Piše: Saud Grabčanović
Južnoslovenska ideja i prilike na našim prostorima pred Prvi svjetski rat
Južnoslovenska ideja ili prvobitno „ilirska ideja“, ideja o kulturnom, nacionalnom i političkom povezivanju svih južnoslovenskih naroda u jednu zajedničku državu nastala je nakon Bečkoga kongresa 1815. godine. Južnoslovensku su ideju stvorili i zastupali hrvatski, slovenski i srpski preporodni pokreti u Habsburškoj monarhiji. Ideja kulturnog sveslavenstva bila je opšti okvir nacionalnih ideologija tih pokreta, a njihovi su vodeći slojevi svoju socijalnu afirmaciju i nacionalnu individualizaciju izgrađivali suprotstavljajući slovenstvo germanstvu i mađarstvu vladajućih slojeva u Monarhiji. U Hrvatskoj je najprije ove ideje zastupao „Ilirski pokret“ na čelu sa Ljudevitom Gajem. Taj je pokret u svom programu prihvatio srednjoevropski model nacionalne ideologije, koji je naciju zasnivao na etničkoj i jezičkoj sličnosti naroda. Ideologija ilirizma sadržavala je predstavu o posebnoj južnoslovenskoj, „ilirskoj“ individualnosti, utemeljenoj na zajedničkom porijeklu, jeziku i kulturi, unutar koje Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari, kao istorijski oblikovane skupine, imaju obilježja plemenske („rodoslovne“) individualnosti. Ilirci su te narode prihvatali kao skup posebnih nacija koji trebaju vremenom i životom u zajedničkoj državi postati jednom jedinstvenom nacijom.Iz ilirizma je nastalo jugoslavenstvo koje je za svoj glavni cilj imalo oslobođenje svih južnoslovenskih naroda od tuđinske vlasti svim sredstvima i stvaranje zajedničke države za sve Južne Slovene. Po svom postanku južnoslovenska ideja je u prvom redu bila hrvatska, a kasnije i slovenska politička koncepcija, kojom se najprije željelo samo promijeniti položaj Hrvata, kao i Slovenaca u odnosu na Bečki dvor, a koja je kasnije je prerasla u ideju nacionalnog oslobođenje i integracije u jednu zajedničku državu sa ostalim južnoslovenskim narodima. (Slaven Ravlić 2013- 2015., Hrvatska enciklopedija mrežno izdanje). Knjaževina, a kasnije Kraljevina Srbija, kao jedina tadašnja slobodna južnoslovenska država, smatrana je „glavnim“ faktorom borbe za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda u zajedničku državu. Srbiji se u ta vremena neopravdano davala uloga južnoslavenskog Pijemonta koji treba odigrati glavnu ulogu u željenom ujedinjenju. Ali, za razliku od italijanskog, naš „ Pijemont“ je imao svoj vlastiti jednonacionalni program ujedinjenja svih Srba u jednu državu, a pri tome je imao svoj plan za pokoravanje drugih i drugačijih sažet u Garašaninovom „Načertaniju“. Ovaj pristup Srbije ideji jugoslovenstva, koja služi samo za vješto „maskiranje“ velikosrpstva, pokazao se pogubnim kako za nju i njen narod, tako i za našu zajedničku državu. (Jakov Sirotković: Memorandum SANU iz 1995. godine ).Ta promašena rogobatna, anahrona i nasilna ideologija je uništila ideju zajedništva na ovim prostorima i najodgovornija je za smrt kako prve Jugoslavije, tako i za smrt druge ili „Titove“ Jugoslavije i velika stradanja naroda na ovim prostorima koja su nakon toga uslijedila. Velikosrpska ideologija je zauvijek uništila ideju zajedništva i bratstva na ovim prostorima, pa je, nažalost, danas jugoslovenstvo klinički mrtva kategorija. (Izvori velikosrpske agresije, Brandt, Čović, Letica, Pavić, Tomac, Valentić, Žuljić; August Cesarec i Školska knjiga, Zagreb 1991. g.).
