Političar koji bi cijelu BiH pretvorio u geto za djecu
“Svaka razdvojena škola, svaki razdvojeni park, svaki kulturni centar ‘samo za naše’ – to je još jedan ekser u mrtvački sanduk građanske Bosne i Hercegovine”
Piše: Dragan Bursać
Evo, taman kad ste pomislili da je sumrak razuma konačan, da nema dalje, da je dno dotaknuto – naiđe Gordan Grlić-Radman, hrvatski ministar vanjskih poslova (a kako se čini i bosanskohercegovačkih unutrašnjih poslova, reklo bi se), pa zacrni još. I ne samo da zacrni – nego sipa crnilo. Šakom i kapom.
Dakle, dotični gospodin je u Daytonu, u srcu mjesta u kome je nastao mirovni sporazum izjavio kako je koncept „dvije škole pod jednim krovom“ zapravo – dobar. Ne samo dobar, nego odličan. Za poželjeti. Ne samo za poželjeti, nego i za implementirati. I ne bilo gdje, nego u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Da, dobro ste pročitali.
Aparthejd za izvoz
Dakle, ono što su čak i domaći sudovi proglasili diskriminacijom i čega se civilizovan svijet odrekao prije dva vijeka – gospodin ministar želi da brendira kao obrazovni model, da izveze to na entitetsku i kantonalnu razinu. I onda da imamo, zamislite, školu u kojoj u istoj zgradi sjede djeca, ali ne sjede skupa. Ne uče skupa. Ne druže se. Ne dišu isti zrak. Ne idu u isti toalet.
Zajednička im je samo jedna stvar – krov. I ideologija straha i segregacije koju nasljeđuju umjesto školskog gradiva.
Zamislite Istru, recimo, u Puli škola: lijevo italijanska djeca, desno hrvatska. Italijanski učitelji ulaze samo na svoja vrata. Na sredini hodnika granica. Ako dijete zaluta – disciplinska.
Zato potpredsjednik entiteta Federacija BiH Igor Stojanović ima puno pravo kada u svojoj, prije svega ljudskoj, reakciji na izjavu ministra vanjskih poslova Hrvatske Grlića-Radmana kaže da je ta ideja „duboko sramotna, opasna i neprihvatljiva“.
„Zagovarati etničku podjelu djece u školama u 21. stoljeću je poraz zdravog razuma i vrijednosti savremenog društva. Niko ne osporava potrebu da se određeni predmeti poput jezika, historije ili vjeronauke prilagode različitim programima, ali u čemu je problem da djeca zajedno uče matematiku, fiziku, geografiju ili hemiju“, upitao se Stojanović i sasvim logično zaključio da model „dvije škole pod jednim krovom“ Grlić-Radman „trenira u Zagrebu, ako mu je već do toga“.
Samo, naravno, u Hrvatskoj nikome ne pada na pamet da uvodi segregaciju i aparthejd u obrazovni sistem, a sve i da nekome padne na pamet takva nebuloza, briselski zakonski mehanizmi bi je riješili u roku odmah.
Daleko je Stolac
Ne ide to u EU, jel’ da?
E pa, zato u Stocu ide. I to po Radmanu – sjajno ide. Kaže čovjek da tamo „žive Hrvati i muslimani“ i da je škola u kojoj ih se razdvaja – primjer dobrog suživota. Suživot, čuj. I zapravo, to je odlična riječ. Nije život nego su-život: nužno trpljenje, duranje kako mi to kažemo, nasilno tolerisanje. To je model „dvije škole pod jednim krovom“ koji jeste napravljen kao prelazna stvar, ali taj prijelaz traje do dana današnjeg. I onda je narečeni su-život više su-smrt, s obzirom na to da djeca od malih nogu uče da je onaj drugi – drugi, stranac i nepoželjan. A ne njihov.
A Stolac? Stolac nije grad-slučaj. Stolac je simptom. Stolac je blueprint onoga što Grlić-Radman želi da pretvori u standard. Škola u kojoj se hrvatska i bošnjačka djeca igraju u različitim dijelovima istog parka. Kulturne manifestacije na suprotnim stranama ulice. Dvije pjesme, dva jezika, dvije himne – nula dodira, nula ljubavi, nula Bosne i Hercegovine.
Šta bi, ministre, da cijela Bosna i Hercegovina postane Stolac? Ili Mostar na taj način?
Je li to ta vizija? Tri naroda, tri školska programa, tri istine o ratu, tri istine o genocidu, tri različite karte svijeta, tri historije? Jer, ako je tako, hajdemo do kraja – uvedimo tri državne mature, tri nacionalne fizike i tri molekularne biologije. Neka protoni u Federaciji BiH rotiraju udesno, a u Republici Srpskoj ulijevo. U Brčkom neka se kvarkovi rotiraju oko distrikta.
Jer znate, kad dijete od šest godina uđe u školu, pa mu odmah kažu: „Oni tamo nisu tvoji. Oni imaju svoju učiteljicu, svoje udžbenike i svoju učionicu“… e, to više nije obrazovni sistem. To je etnički inkubator za kreiranje mržnje. To je suštinska ideološka i životna priprema za buduće konflikte.
A vi ste to, gospodine ministre, nazvali uspjehom?
Kome odgovara ovakav sistem?
Ako se pitamo kome odgovara ovakav sistem – odgovor je jasan: onima koji žele Bosnu i Hercegovinu da svedu na etno-prćiju.
U toj prćiji nema mjesta za građanina, samo za pripadnika etnije. Nema mjesta za zajednički ljudski i civilizacijski imenitelj, samo za etno-zajedničare. Nema države, samo paradržava – svaki kvart svoja zastava.
I sad bi Grlić-Radman da sve to podigne na viši nivo, da nam svima podijeli torove, da cijelu Bosnu i Hercegovinu mapira po etničkim česticama kao da smo svi bakterije u Petrijevim posudama.
Grlić-Radman kao ministarski laboratorijski tehničar za institucionalizaciju razdvajanja.
Zato, poštovani ministre, neka hvala! Ako je Stolac vaš model, ako su dvije škole pod jednim krovom vaš uzor, ako je razdvajanje vaš ideal – nećemo. Ne možemo. Ne smijemo.
Jer svaka ta škola, svaki taj razdvojeni park, svaki taj kulturni centar „samo za naše“ – to je još jedan ekser u mrtvački sanduk građanske Bosne i Hercegovine.
I, ne zaboravimo – djeca su ljudi. Živa bića kojima pripada budućnost. Ne biološki nacional-projekti.
A ako vi i vaši politički klonovi ne možete da ih gledate kao djecu, onda barem imajte obraza da ih ne pretvarate u oruđe vašeg aparthejd-eksperimenta.
Sramotno!
(autonomija.info)
