Piše: Jusuf Trbić

Statistike pokazuju da je danas religija u zapadnom svijetu sekundarni kriterijum za utvrđivanje kolektivnog karaktera i pripadnosti, tim prije što je identitet odavno definisan kao neprekidni proces koji se sastoji od mnogo zasebnih dijelova, pa tako razlikujemo nacionalni, etnički, kulturni, politički, jezični, profesionalni, obrazovni, religijski identitet itd, a zbir svih njih čini sliku čovjekove ličnosti i njegovih mnogobrojnih pripadanja nekom od kolektiviteta. U beskrajnoj složenosti pluralnih društvenih identiteta važniji su drugi elementi, poput kulture, jezika, pripadanja naciji (primjer SAD-a) i konsenzusa o zajedničkoj budućnosti. Pri tome svaki pojedinac ima zasebne identitetske elemente, koje određuju njegov pol, obrazovanje,  porodično stanje, profesija, društveni status, mjesto življenja, zavičaj, pokrajina, država, kontinent ili njegov određeni dio, lična interesovanja, veze i odnosi sa svijetom i tome slično, i ta se identitetska linija ukršta  s onim s čim se pojedinac rađa: preci, prošlost, običaji, kulturno nasljeđe, jezik, pri čemu je danas religija, budući da je stvar ličnog izbora, u svemu tome od drugorazredne važnosti. Ali, ako se od svih tih brojnih dimenzija upravo religijska pripadnost označi kao presudna, najvažnija, a pojedinac se s njom u potpunosti poistovijeti, dobijamo do temelja osiromašenu, jednodimenzionalnu, uproštenu ličnost koja je spremna za sva zla u ime tako shvaćenog identiteta. A to je onda idealan materijal za gradnju nacionalističkih ideologija.

Model izgradnje etno-religijskih identiteta počiva na izmišljenim kulturnim modelima, falsifikovanoj prošlosti,  nepostojećoj tradiciji, bjekstvu od svijeta i stvarnosti, na predstavi etnije ili nacije kao biološkog organizma, vječitog i nepromjenljivog, sastavljenog od jednoobraznih, bezličnih ljudi koji ne postoje kao pojedinci, već samo kao kolektiv, na izmaštanim neprijateljstvima, na strahu od drugih i mržnji prema njima, na fantaziji o ugroženosti i mitu žrtve, na tumačenju globalizacijskih procesa i tehnološkog napretka kao neprijatelja identiteta pretvorenog u božanstvo. U svemu tome, uz nacionalističku ideologiju, ključnu ulogu ima religija, koja sebe predstavlja kao jedinu osnovu formiranja naroda i njegovog bitisanja kroz istoriju, kao temelj tradicije, kulture, znanja, upravljanja društvom i državom, kao jedinog i isključivog arbitra u svim domenima života. Zbog toga je bosanski narod, koji je hiljadu godina živio u zajedništvu i pluralitetu različitosti, od polovine XIX vijeka do danas, prije svega koordiniranim aktivnostima hrvatske Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, pretvoren u tri religijske skupine, u tri stada koja slijede svoje duhovne čobane i fundamentalističke religijske obrasce iz daleke mitske prošlosti. Na taj način je i posljednji rat protiv Bosne, kao sasvim racionalan projekat otimanja tuđih teritorija u režiji dva mala imperijalna projekta, proglašen vjerskim ratom i zaštitom Evrope pred novom najezdom islama, što slijedi zamišljenu sliku srednjovjekovnih turskih pohoda na Beč, na čemu je posebno insistirao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Kolosalna beogradska aktivnost dehumanizacije bosanskih muslimana kretala se od predstavljanja muslimana kao otpadnika od srpskog pravoslavlja, do definisanja islama kao degenerisane religije. Vuk Drašković je pisao o “povampirenju  šerijatske tradicije i strategiji džihada čiji je cilj formiranje islamske države na Balkanu”, Dragoš Kalajić da su to “kvazi Arapi” koji ne pripadaju evropskim narodima, Miroljub Jeftić da oni ne razumiju “ropstvo i jednakost na način civlizovanog čovjeka, već na način kako to njihov Bog razumije”, a sam “ islam je suprotstavljen bilo kakvom pravom odnosu, toleranciji, dijalogu ili koegzistenciji”, dok su svi muslimani izdajice: “ Oni koji su prihvatili islam, prihvatili su de facto osvajače kao svoju braću i njihove zločine kao svoje… oni su omogućili Osmanlijama da vladaju bosanskim kršćanima dugo vremena.” Radovan Karadžić je govorio da se Srbi bore protiv “azijskog mraka”, Srpska pravoslavna crkva je predstavljala islam kao bolest, a muslimane kao “fašističke fundamentaliste”, od kojih se traži da odluče “da li da zaustave širenje bolesti ili dopuste da ona inficira veći dio organizma”, dok je srpski patrijarh Pavle zapadnim novinarima tvrdio da su Srbi domaće stanovništvo u BiH, a da su muslimani stigli sa osmanskim osvajačima. Ustvrdio je pri tome da muslimani žele dovesti hrišćane u položaj “bez ikakvih prava” a da Kur*an  “propovijeda sveti rat kao sredstvo za proširenje vjere. Taj koncept je stran kršćanstvu”, rekao je on. Episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda je tvrdio da za muslimane vrijedi stav:  “Što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.” Srpski popovi su blagosiljali ratnike pred odlazak na front, u borbu “za krst časni i slobodu zlatnu”, a Srpska pravoslavna crkva nikad nije pokazala ni trunku pokajanja zbog hiljada nevinih žrtava ili rušenja muslimanskih bogomolja. Sva ta bjesomučna hajka imala je za svrhu da agresiju na tuđe teritorije pretvori u vjerski, sveti rat, koji svim zločinima daje božansko opravdanje, da u potpunosti dehumanizuje muslimane i pretvori ih u legalne ciljeve ubijanja i progona i da brutalni osvajački rat, koji se vodi po fašističkom modelu, prikaže kao odbranu pred novom najezdom azijatskih hordi na civilizovanu Evropu. Bošnjaci su pri tome proglašeni za vjersku skupinu, za Srbe koji su promijenili vjeru i svrstali se među krvnike civilizovanog svijeta. Do današnjeg dana traju neprekinuti, sistematski napori da se takva definicija održi i osnaži, o čemu jasno govore uputstva iz tzv. Memoranduma 2. iz 2011. godine, u kojem se, pored ostalog, od srpskih političara u entitetu RS traži da Bošnjake u svakoj mogućoj prilici zovu muslimanima, što uporno demonstrira dugogodišnji lider tog entiteta Milorad Dodik. Razlozi za to su poznati: ako su Bošnjaci samo vjerska skupina, to jest Srbi (ili Hrvati) druge vjere, oni nemaju pravo na državu i Bosna treba da se podijeli između Srbije i Hrvatske.

