KAKO SI
Osjećam da gubim riječi. Onako kako se gube dobri prijatelji. Poželim da kažeš nešto, a onda shvatim da ih nema više, da su nestale u vremenu i prostoru koje me dijeli od nečijeg toplog zagrljaja, od vrele kafe iz fildžana, od razgovora koji se može i šutnjom voditi. Danima pišem poruke, pa ih onda brišem jer ono “kako si” nekada sam znala reći nekim drugim riječima, zvučalo je mojim glasom i imalo prizvuk onoga što osjećam. Kako izreći te riječi nekome koga voliš, koga pamtiš kao jakog, vječnog, srećnog a znati da nestaje, da se gasi daleko od tvojih očiju iako blizu tvoje duše?! Gdje nestaju moje riječi, gdje nestaju rečenice koje znače mnogo, mnogo više od pitanja koje sada više znači pozdrav nego istinsku brigu za zdravlje i život prijatelja. Nemoć koju osjećam dok pokušavam pronaći pravu riječ u nikad poslanim porukama teška je kao sadašnjica, kao vrijeme koje živim boreći se sa strahovima, sa demonima prošlosti i budućnosti. I sve je više brisanih poruka, a sve manje riječi. Gube se između nas na Zemlji, u vazduhu, na nebu… Kao da postajem nijema. Osjećam, ali glasa nemam… Pokušavam napisati, ali u meni samo odjekuje ono “kako si” kao eho praznim prostorom mog uma. A, onda kada postane kasno za riječi u meni zatitra nešto sa lijeve strane grudi, nešto kao kad ptica zeleputa krilima prije no poleti i vine se daleko u nebo. Umjesto riječi, umjesto glasa, umjesto pozdrava. Riječi kasnije krenu same dotičući prošlost i sadašnjost, ali nikada budućnost. Jer, ko zna gdje ću sutra biti, gdje ćete biti vi i da li će biti njih.
Jednog martovskog jutra napokon sam smogla snage da pošaljem danima već pisanu i brisanu poruku:
“Kako je Dina?”
Napisanu rečenicu danima sam posmatrala, brisala, ponovo pisala, pa brisala tražeći sebe, njih i nju u tim riječima. Nije ličilo na nas! Nije ličilo ni na šta što smo skupa živjele i proživjele. Nije ličilo na naše razgovore, smijeh, tračanje, pun sokak djece. Bile su to prazne riječi ali neizbježne, jer htjela sam znati ono što se već odavno znalo, ono što se sluti ali se ne izgovara. Takva je to bolest.Podmukla kao nagori dušmanin i mračna kao beznađe. Čekala sam odgovor, ali uzalud. Znala sam da će stići u onom dijelu dana kada njima to bude moguće poslati. Obukla sam se i otišla kod kćerke na kafu. Moje su misli krenule drugim tokom. Gledajući svoje dijete strepila sam nad njenim još nerođenim djetetom čije sam pokrete nazirala ispod njene majice zategnute na trudničkom stomačiću. Nisam smjela ni da se radujem onako kako sam se radovala svojoj djeci znajući da strepnja koja titra u meni uskoro će se kao talas prenijeti na nju, da će postati rob roditeljske brige za najvoljenije biće njenog života. Postaće majka. Noću više nikada neće zaspati čvrstim snom, okrenuti se na drugu stranu postelje a da se ne trgne i ne pogleda u pravcu njegovog krevetića, njegove sobe, njegovih vrata, oslušnuti čuje li njegovo disanje, njegov pokret, njegov korak. Nisam joj to mogla reći jer ne bi shvatila. Ali godine koje su pred njom pokazaće joj to bolje od mene.
Prazna đezva i dvije prazne šolje ispred nas odavno su ispratile jutro. Toz na njihovom dnu odavno se sasušio a mi smo i dalje pričale. I onda je stigla poruka.
“Dina je jutros zaspala zauvijek”.
Pročitavši poruku njene majke zašutala sam u pola razgovora ne dovršivši započetu rečenicu. Nesvjesno sam se uhvatila za lijevu stranu grudi i pritisnula šakom.
“Mama, mama, šta ti je?” uplašeno me pitala kćerka.
“Dina je umrla,” izustila sam polušapatom kao da se bojim da ću je probuditi, da ću narušiti mir koji je njena duša napokon pronašla.
“Ali, znaš da je bila veoma bolesna. Znala si da su rekli da nema više lijeka koji joj može pomoći,” pokušala je da me utješi.
