“Kako država kroz udžbenike vrši masovnu manipulaciju đaka”
Na koncertu povodom srpske Nove godine, priređenom 13. januara ove godine u beogradskoj velikoj koncertnoj dvorani Kolarac, pjevačko društvo po imenu Srbski pravoslavni pojci u pratnji bubnja otpjevalo je četničku budnicu „Spemte se, spremte, četnici“. To je bio još jedan od znakova srozavanja ove nekada ugledne pozornice. To srozavanje nije počelo ove godine, počelo je davno, a kamo stvari idu, vidjelo se krajem osamdesetih godina, kad je Velika dvorana Kolarca u program uvrstila i guslarske večeri. Ondje gdje su dotada Beograđani išli da slušaju filharmonijske orkestre i najčuvenije violiniste i pijaniste svijeta najednom se na pozornici mogao vidjeti mladić utegnut u narodnu nošnju i kukaste opanke kako s guslama i gudalom u rukama sjeda na stolicu. Leszek Kołakowski je napisao kako je u vrijeme poljskog socijalizma vidio natpis u nekom gradskom autobusu: Molimo pođite naprijed prema natrag.
U knjizi Dubravke Stojanović „Prošlost dolazi“, objavljenoj prošle jeseni u Biblioteci XX vek, gusle nisu spomenute ni jednom, nisu ni guslari, ali četnici jesu preko stotinu puta. Knjiga je u Biblioteci pod brojem 254, a prvo izdanje joj je rasprodato, te se već prodaje drugo. Knjiga nije objavljena novcima nijednog ministarstva Srbije, Biblioteka XX vek takve novce ne dobiva, jer je ona izdavačko pastorče današnje Srbije. A o ovoj knjizi valja reći da se za manje para ne može dobiti toliko istine na ovom svijetu, svega desetak eura, evo na ovom linku.
Dubravka Stojanović, redovna profesorica na odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, na početku knjige kaže kako je više puta prekršila datu riječ da se više neće baviti udžbenicima (jer se njima bavi ravno trideset godina), no je to kršenje dalo takav katalog opisa i objašnjenja da je teško naći riječi da se autorici izrazi divljenje. Knjiga je popis i opis teškog nereda i razularenosti koji su doveli do srozavanja školske nastave historije u zemlji Srbiji. Naslov za knjigu je autorica uzela s fotografije jednog grafita koji je slikala prevoditeljica i pjesnikinja Slavica Miletić. No knjiga ima podnaslov: Promene u tumačenjima prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913–2021. Taj okvir je, može se reći, autorica na sretan način i prekršila, jer je svojom knjigom obuhvatila i najvažnije aspekte nastave istorije u Srbiji (i u Jugoslaviji) skoro u cijelom 20. stoljeću.
Sedam poglavlja ove knjige najbolji su najpouzdaniji šalter za informacije o tome kako država kroz udžbenike vrši masovnu manipulaciju đaka. Ono što je čudno i brigu umnožava jeste to što se nijedan nastavnik istorije nije pobunio protiv onoga što mu je servirano u udžbeniku. A država koja izvodi manipulaciju, i laže. Kad kažem laže, imam na umu definiciju laži koju je dao prvi teoretičar laganja Aurelije Augustin: „Laž je iskaz koji se daje sa namjerom da prevari“. Dakle, da bi nešto bilo laž, mora iza njega stajati namjera da se onoga koji sluša ili čita prevari, da ga se dovede u zabludu.
Dubravka Stojanović je pokazala da su država i ministarstva nadležna za odobravanje i izdavanje školskih udžbenika odobravali i propisivali udžbenike koji su manipulatorski, jer ne poštuju načela i dokumente koje je ustanovila nauka. To što se u brojnim udžbenicima u proučavanom „korpusu“ od osam godina nudi, uglavnom je poturanje laži koje su državnim pečatom proizvedene u gradivo. Takvo gradivo je izdaja i historijske nauke i njenog zadatka, onoga koji je izrazio Le Goff: da oslobađa društvo, a ne da ga zarobljava. Posljednja rečenica Dubravke Stojanović u ovoj dramatičnoj knjizi glasi: „Istorija je u Srbiji izneverila samu sebe.“
Dubravka Stojanović je u knjizi obradila mnogo više nego što je u podnaslovu naznačila. Knjiga sadrži dokaze za jasan i namjeran put Srbije u naučno bespuće, u jasnu manipulaciju učenicima putem manipulacije u njihovim obaveznim školskim udžbenicima. To bespuće ima više sporednih ulaza, a glavni mu je bio jedan roman, objavljen početkom sedamdesetih godina, „Vreme smrti“ autora Dobrice Ćosića, prozvanog „ocem nacije“. Tom knjigom je utrt put novom revizionizmu povijesti u srpskom društvu i državi. Taj će put utabati teatarska predstava „Kolubarska bitka“ načinjena po Ćosićevu romanu. Ko je tada živio u Beogradu mogao je vidjeti kako je adaptirani roman postao anestetik za mase, davan sa pozorišnih dasaka kao u kakvom lazaretu po imenu Jugoslovensko dramsko pozorište. (Kasnije će biti snimljena i filmska serija sa istim naslovom).