A kako se bošnjački politički um odnosi prema tim nastojanjima, i šta je činio do sad da razbije okove troetničke podjele i nametanja slike bošnjačkog naroda kao vjerske skupine?

U procesu raspada Jugoslavije Bošnjaci su krenuli putem etničkog nacionalizma i religijske obnove na temeljima islamizma, koju je predvodio prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović. Na osnivačkom kongresu SDA on se založio za stvaranje monoetničke stranke vjerskog profila i “novi dogovor” tri naroda u BiH, dogovor koji moraju voditi “istinski predstavnici naroda”. Tako je zaživjela ideja o etničkom političkom predstavljanju, kakvo ne postoji nigdje na svijetu, o etnokratiji i sistemskom konsenzusu tri nacionalističke stranke koje postaju “vlasnici” i proizvođači sopstvenih naroda, što je omogućilo podjelu države. Ko su istinski predstavnici naroda– to je ubrzo postalo jasno.

Ideologija panislamizma bila je i ostala magistrala kojom se bošnjački politički um okrenuo prema mitskoj prošlosti, religijskoj identitetskoj naraciji, bjekstvu od modernosti, etno-religijskoj homogenizaciji i opštoj zaostalosti. To je započelo put bez izlaza, put u svekoliku etničku konfrontaciju kojoj se ne vidi kraj. Formiranje etno-konfesionalnih političkih stranaka srušilo je građanski ustav i utvrdilo pogubnu matricu “tri zaraćene strane”, a kasnije tri konstitutivna naroda. Taj je termin prvi put zvanično upotrijebljen u Platformi Predsjedništva BiH od 27. juna 1992. godine, koja je izbrisala građanina i utvrdila da je etnija  izvor svih političkih prava.  Taj osnovni stav branile su onda sve tri strane, pozivajući se na “volju naroda”, pa međunarodna zajednica nije imala izbora u kreiranju mirovnog sporazuma. Sve je to, nakon genocidnog pohoda na BiH s dvije strane, svelo polovinu bosanskog stanovništva na četvrtinu teritorije, a čitavu državu pretvorilo u beznadežnog zarobljenika etno-religijskog nacionalizma, koji najgore posljedice ima za Bošnjake i Bosance, jer oni nemaju drugu domovinu i nemaju drugog izbora osim priključenja Evropi i prihvatanja njenih civilizacijskih dosega.

 

(Nastavlja se)