Piše: Hajrudin Somun
Tako nekako i dođe čovjeku da se upita kad se čuje kako predsjednik Hrvatske Milanović kaže da su on i Milorad Dodik razgovarali o tome da za “zajednički stol” sjednu “predstavnici konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini” – Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Milorad Dodik – “uz neku vrstu potpore mene, Aleksandra Vučića i predsjednika Erdogana”. A o Izetbegovićevom susretu u srijedu s predsjednikom Erdoganom spominje se da su razgovarali o još imaginarnom autoputu Sarajevo – Beograd, ali ne i o toj Milanovićevoj inicijativi. Nekoliko dana ranije, međutim, šefovi diplomatija Rusije i Turske Lavrov i Čavušoglu su razgovarali o “koordinaciji zajedničkih koraka kako bi se riješio problem BiH uz korištenje multilateralnog formata”.
VEĆ PAKUJU KOFERE
Ima nešto, dakle, ali kako se snaći u mnoštvu izjava i demantija o stanju u BiH koji se smjenjuju ovih dana, čineći ga još haotičnijim. A ne zna se šta se dogovara iza zidova Bijele kuće, Kremlja i NATO-komande u Bruxellesu što tek treba da stigne do Bosne. Možda nešto u nedjelju donosi američki izaslanik Escobar. Ali i on, kao i Palmer, i oni iz Evropske unije danas kažu jedno, a sutra drugo, što samo po sebi pokazuje kako u euroatlantskim centrima ne znaju šta bi da urade s BiH. Kao da ne znaju šta se valja iz Moskve i Beograda, što narod u Bosni i Hercegovini izbezumljuje, pa nije čudo da više od polovine razmišlja, a neki već pakuju kofere da negdje bježe u strahu od novog rata. “Pa i vakat je”, rekao bi neki stari Bosanac, mirno srčući kafu: “Još smo dobro i prošli, kraće je bilo između dva svjetska rata i ono prije od Hadži Loje.” Tako ne zna ni ovaj sijedi Bosanac šta da kaže kad ga pitaju na ulici ili pijaci, nego da odgovori kako rata neće biti, drukčije su ovo prilike u svijetu nego prvih 1990-ih. A u sebi pomisli na ono kako nas je tada pjesnik Stojić podsjećao, a valjda je čuo od Krleže, da su se pred holokaust oni Jevreji koji si bili pesimisti spasili, jer su na vrijeme pobjegli, a optimisti svi stradali.
Mnogo je pitanja koja iza sebe ostavlja i rezolucija u Savjetu sigurnosti UN-a, iako su njeni sponzori zadovoljni što je produžen mandat EUFOR-a, a Rusija još zadovoljnija što je ispunila obećanje dato Dodiku da će iz nje izbaciti OHR i spriječiti visokog predstavnika da lično podnese svoj izvještaj. Christian Schmidt je, inače, otklonio sumnje u neke njegove stavove o stanju u BiH koje je vjerovatno čuvao za taj izvještaj. Možda je najteže pitanje koje zadaje brigu – da nisu u EU sa zadovoljstvom shvatili da im je Bidenova administracija prepustila Balkan, jer je suviše okupirana kineskim ratnim zveckanjem oružja oko Tajvana? A u Bruxellesu se odavno, dok na sjednicama podržavaju integritet BiH, u kuloarima govori da im je dosta više te Bosne, pa ako ne mogu zajedno, neka se podijele. I do sada su opraštali Dodiku sve što je preduzimao da ostvari svoj naum o razbijanju BiH, čak i kad naoružava svoju policiju kao da je prava vojska. Idu mu na noge i kume i mole da se odriče referenduma, a ako svoju žandarmeriju naoružanu dugim cijevima poreda po entitetskoj liniji, reći će u Bruxellesu kako je ipak odustao od stvaranja armije RS-a.
