Točkovi su podmazani i konji osedlani
Još samo da nam Bog dozvoli
Da krenemo
Sviće
Sa ivice vremena pomalja se
Četvrtasto jutro
Pomalo stidljivo
Glave nakrivljene na način
Na koji sanjar baca pod noge
Sopstveno buđenje
Jutro počinje da krvari i krv njegova
Natapa pejzaž bezbrojnih naših
Mirnih godina
Trajali smo dugo i nevino kao voda
Dva mala šapata u moru govora
Dva nokta zabodena u meso vremena
Dva slijepa oka na licu istorije
Koja se ruši poput trošne kuće
Mi nismo htjeli da znamo
Nismo smjeli da znamo
I račun mora da se plati
Evo već bestidna čula jure
Za nama kao psi
I kao psi posustaju
Moramo krenuti a ne znamo kuda
Jer su nam živi okrenuli leđa
A mrtvi nas zaboravili
Moramo žuriti
Jer kad sazri ovo jutro počeće se dešavati
Sve što se već jednom desilo
I mapa sjećanja krenuće
Da se odmotava od početka
Od onoga čega nikad nije bilo
U daljini niču novi oblici vremena
Vode vazduha i svih pet dimenzija
I vježbaju svoje buduće postojanje
I prostor već rasklapa
Svoju dosadašnju konstrukciju
Stari istrošeni svemir
Sam u sebe se urušava
Postiđen što nije bio dovoljno veliki
Da obuhvati rastojanje
Od čovjeka do čovjeka
Jusuf Trbić