Piše: Jusuf Trbić

Da li je počeo proces konačnog oblikovanja Velike Srbije? Sudeći po posljednjim događajima – jeste.

Zabavljeni problemima konstituisanja vlasti, to jest ko će s kim i u koju fotelju, bosanski političari su sasvim zanemarili činjenicu da je počelo konačno okupiranje dijela BiH od strane Srbije. Najavio je to sasvim jasno Vladimir Putin nedavno u Beogradu. Zagrebački profesor Ivo Banac kaže : “Napomenut ću da je Putin u Beogradu rekao nešto što mnogi nisu zapazili, a zapravo je itekako važno, čak  bih rekao alarmantno: “Bio je pokušaj da se srpski narod podijeli između različitih država, ali malo je vjerojatno da će takve odluke biti trajne ako nisu poštene.” Drugim riječima, Rusija dovodi u pitanje ne samo granice koje postoje u cijelom današnjem prostoru propale Jugoslavije, nego stvarno podržava tezu velikosrpskih nacionalista da je poželjno ponovno mijenjati granice u prilog još jednog pokušaja srpskog ujedinjenja. Prema tomu, u pitanje “novih” granica između Kosova i Srbije itekako se mogu učitavati planovi za novo razgraničenje Bosne i Hercegovine, možda i Crne Gore. Onda na red dolazi Hrvatska”.

Dugotrajno histerično podgrijavanje nacionalističkih strasti – proslavama 9. januara, slavljenjem ratnih zločinaca, posebno Radovana Karadžića, uzora mnogih fašističkih monstruma tipa Brejvika ili australijskog ubice Taranta, najavama secesije manjeg entiteta, pokazivanjem sile ili porukama sa četničkog okupljanja u Višegradu – dobilo je i svoj zakonski okvir. U Sremskim Karlovcima je 4. marta svečano potpisana “Povelja o srpskom kulturnom prostoru”. Povelju su potpisali ministri kulture “dvije zemlje” ( tako je napisala Politika) Vladan Vukosavljević  i Natalija Trivić, a riječ je o dokumentu kojim će, kako je rečeno, biti definisana jedinstvena kulturna politika srpskog naroda, bez obzira na to u kojoj državi  živi. Činjenica da su potpisnici Srbija i Republika Srpska, jasno govori na koje se države to odnosi. Istina, srbijanski ministar je, želeći da malo zamaskira stvarne namjere ovog poteza ( kao što se to i ranije činilo) izrazio uverenje da će na srpskom kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi , moći da se sprovodi jedinstvena kulturna i obrazovna politika. Ali, i djetetu je jasno da nikakvu svoju politiku ne može Srbija sprovoditi, na bilo koji način, u Mađarskoj, Hrvatskoj, Makedoniji, pa ni u Crnoj Gori. U Republici Srpskoj – može. Uostalom, niko nije zvao ministre kulture tih država.

Jasno, da jasnije ne može biti.

U tekstu Povelje, pored ostalog ( tačka 2) piše :

“Pod srpskim kulturnim prostorom podrazumijevamo prostor na kojem je srpski narod u dugom historijskom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina. Drugim riječima, granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora”.

Dakako, uzaludno je pitati šta je s drugim narodima koji su na tom istom prostoru ostavili tragove svog postojanja,  i koji tu još žive. Njih, jednostavno, nema, kao što ih nije bilo ni u ratnim planovima stvaranja zasebne srpske države na teritoriji BiH. Ali, i neki drugi bi, možda, po istoj logici, mogli iskazati svoje pravo na te iste teritorije.

“Sad, zamislite da je Povelju kakva je Vukosavljevićeva donijela, recimo – Turska”, pita se Andrej Nikolaidis. “ Beograd je, po standardima Povelje, turski kulturni prostor. Jer nema sumnje da je turski narod u Beogradu “tokom dugog istorijskog trajanja ostavio nesumnjive tragove svog materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasleđa, kroz jezik, običaje, pesmu, igru, spomenike kulture”. Mogu li, po istoj logici, svoj prostor tražiti i sljedbenici Austro-Ugarske, Italije ili možda Bosne iz vremena kralja Tvrtka, da ne govorimo o Bošnjacima i Hrvatima danas? Ali, srbijanski režim i njegovi bosanski trabanti ne mare ni za kakva pravila, logiku, pamet, moral, njih interesuje samo Velika, ili makar uvećana Srbija. Sad kad su izgubili i Kosovo, ostao im je samo plijen iz genocidnog pohoda na Bosnu, i njega se grčevito drže.

Velikosrpski ideolozi su još davno, nakon završetka ratova, front borbe za Veliku Srbiju iz rovova premjestili u kulturu, pa sad, umjesto srpskih etničkih prostora, kako je govorio Milošević, traže srpski kulturni prostor, koji je nekad bilo veći, ali se sad sveo na Republiku Srpsku, “novu srpsku državu”, kako joj tepaju, i “jedinu srpsku pobedu u dvadesetom veku” ( Dobrica Ćosić). Dotle su krvavim etničkim čišćenjem i genocidom stvorili tu “novu državu”, sad je čuvaju pod maskom kulture i obrazovanja. Kao što znamo, najavljeno je potpuno spajanje dva obrazovna sistema – u Srbiji i RS-u, čime se potpuno negira država Bosna i Hercegovina. Memorandum 2 najavio je i dalje etape ujedinjavanja : bezbjednosnih sistema, ekonomije, vojnih kapaciteta…Uostalom, Dodik i njegovi partneri iz Vučićevog režima otvoreno govore o tome da nema granica među Srbima, da je sve to srpski prostor – i tako se i ponašaju.

Stjepan Lozo napominje : “ Kao prvo, tzv. Republika Srpska je dio države Bosne i Hercegovine, pa treba vidjeti kakve će ovo reperkusije imati u toj državi. No, svakako je posebno nastrana činjenica što o “srpskom kulturnom prostoru” velikosrpski istupa tzv. Republika Srpska. Ta je povijesna pojava nastala na genocidu, razorila je mnoge, gotovo sve vjerske, dakle i kulturne, objekte i simbole Hrvata, katolika, muslimana, istjerala ljude, narod kao nositelja kulture, i do danas svim silama protucivilizacijski čuva stečevine zločina protiv čovječnosti, srpsku “čistoću” svoga “kulturnog prostora”, ali povrh svega objavljuje nove ciljeve “srpskog kulturnog prostora” drugima oko sebe”.

Dakle, nova svesrpska Povelja o srpskom kulturnom prostoru je otvorena najava pripajanja RS- a Srbiji i markiranje toga prostora osvojenog za Veliku Srbiju, to jest prebacivanje sa oružane borbe na politiku navodnog “kulturnog ujedinjavanja”. S istim ciljem dakako.

Andrej Nikolaidis kaže : “Jer, ne tako davno, Srbija je vojno pokušala pripojiti dijelove susjednih zemalja koje je smatrala svojim etničkim, kulturnim i političkim prostorom. Te teritorije nova Povelja tretira kao prostor jedinstvene etničke kulture. Rečena Povelja vam je, da prostite, još jedno markiranje, da ne kažem: zap****anje teritorije.

Ono devedesetih je, podsjetimo se, počelo markiranjem srpskih grobova: “Gdje su srpski grobovi, tu su srpske zemlje.” I grobovi su, pravo za pravo, kulturni spomenici.

Ono što je uslijedilo nije donijelo više kulture. Ali jeste više grobova”.