Iz mnoštva neizvjesnosti koje nas još očekuju, izdvajam ono o čemu mogu nešto izvjesnije reći. To je ono Milanovićevo što se dogovarao s Dodikom. Iz dva razloga. Prvo, kad se poredaju oko tog stola, treba vidjeti ko su sve ti ljudi i šta mogu učiniti da se riješi problem Bosne. Ako ih Milanović saziva u Zagreb, a vjerovatno mu je to na umu, on za Bosnu i Hercegovinu kaže da su govna, a ipak hoda po Hercegovini kao da je njegova. Ako poziva predsjednika Vučića, onda je bolje da prethodno ode u Karađorđevo i napravi s Vučićem novi deal o BiH koji prethodno već dvije godine pripremaju Dodik i Čović, čas u Zagrebu, čas u Beogradu, čas u Moskvi. Onda da se novi karadžići i bobani dogovaraju u Gracu kako da se provodi na terenu. A Bakiru Izetbegoviću ostave avliju, pa nek’ ne potpiše. Tu bi se našao turski predsjednik Erdogan, kao što je njegov već davni prethodnik Demirel išao Tuđmanu na Brione, ali hrvatskog predsjednika nije mogao ubijediti da prestane provoditi “udruženi poduhvat” u BiH. Ono što bi od Erdogana trebalo očekivati je da pozove NATO da pokrije BiH s više euforaca da spase integritet i cjelovitost zemlje. Ali kako će kad samo što nije raskinuo s NATO-om? Kako će pomagati Izetbegoviću u ime Zapada, a istovremeno se okrećući Rusiji i Kini kao novim strateškim saveznicima? Uz zahvalnost za mnogo šta što je Bosni i Hercegovini pomogla Turska, ne bi se reklo da je čas, ni prilika u kojoj se nalazi da bi joj mogla sada pomoći.
Naprotiv, a to je ono drugo u čemu bi Turska mogla da popusti Srbiji i Hrvatskoj: ako bi pristala na jedan takav “multilateralni format” koji nudi predsjednik Milanović, i da na njemu učestvuju vođe nacionalnih elita, prihvatila bi konačnu podjelu BiH po etničkim linijama. Jedna od prepreka da se to ostvari je sadašnji Izborni zakon. Razumljivo je što se Milanović i premijer Plenković koriste EU, Evropskim parlamentom i svakim sastankom, vjerujem i objedom s evropskim državnicima da ih ubjeđuju kako je Izborni zakon veći problem BiH od Milorada Dodika. Zbog toga je još predsjednica Kitarović išla Erdoganu u Ankaru da vrši pritisak na Izetbegovića kako bi popustio Hrvatima. A Rusi to možda takođe čine tražeći od Erdogana, pa nije slučajno da dva-tri dana prije Izetbegovićevog susreta s Erdoganom u Istanbulu, čak u Glasgowu Lavrov i Čavušoglu razgovaraju o Bosni. Sve se svodi na ono što Čović kaže da “Dodik nije destabilizirajući faktor u BiH”, a Dodik sutradan: “Mi i Hrvati mislimo…”.
KO RUŠI USTAVNI POREDAK
Šta onda ostaje Bosancima i Hercegovcima koji vjeruju da im je to jedina domovina, koji su se za nju borili, a možda bi se opet borili, samo što bi to bila neka staračka vojska, jer odoše mladi Bosanci? Ako u takvu BiH još vjeruju kao što govore, Bakir Izetbegović bi umjesto u Istanbul, trebalo da ide u Bruxelles, Pariz i Berlin, a Šefik Džaferović umjesto u Baku, u Moskvu, da im kažu kako i oni znaju čitati Dejtonski sporazum i Ustav. I da im prenesu šta omladina, intelektualci, udruženja građana, politički veterani poput Bogića Bogićevića, Ive Komšića i Mire Lazovića, ili borci i generali iz BANUK-a kažu ko ruši ustavni poredak BiH. U suprotnom, opet će po Evropi povjerovati takvim Hrvatima i Srbima poput Dodika i Čovića kako bosanski muslimani hoće da formiraju muslimansku državu, kao što su to 1990-ih govorili Tuđman i Milošević.
(oslobodjenje.ba)