“ Znam, ali…”
Ali, ali, ali… Nije to samo veznik koji povezuje rečenice i misli nego i neizgovorena nada u nemoguće, u nepostojeće čudo koje se ne događa običnim smrtnicima. Jeste, znala sam da tamo negdje u bijelom svijetu predaleko od ovog sivila bori se moja Dina pokušavajući dobiti davno igubljenu bitku. Znala je ona, znala je moja Husnija, njena majka, znala je moja Nera, njena sestra, a znala sam i ja. Pisala sam priče o nama bliskim, dragim ljudima, o našem sokaku, o nekom drugom vremenu, a Dina je bila moja vjerna čitateljka, neko ko se pronalazio u skoro svakoj priči tamo u Berdičinom sokaku, svaki put pominjala moj zeleni poni bicikl kojim se vozila okolnim sokačićima sa svojim drugaricama. Sjećam se dana kada sam gledajući kroz prozor vidjela kako je kao tek rođenu bebu unose na bijelom jastučetu u tetka Haninu kuću. Kuća je bila preko puta moje kuće i mogla sam da je gledam kako raste svakog dana, svakog mjeseca, svake godine. Gledala sam njene pletenice kako skakuću sa njom dok pretrčava sokak i dolazi kod nas da se malo pomazi sa mojom mamom. Tamne okice bile su pune života i ljupkosti, a punačke usne vazda nasmijane. Odrastala sam ja, odrastala je ona. Ja sam postajala djevojka, ona djevojčica. Kao neka starija sestra vodila sam je na bazen u Dvorove jer nju nije imao ko povesti. U dugoj koloni mladih odmah iza mene i mog zelenog ponija hrabro i uporno okretala je pedale muškog bicikla đede Avde. Za ono vrijeme, onu mladost i onaj grad bilo je to nešto najnormalnije. Na matursko veče kada je završila osmi razred obukla je moju matursku haljinu ponosna i sretna što je moja i što sam joj poklonila, a meni je bilo drago što će je ona obući. Ja sam se tad pripremala za rođenje mog sina. Njegovim rođenjem dobili smo novu bebu koja je bila mažena i pažene, prenošena iz avlije u avliju preko puta sve dok nije stao na svoje noge pa sam počeo pretrčavanja u svako doba dana. Često je znao i pred spavanje da me moli da ga onako u pidžami samo malo prenesem kod Dine i Nere da se poigra i pomazi pa će onda leći. Dina je tada postajala djevojka. I dok se igrao sa Nerom, njenom mlađom sestrom, Dina ga je zadirkivala. On se ljutio, branio, nekada bio ljut, a nekada nasmijan. Bilo je to neko drugo vrijeme, neki drugi život prije ovog života, neka prijateljstva koja su kao boja tvog oka, oblik tvog nokta, šara na tvom dlanu. Ne rodiš se sa njima ali sa njima umireš.
U kasno popodne toga dana vraćajući se u stan mog sina u gradu koji je daleko od grada u kom smo rođeni, od grada u kom su odrastali i stasavali, daleko od zemlje koju su nekad zvali otadžbina, a sada više ne znam ni kako je zovu osim “naša”, prazna kao papirnati fišek koji uspravno stoji samo jer na dnu čuva ono što je teško, ali dragocjeno i vrijedno, razmišljala sam šta i kako mu reći da je ostao bez još jednog dragog zagrljaja koji bi se možda nekad i dogodio da smo uspjeli preživjeti i svoje i tuđe bolesti. Neke jesmo, ali neke su nas nepopravljivo uništile, ako ne izvana a ono iznutra.
Čekajući na semaforu da pređem ulicu ugledala sam na jednom balkonu zgrade ispred mene merdevine prislonjene na zid. Da li je to bio znak neke više sile ili samo točkić u mehanizmu mojih sjećanja koji se pokrenuo potaknut sjetom, tugom ili nečim trećim unutar mene, odjednom se sjetih starih drvenih merdevina u mom dvorištu naslonjenih na drvenu šupu. Sjetih se čika Avde i Dine kada su došli da ih pozajme da bi nabrali trešanja sa starog stabla naslonjenog na njihovu garažu. Stablo mnogo puta potkresivano bilo je previsoko tako da nisu mogli prići slatkim plodovima ni sa zemlje, a ni sa garaže. Malo prije toga moj sin se vratio iz njihovog dvorišta jer je bio ljut na Dinu iz nekog razloga. Kada je vidio Dinu kako hvata merdevine uzviknuo je:
“Eeee ne dam ti moje meDrevine! Mama, ne daj joj moje meDrevine!”
Dina se smijala iz sveg glasa, a čika Avdo je rekao:
“Pa svom đedi Avdi ne daš!”
“Ma dam đedo tebi, ali njoj ne dam! Dino, ne dam ti moje meDrevine,”ljutito se kačio za drugu stranu merdevina tamo gdje ih je Dina nosila.
Nije plakao, nije vrištao kao neko razmaženo djete, samo je ljutito držao ručicom merdevine i nosio ih zajedno sa njima u njihovu avliju. Ulicom je odjekivao Dinin smijeh, neobuzdan, djevojački, bezbrižan…
Došavši do vrata sinovog stana polako sam ih otključala. Uvijek ja tako. Polako otključam, polako otvorim, zatvorim i pokušavam biti što tiša jer niti je moja kuća, niti moja avlija, niti moja zemlja. Odavno sam postala gost, odavno sam postala stranac. Začuo se glas mog sina:
“Mama jesi li stigla? Kako si? Možeš li nam skuhati kafu? “
“Mogu, mogu. Evo sad će mama. Ni ja je nisam od jutros pila. Htjela sam da je popijem s tobom. Imam ti nešto reći. Ali, prvo ću nam pristaviti,” rekla sam sklanjajući svoje cipele u stranu. Uspravila sam se i krenula ka kuhinji.
