Vlasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije dva puta su ga osuđivale zbog pripadnosti organizaciji “Mladi muslimani”, i to prvi put 7. septembra 1949. godine. Zbog diskusije na predramazanskom sastanku u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, u maju 1981. godine, kojem je prisustvovao u svojstvu člana Sabora i predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, po povratku u Bijeljinu ponovo je uhapšen i osuđen je na dva mjeseca zatvora, a godinama poslije bio je pod posebnim nadzorom.
Piše: Alma Arnautović
Hafiz Abdulah ef. Budimlija bio je čovjek koji je živio u skladu s islamom kojim je podučavao brojne generacije, a posvećeno i pedantno, uz ručno prepisivanje Kur’ana i izrade levhi, bilježio je događaje i društvene (ne)prilike. Iako je zbog svog djelovanja bivao kažnjen i nekoliko je godina proveo u zatvorima, sve do svoje smrti ponosio se i istrajavao u onome što radi.
Bio je čovjek snažne ličnosti s izraženim moralnim osobinama, koji je obilježio jedno vrijeme, a kao jedan od najpoštovanijih alima u svojoj generaciji, bio je izuzetno cijenjen i priznat u Islamskoj zajednici, među bošnjačkim narodom i islamskim učenjacima širom svijeta.
Hafiz Budimlija rođen je u Foči 20. novembra 1922. godine, kao četrnaesto i posljednje dijete Hasana i Zejnebe, a ovih dana Muftijstvo tuzlansko, Behram-begova medresa u Tuzli, Medžlis Islamske zajednice Bijeljina i Biblioteka “Behram-beg” obilježavaju stotu godišnjicu njegovog rođenja.
Od djetinjstva zainteresiran za nauku, završio je prvo mahalski mekteb, mektebi-ibtidaiju, pa četverogodišnju osnovnu školu, a zatim i Hadži Mehmed-paše Kukavice medresu u Foči. Hifz je počeo učiti u medresi 1936. godine, a okončao dvije godine kasnije. Pedagoško-metodski tečaj u Sarajevu završava 1939. godine, i narednih sedam godina radi u svojstvu pomoćnika džematskog imama-matičara u Bijeljini, uporedo radeći kao muallim i vjeroučitelj u mektebu i školi, a kasnije i kao upravitelj muške ibtidaije.
Jedan je od potpisnika Rezolucije Muslimana protiv zločina nad Srbima iz 1941. godine, a godinu poslije, prema zapisanom svjedočenju hafiza Budimlije, četnici su u Foči, na drugi dan Kurban-bajrama, zaklali njegovog muhafiza (mentora) Muhamed-efendiju Bjelana.
U džematu Dašnica u Bijeljini radio je sve do novembra 1946. godine, kada odlazi na odsluženje vojnog roka.
Vlasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije dva puta su ga osuđivale zbog pripadnosti organizaciji “Mladi muslimani”, i to prvi put 7. septembra 1949. godine. Iz Muftijstva tuzlanskog podsjećaju da je robijao duže od četiri godine u Tuzli, Podgorici i Zenici, gdje je bio izložen nezamislivim torturama i iscrpljujućem fizičkom radu. Isljeđivali su ga vršeći fizičko nasilje nad njim, tjerajući ga da otkrije imena drugih članova “Mladih muslimana”, no i pored tromjesečne “istrage”, psihičkog i fizičkog maltretiranja, hafiz, koji je uhapšen s ahmedijom na glavi, nikog nije teretio. Nakon robijanja Crnoj Gori, prebačen je u Zenicu, gdje je, prema navodima Osmana ef. Kavazovića u tekstu o životu i djelima ovog velikana, tucao kamen i u početku tiho, a kasnije sve glasnije učio Kur’an, ohrabrujući time ostale zatvorenike. Kao zatvorenik, radio je i na izgradnji zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova u Sarajevu. Iako je presudom osuđen na deset godina zatvora, u zeničkom zatvoru ostaje do kraja 1953, kada je amnestiran, ali je iza toga još dvije godine bio bez građanskih prava.