A sredinom osamdesetih doći će novi prilog za reviziju pamćenja i sjećanja, kratki roman „Knjiga o Milutinu“ Danka Popovića. Ta je knjiga počinila rusvaj u srpskom javnom životu. Sudbina srpskog seljaka iz Šumadije proizvedena je u dokaz da su srpske žrtve bile uzaludne i da je Jugoslavija bila srpska greška. Književni likovi su postali primjeri za uzaludnost države za koju se dotad govorilo da je ostvareni san mnogih generacija. Tako su te dvije knjige dopunile i misao aleksandrijskog pjesnika Kalimaha iz Kirene, koji je bio bibliotekar čuvene Aleksandrijske biblioteke. On je, vjerovatno iz svoga katalogičarskog iskustva, napisao kako je „debela knjiga debelo zlo“ (μέγα βιβλίον μέγα κακόν). Ta bi riječ mogla važiti za Ćosićev četverotomni roman, ali bi za ono što je tanka Popovićeva knjiga počinila u srpskom društvu, neki današnji kalimahovac mogao kazati μικρόν βιβλίον μέγα κακόν, tanka knjiga debelo zlo.
Revizija povijesti je u Srbiji druge polovina 20. stoljeća počela u književnosti, u teatru i na filmu, pa je odatle ušla u neliterarne i neumjetničke krugove, a odatle u politiku i političare. Majka svih revizionističkih maksima je rečenica Dobrice Ćosića: „Prvi svetski rat je bio poraz.“ Ovaj ratni komesar Jastrebarskog partizanskog odreda, politički prelivoda i nacionalistička štetočina, koja će dogurati dotle da bude i predsjednik krnje Jugoslavije, prije toga je kazao nešto što se osamdesetih godina širilo kao viroza: „Srbi dobijaju u ratu, a gube u miru!“ Ta besmislena mantra je ušla u milione ušiju i izlazila iz miliona usta. Oni koji bi ukazivali na apsurdnost njenog sadržaja, bili su ili ušutkani ili prezreni ili prešućeni.
Dubravka Stojanović o tom začetniku moderne srpske viktimizacije piše u petom poglavlju „Pobede i porazi“, u potpoglavlju naslovljenom oksimoronski „Pobeđena pobeda“. Sumanutu težnju srpske elite da proglasi porazom ono za šta nema nikakva dokaza, naime pobjedu u Prvom svjetskom ratu, knjiga „Prošlost dolazi“ otkriva kao podlački uvod u reviziju svega postojećeg, a cilj joj je da pobjedu partizana u Drugom svjetskom ratu pokaže kao nesretan, nezaslužen ishod četničke borbe. Ta elita uzima za svoj slogan poruku iz „Knjige o Milutinu“: Srbija se gradila na „neću“! Dizanje u nebesa srpskog prkosa, izraženog najčešće turcizmom inat, Dubravka Stojanović prepoznaje kao bliskost sa osvetničkim strastima.
Pobjeda je u Srbiji dovoljno velika samo ako dolazi iz osvete za nešto što je oteto. To je bilo tako dok pobjeda nije pretvarana u poraz. A pretvaranje pobjede u ratu koja je za pisca Ćosića, koga su neki ironično zvali kalemar iz Velike Drenove, značila poraz u miru, postala je proces kojim su se i druge pobjede pretvarale u poraze. Mehanizam i strukturu toga procesa objašnjava ova knjiga. U tom procesu punom misaonog nereda, konstanta je slavljenje rata. Ovako kaže Dubravka Stojanović: „Slavljenje rata ključan je sastojak patriotskog vaspitanja, a glorifikacija pobeda je tu da bi se i buduće generacije ohrabrile za takve poduhvate. To dovodi do toga da nastava istorije više liči na predvojničku obuku, na pripremu za buduće ratove nego što leči od prethodnih ratnih trauma.“
(Da, i knjiga „Prošlost dolazi“, na čudan način, počinje sa „neću“. U prvoj rečenici autorica kaže: „Nikada se više neću baviti udžbenicima istorije.“ Neću udruženo sa nikada! A kolika bi šteta bila da nije napisala ovu knjigu! Htio bih da ova knjiga, koja se čita u dahu i ne ispušta iz ruku, za budućnost Srbije postane putokaz u kritičkom mišljenju nastave o prošlosti, da postane ono što su postali propisi o gradnji zgrada u Jugoslaviji nakon zemljotresa u Skoplju.)
Stvari su, nažalost, takve da će se proizvodnja četništva kao antifašističkog pokreta nastaviti i kroz udžbenike za najosjetljiviji uzrast, za đake. Uzalud će Dubravka Stojanović na jednom drugom mjestu kazati nezaboravno ironičnu riječ: „Ravnogorski četnički pokret je jedini antifašistički pokret koji je izgubio Drugi svjetski rat.“ Uzalud, jer će đaci i dalje čitati i za ocjenu biflati manipulatorske teze iz manipulatorskih udžbenika, kao ove o završetku Drugog svjetskog rata: „Da se ne bi ponovio pobednički ulazak srpskih trupa u Beograd (…) oslobođenje Srbije moralo je doći sa zapada. Ona se nije mogla osloboditi, trebalo je da bude oslobođena. Mada su u jedinicama koje su učestvovale u završnim operacijama borački sastav uglavnom činili Srbi, među kojima je bilo i Srbijanaca, nastala je podela na pročetničku Srbiju i partizansko „zapadno srpstvo“.
Ta se stvar još učvršćuje i izvan škola i udžbenika, jedan od brojnih primjera tome je i pročetnički vokalni koncert od 13. januara koji je upriličila grupa čije je ime posve u skladu s onim što se zove korienski pravopis: Srbski pravoslavni pojci.
(autonomija.info)