ali, prilikom jednog ubistva naišli su na neki trag i malo je nedostajalo da ga pronađu. I, tada se niz ubistava prekida. Ubica je uspio pobjeći. Na odjavnoj špici pisalo je da su događaji istiniti, da je ono bilo posljednje ubistvo, ali da ubicu nikada nisu uhvatili i da je vjerovatno nastavio svoj pohod negdje drugdje! Baš lijep završetak! Svjetla su se upalila, vrata kina širom pootvarala i mi smo krenuli napolje, sretni što ne živimo u tom gradu i što je Amerika podaleko od nas. Ali, vani nas je čekalo još jedno iznenađenje! Dok smo mi gledali film, preko našeg grada prešla je oluja. Hajde što su ulice bile mokre, što je bara bilo na sve strane i što je zahladnilo, nego, da zlo bude još gore, u cijelom gradu nestalo je i struje! Sreća pa sam bila sa komšinicom! Krenule smo u pratnji njenog momka ka Berdičinom sokaku kroz mračne ulice našeg grada. Nije bilo mnogo prolaznika, ali u mraku im nismo vidjeli lica. Žurili smo sve troje i, kao, smijali se, mada meni baš i nije bilo smiješno. Došavši u naš sokak oni su odlučili da skrenu u sokačić kod Mahačovih ka njenoj kući (mada su mogli i pored moje kuće, ali malkice im je dalje), a ja sam “hrabro” nastavila ka mojoj kući. Morala sam proći još nekoliko stotina metara mračnog sokaka do skretanja ka mom raskršću. Dva sokačića sa lijeve i dva sa desne strane koja su vodila ka Titovom gaju, onako mračna i pusta, mogla su biti idealna zamka nekog ludaka poput onog iz filma. Zato sam skoro žmireći pretrčala taj dio puta, pokušavajući da se ne okrećem. Dotrčavši do mog raskršća i kuće vidjela sam odsjaj svijeće u sobi do puta. Mama je čekala pored prozora! Znala sam to. Osjećala. Uletjela sam u dvorište zalupivši u trku gvozdenom kapijom i izuvajući se nikad brže u svome životu. Bez obzira šta se dešava cipele se moraju skinuti!
“Došla?” pitala je mama.
“Došla!” rekoh zaključavajući bravu na kućnim vratima.
“Kakav je film bio?”
“ Grozan!”
Nasmijala se i ugasila svijeću u sobi.
Ležeći u sobi te noći i pokušavajući da zaspim nisam mogla a da ne pomislim na čovjeka koji je iz mraka iskakao i ubijao mlade zaljubljene parove. Taj film nisam mogla ugasiti nikako u svojoj glavi pokušavajući čvrsto stisnuti očne kapke. Na kraju sam nekako uspjela samu sebe utješiti geografskom činjenicom da je ta Amerika dovoljno daleko i dovoljno prostrana za tog psihopatu i da smo mi samo sića zbog koje mu se ne isplati doći čak ovamo. Tek tada sam dozvolila sebi da u tišini ružnih misli začujem uspavljujuće kapi kiše koje su dobovale po staklu i limenim klupicama ispod prozora.
(nastaviće se)