Po izlasku iz zatvora, na veliko insistiranje džematlija, dozvoljeno mu je da bude imam Dašnice džamije u Bijeljini. Postavljen je za imama Atik džamije 1960. godine i na toj dužnosti ostaje sve do penzionisanja 1975. godine.
Zbog diskusije na predramazanskom sastanku u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, u maju 1981. godine, kojem je prisustvovao u svojstvu člana Sabora i predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, po povratku u Bijeljinu ponovo je uhapšen i osuđen je na dva mjeseca zatvora, a godinama poslije bio je pod posebnim nadzorom.
Dr. Ahmed ef. Hatunić, direktor Behram-begove medrese u Tuzli, neizmjerno je zahvalan jer je imao priliku poznavati rahmetli hadži hafiza, sretati se i razgovarati s njim i slušati njegove dosjetke i doživljaje.
“U mojim sjećanjima obilježen je kao osoba velike smirenosti, dostojanstvenosti i ozbiljnosti, što je u njegovom okruženju izazivalo bezrezervno poštovanje utemeljeno na njegovom znanju, iskustvu, radu i pregalaštvu za islam, muslimane i Islamsku zajednicu u našoj zemlji te žrtvi koju je podnio u godinama teškoga života po sudnicama, bezbjedonosnim kancelarijama i kaznionicama bivše države gdje je nevino osuđen, a kasnije kažnjavan i mučen kao imam i pripadnik organizacije ‘Mladi muslimani’. Poznato mi je da je hafiz Budimlija objavljivao radove u više časopisa i listova kao da ima i nekih neobjavljenih radova koji su ostali iza njega, što je potrebno u narednom periodu sabrati, istražiti i sistematizirati”, navodi ef. Hatunić.
Govoreći o pisanim djelima hafiza Budimlije, ef. Hatunić ističe: Hafizove latife – Bošnjaci u pričama, dosjetkama i šalama, Čuvajte se zabranjenih djela, Moja sjećanja i Kaligrafiju arapskog pisma.
“U Hafizovim Latifama autor nam prenosi velikim djelom mnoštvo kratkih, dosjetnih, poučnih, mudrih te na momente i u određenoj mjeri šaljivih narodnih priča prisutnih u bošnjačkoj usmenoj narodnoj književnosti koje su uobličene u hafizova shvatanja i forme koje doprinose ostvarenju ciljeva i razloga zbog kojih on piše, kazuje priča i radi čega je on na koncu živio i djelovao na ovom svijetu. Njegov cilj je kroz lagahna i nenametljiva štiva i priče utjecati pozitivno na čitaoca i vratiti ga njegovim ishodištima i izvorima, tj. islamskom i bošnjačkom identitetu u okvirima naše domovine Bosne i Hercegovine i učiniti ga boljim, moralnijim i mudrijim čovjekom, odanom svojoj vjeri i tradiciji. U knjizi Moja sjećanja pripovjedačkim stilom hafiz Budimlija piše o svom djetinjstvu, Foči, fočanskim mahalama, džamijama, ljudima i pojavama, navodeći precizno čitav niz događaja, datuma i imena, što ovome djelu daje, pored pripovjedačke i poučne, naglašenu historijsku i ljetopisnu dimenziju.
Sjećanja hronološkim redoslijedom obuhvataju period od tridesetih godina prošlog stoljeća sve do vremena kasnih devedesetih, kada ih hafiz u svome stanu u Tuzli privodi kraju. Veliki je to period doživljen i na djeliće razuđen i razbacan na mnogim mjestima ne samo Bosne i Hercegovine nego i bivše države. Značajan dio njegovih sjećanja odnosi se na period socijalističke vladavine i ideologije koja je nakon četrdeset i pet godina nestala, a koju je hafiz u cijelosti preživio, dobro upoznao i osjetio te na kraju poraženu i pregaženu vremenom nadživio”, ističe ef. Hatunić.
Zanimljivo je da je hafiz Budimlija, koji je od 1966. do 1980. godine pet puta obavio hadž, šest decenija pažljivo zapisivao svoje hutbe.
