Piše: Jusuf Trbić
Da li je moguće da je prošlo već trideset godina od onih džehenemskih dana 1992. godine i onih događaja koji nam i dalje bez prestanka kucaju na prozor? Strašna prošlost nikako da prođe, i ne treba da prođe, rane moraju ostati žive, moraju nas i dalje boljeti, da ne bismo zaboravili ono što se zaboraviti ne smije.
Raspad bivše Jugoslavije započela je i završila Srbija, ona je jedina imala snagu da to učini. Pridružila se i Hrvatska, jer je Tuđman, kako je sam govorio, znao da njegova država teško može dobiti priznanje bez prolivene krvi. On i Milošević dogovorili su se u Karađorđevu o svemu, i rat je bio samo realizacija tog dogovora. Ostali se nisu ništa pitali. Neopisiva tragedija je bila, u osnovi, realizacija mitomanskih snova dvojice malih diktatora, koji su u kola svojih ambicija i želje za učvršćivanjem svoje vlasti upregli stare, radikalne nacionaliste i dojučerašnje žestoke komuniste, koji su lako promijenili boju, crkvu, medije i akademike, uz pratnju nezasitih kriminogenih elita koje su organizovale pljačku neviđenih razmjera. Za sve njih, ljudski životi i neizmjerne tragedije miliona ljudi bili su samo usputna cijena koju su plaćali drugi. Narod je sopstvenu propast prihvatio kao patriotski zadatak, i klaonica je mogla da počne.
U cijenu stvaranja novih mini imperija (imperijalizam sirotinje, kako bi rekao Davor Gjenero) uvrštene su i žrtve iz sopstvenog naroda. Knin za Posavinu, iseljavanje Hrvata iz srpskog dijela Bosne i Srba iz Herceg Bosne, svako na svojoj etnički očišćenoj teritoriji, svoj na tuđem. Na panju su bile glave onih koji su ometali imperijalne planove, jer ih je bilo previše. Da je Velika Srbija napravljena mirno, u toj tvorevini bi bilo samo 52 posto Srba, i sve bi se brzo srušilo. Albance s Kosova je trebalo pobiti i raseliti, a na njihovu teritoriju dovesti Srbe iz Hrvatske. Bošnjacima, zbog svijeta, ostaviti malu, skučenu državu na 25 posto teritorije Bosne, pa posao završiti kasnije. Etničko čišćenje (što je ljepše ime za genocid) moglo se ostvariti samo zločinima, i čitav plan za elimininaciju Albanaca i Bošnjaka bio je zločin ogromnih razmjera.
Treća vojna sila Evrope obrušila se u proljeće 1992. svim snagama na nezaštićeni bošnjački narod, ubrzo su pripomogli i Tuđmanovi Hrvati, i činilo se da Bosni nema spasa. Bijeljina je bila početak rata protiv Bosne. Tu su Miloševićevi poslušnici pokazali kako to treba da se radi.
Mjesecima prije početka agresije odvijala se kontinuirana secesionistička aktivnost, od formiranja Srpskih autonomnih oblasti, zatim i Skupštine srpskog naroda, do monoetničkog referenduma, pa onda proglašenja Republike Srpske na teritorijama na kojima su Srbi uglavnom bili u manjini. Sve pripreme su obavljene prije državnog, legalnog i od svijeta prihvaćenog referenduma za nezavisnost, i krvava predstava je krenula.
Ono što se događalo u Bijeljini u prvim danima aprila 1992. godine bila je generalna proba rata protiv Bosne. Mnogo prije 1. aprila nacionalistički Srbi su uzeli u svoje ruke vojsku, policiju, teritorijalnu odbranu, opštinsku vlast i sve službe i ustanove, Bošnjaci su masovno istjerani s posla, pogotovo oni na rukovodećim mjestima, i sve je bilo spremno. U grad je stigla jedinica specijalne policije Srbije, na čijem čelu je bio zloglasni Željko Ražnatović Arkan, ekipa profesionalnih ubica koja je marljivo odradila svoj posao. Prema izvorima iz Haškog tribunala, za prva četiri dana aprila pobijeno je oko 400 civila, žena i djece, bespomoćnih, nedužnih i obilježenih samo sopstvenim imenom. Sve je pratila gromoglasna medijska cirkuska predstava u kojoj se trubilo na sav glas o navodnim borbama na ulicama Bijeljine, o muslimanskim ekstremistima koji su željeli da osvoje grad, o nekakvim snajperistima koji su pucali sa munara, pa onda odletjeli na letećim ćilimima, a kad se prašina slegla, ispostavilo se da niko nije ni vidio, ni čuo ni jednog od navodnih muslimanskih boraca, niko od njih nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, niko nije izveden pred sud, nestali su kao magla. Ni danas, kad nekakvi samozvani „oslobodioci“ grada obilježavaju svoju pobjedu tih dana, niko ne zna da kaže od koga su se branili i koga su pobijedili. Učesnici na njihovim svečanostima sami kažu da nije bilo vojnih žrtava ni na jednoj strani, i da su stradali samo civili. Te civile su pobili arkanovci, hladno, kao u nekoj igri. Krizni štab SDS-a objavio je tih dana spisak ubijenih, na kojem je (samo) 40 imena. Dakle, samozvani „branioci grada“ borili su se protiv civila, koji nisu ni znali šta ih je snašlo, i to tako, što je neko poslao arkanovce da ih pobiju. Ima li kraja besramnosti? Imaju li ti ljudi trunku savjesti i mogu li, makar u snu, čuti kako ih dozivaju glasovi ubijene djece, žena i nedužnih ljudi? I mogu li odgovoriti na jednostavno pitanje: ako su tih dana „oslobodili“ Bijeljinu, zašto su nastavili da je oslobađaju, na isti način, svakoga dana i svake noći, sve do kraja 1995-te, pa su u miru to nastavili drugim sredstvima? Ko ih je ikad napao, pa su morali da se brane u navodnom „odbrambeno-otadžbinskom ratu“, i koju su to otadžbinu branili?
Odgovora nema ni od njih, ni od političara, medija, intelektualaca, crkve, ni od pravosuđa, nema ih ni od običnog naroda. Svi su dobrovoljno ušli u to kolo laži i obmana, u taj nacionalistički vrtlog koji je izbrisao svaki trag ljudskosti. Zločin je tako ostao nekažnjen i postao je kolektivna svojina čitavog naroda. Što je siguran znak da sve to može da se ponovi, kad-tad.
I zato ne smijemo dozvoliti prošlosti da prođe. Ona mora biti živa i topla, mora nas ranjavati, mora nas boljeti, da ne bismo zaboravili. Oprosta ne može i ne smije biti sve dok se istina ne kaže i dokaže, jer sve što se zaboravi i prećuti postaje otrov koji će zagorčati buduće dane. Nama ili onima koji dolaze poslije nas.
(Sutra: SILOVANJE ISTINE)