“Knjiga hutbi kroz svoje raznovrsne teme i sadržaje daje poruku hatibima ovog vremena da se ozbiljno i u dovoljnoj mjeri pripremaju za hutbu, da kvalitetno i temeljito obrađuju i prezentiraju samo jednu temu, te da svoje hutbe zapisuju i čuvaju, a on je svoje hutbe zapisivao šezdeset godina. Bilo bi veoma dobro kada bi se knjiga Sjećanja našla u rukama imama i vjerskih djelatnika našeg naroda ovog i budućeg vremena, jer mnogi od njih nisu imali priliku dostatno se upoznati, a naročito biti sudionici i akteri teških vremena ratova i ideoloških pritisaka kroz koje je prolazio naš narod općenito, a intelektualci vjerni vrijednostima svoje vjere naročito. Poznavanje bremenite prošlosti kroz životopis i sjećanje vrijednog i časnog imama Budimlije pomoći će im da bolje sagledaju i razumiju sadašnjost i politička kretanja u našoj zemlji i van nje, istovremeno budeći u njima osjećaj ponosa i snažnu opredijeljenost i volju da se na svome putu istine nikada ne predaju”, naglašava ef. Hatunić.
Penzionerske je dane hafiz Budimlija provodio rado sređujući vlastitu biblioteku od oko 2.800 starih rukopisa, knjiga i časopisa, a početkom 1988. godine počeo je s prepisivanjem Kur’ana. Dr. Sead ef. Seljubac navodi da je hafiz Budimlija pričao ef. Kavazoviću da mu je u teškim vremenima “Kur´an bio nevidljiva unutarnja snaga”.
“O motivima svog bavljenja prepisivanjem Mushafa (Časni Kur’an) on piše u svom pismu upućenom rahmetli hafizu Fadilu ef. Fazliću. Napisao je da je za prepisivanje svojom rukom Časnog Kur´ana imao više podsticaja. Tokom pohađanja medrese u Foči neki udžbenici nisu bili dostupni pa su ih učenici ručno prepisivali, kao i zbirke hadisa i slično. Neke od ovih rukopisa i hafiz Budimlija posjedovao je do smrti. Inače, Foča je bila poznata po prepisivanju djela na arapskom i turskom jeziku. Osim toga, hafiz Budimlija je napisao da njegova rahmetli nena Latifa potiče iz ulemanske porodice, pa je i ona prepisivala Mushafe. Kao dugogodišnji imam, hatib, muallim, pa i vaiz, mnogo se služio arapskim pismom i arebicom, koje je pisao kao i latinicu. Sve ga je to opredijelilo da i on napiše svojom rukom Časni Kur’an i želja mu se ispunila”, izjavio je ef. Seljubac, dodajući da se originalni rukopis prepisa Mushafa hafiza Budimlije čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a kopija je pohranjena u školskoj biblioteci Behram-begove medrese u Tuzli.
Efendija Kavazović piše da, iako je dva puta bio politički zatvorenik, Budimlijin politički angažman počinje tek padom komunističke vladavine, a 26. maja 1990. godine prisustvovao je Skupštini Stranke demokratske akcije u Sarajevu.
Početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine hafiz napušta Bijeljinu i bez ičega stiže u Tuzlu. Iz Muftijstva podsjećaju da je tada svoje aktivnosti usmjerio ka pisanju apela vladiki Tuzlansko-zvorničke eparhije da on svojim autoritetom utječe na četnike da obustave zločinačko divljanje. Zatim, dva puta piše apel Sveislamskom kongresu u Rijadu i u Džeddi kako bi ih upoznao o stanju Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, kao i apele nadležnim institucijama i forumima Ujedinjenih nacija. Piše i Svetom sinodu Srpsko-pravoslavne crkve i patrijarhu Pavlu u Beograd, podsjećajući ga na rezolucije koje su muslimani pisali protiv progona Srba, Jevreja i Roma.
Kad je obnovljen rad Behram-begove medrese 1993. godine, prihvatio je dužnost profesora Kiraeta, a u ratnim je godinama mnogo vremena provodio ispisujući levhe.
Godine 1993. za izložbu “Nur” (Svjetlo) pripremio je dvadeset i jednu levhu koju je opremio prevodom sadržaja. Bio je to događaj za koji se hafiz Budimlija dugo i ozbiljno pripremao.
“To je bio događaj i za Tuzlu, što je pokazala velika posjeta, iako pod granatama, a i to što su je posjetile najeminentnije ličnosti u gradu. Izložba je ostavila snažan dojam na posjetitelje, što se vidi iz knjige utisaka. S akademskim slikarom prof. Fuadom Kasumovićem autor je dvije izložbe Nur i Ezzudžadže u Galeriji portreta u Tuzli 1994. i 1995. godine, a danas njegove levhe krase mnoge bošnjačke kuće, stanove, mesdžide, džamije i prostorije naših institucija”, naveo je ef. Seljubac.
Kakve su moralne karakteristike odlikovale hafiza Budimliju i kakav je odnos imao kako s djecom, tako i sa starijima od sebe, u razgovoru za “Stav” prisjeća se dr. Vahid Fazlović, muftija tuzlanski.
“Hafiz je bio jedan od ljudi koji su ostvarili bliskost sa svim generacijama bez izuzetka. Posjedovao je izvanredan dar za komunikaciju. Bila je to uvijek lijepa riječ. Svojom porukom uvećavao je nadu kod ljudi, privlačio ih je i nije udaljavao ljude, niti od sebe niti od vrijednosti koje je svjedočio i kojima je pozivao. Bilo je to baš onako kako je od svojih sljedbenika zatražio Muhammed, a. s., u riječima: Bešširū ve la tuneffirū – Obveseljujte ljude, širite nadu među ljudima, a nemojte odgoniti i udaljavati ljude.
Hafiz Abdulah ef. Budimlija je bio učen čovjek, a nadahnjivao je svojim iskustvom. Naravno, to njegovo iskustvo stjecano je uz velike napore i veliku žrtvu. Naš hafiz Budimlija imao je svoje protivnike među onima koji nisu voljeli istinu i pravi put, koji nisu voljeli vjerodostojne i ugledne ljude tako da je on iskusio posljedice svoje postojanosti u istini na pravom putu. Bio je u zatvoru, podnosio je patnje i tegobe, ali nikada se na njemu nije moglo vidjeti da je posustao. Ni kada je bio u dubokim godinama svog života, nije pokazivao umor i slabost. Naprotiv, poticao je mlađe da budu snažni, odvažni, da se trude i bore. Takav duh je plijenio sve nas i svi smo neprestano učili od hafiza Budimlije”, navodi muftija Fazlović.
Uz svoju učenost i dar za razgovor koje mu je Allah, dž. š., udijelio, hafiz je, podsjeća muftija Fazlović, bio na visokom nivou svog moralnog digniteta, a u toj je svojoj vjerodostojnosti i ljudskosti uživao veliko povjerenje.
“Ljudi su s njim dijelili mnoge svoje halove (stanja), a on je uvijek i u svako doba bio spreman da im pomogne. Bio je uspješan u tome. Nije mali broj ljudi koji su zahvalni hafizu Budimliji za njegovu pomoć, vedrinu, toplu i srdačnu riječ, za njegov naputak. Možda za njegovog života, a tako je to s ljudima, nismo mogli biti potpuno svjesni šta među nama znači alim kao što je bio hafiz Budimlija. Kasnije smo to mogli bolje sagledati. Teško smo se navikli na veliku prazninu koja je ostala poslije preseljenja na Ahiret hafiza Abdulaha ef. Budimlije.
Obilježavajući stotinu godina od njegovog rođenja, s velikim dugom i velikom zahvalnošću sjećamo se hafiza Abdulaha ef. Budimlije”, kazao je muftija Fazlović.
Inače, ef. Kavazović, pišući o životu hafiza Budimlije, navodi da nije imao vlastitog potomstva. Nakon smrti prve supruge Fatime djevojačkog prezimena Mehmedović, s kojom je u braku proveo četrdeset i sedam godina, oženio se udovicom Ilduzom Islamović, koja je iz prvog braka imala kćerku i dvojicu sinova, a koji su se kasnije o njima brinuli.
Uz brojna priznanja i zahvalnice, hafiz Budimlija je 2006. godine dobio Povelju “Hasan Kaimija” za životno djelo. Na Ahiret je preselio 11. jula 2009. godine i ukopan je u haremu Džindijske džamije u Tuzli.
(stav.ba)