Ali, da se vratimo u bajkovitu prošlost. Početkom 20. vijeka na svim južnoslavenskim prostorima desile su se velike promjene koje su uticale na genezu nacionalističkih programa među omladinom. Bili su to procesi integracije i stvaranja zajedništva naših naroda na ovim prostorima, dijametralno suprotni procesima dezintegracije i raskola koji su nastupili devedesetih godina toga istoga vijeka! Politički događaji u južnoslovenskim zemljama: Banovini Hrvatskoj sa Dalmacijom, Bosni i Hercegovini i Kraljevini Srbiji početkom 20.vijeka bili su glavni činilac u konačnom oblikovanju jugoslovenske svijesti tadašnje omladine. Danas nikako ne bismo smjeli zaboraviti da se cjelokupna tadašnja južnoslovenska omladina na ovim prostorima listom deklarativno opredjeljivala za stvaranje jedne zajedničke države za sve Južne Slovene: Slovence, Hrvate, Srbe i sve „ostale“ koji govore slovenskim jezicima. U Hrvatskoj se u tom programu ujedinjenja sa malom skepsom gledalo na Bugare, dok su Bugari bili realna opcija u Srbiji, barem prema Garašaninovom „Načertanju“ – „Srbi su Bugari a Bugarska je srpska zemlja iz doba cara Dušana“. Na drugoj strani je ideja za to zbližavanje kod većine ostalih južnoslavenskih patriota toga vremena bila nadnacionalna. Kraljevina Srbija je formalno bila za to udruživanje na ravnopravnim osnovama, dok su na drugoj strani njeno vođstvo i elita sanjali sasma druge snove od snova svoje naivne zapadnoslavenske „braće“. Saradnja između jugoslovenski raspoložene omladine na našim prostorima je uveliko bila afirmisana u to vrijeme. Tako su npr. zagrebački sveučilištarci posjetili Beogradski univerzitet 1912. godine. U Beogradu su tada studirali i djelovali mnogi Hrvati koji su kasnije bili poznati u javnom životu. U Beogradu su, između ostalih, studirali poznati Hrvati: Avgustin-Tin Ujević i Ivo Andrić (koji je bio član Mlade Bosne i lično je poznavao Gavrila Principa). ( Stipica Grgić, Mlada Bosna i Sarajevski atentat 1914. godine, str.56 )
Opcije ujedinjenja jugoslavenskih zemalja bile su različite. Neki omladinski pokreti su zastupali parlamentarizam i to najviše slovenski i hrvatski, dok su se neki drugi zalagali za monarhizam i dinastiju Karađorđevića, pa su po tom pitanju čak bili razjedinjeni i atentatori koja je izvršili Sarajevski atentat. Važnija promjena u tadašnjem političkom životu Hrvatske bila je pad režima Kuena Hedervarija 1903. godine. Jedna od karakteristika represivnog Kuenova režima bila je i igranje na kartu što većeg razdora između hrvatskog i srpskog naroda u Banovini Hrvatskoj. To se promjenilo 1905. godine kada je stvorena hrvatsko-srpska koalicija, i to najprije u Dalmaciji, koja je tada bila u austrijskom dijelu Monarhije. U manifestu iz decembra iste godine koalicija je iznijela svoj politički program borbe za demokratske slobode: opšte pravo glasa, sloboda izbora i dogovora, donošenje radničkog zakonodavstva, a posebno da će raditi i težiti za finansijskom samostalnošću i privrednom nezavisnošću Hrvatske. Nakon majskih izbora 1906. godine pokret Hrvatsko-srpska koalicija osvojio je većinu, a nakon dogovora s Mađarima, uz priznavanje nekih ustupaka s obje strane, ta je koalicija došla na vlast u hrvatskom Saboru i takva se situacija u Hrvatskoj zadržala sve do Prvog svjetskog rata. Prvobitna ideja koju je zastupala ova koalicija za demokratizacijom postupno je jenjavala i ona je na kraju skoro u potpunosti postala poslušno oruđe vlasti. Ipak, ideje saradnje hrvatskog i srpskog naroda su ostale. Austro-Ugarska je zbog aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine nastojala odvratiti ovu saradnju izazivanjem Veleizdajničkog i Friedjungovog sudskog procesa protiv članova Hrvatsko-srpske koalicije. Nastali procesi radi opravdanja i odvraćanja pažnje javnosti sa aneksije nisu doveli do željenog rezultata, iako se u vladajućim krugovima Monarhije već tada spominjao rat protiv Srbije (Bila je provedena mobilizacija vojske Monarhije. ( TaylorAlan John Percival, Habsburška monarhija 1809-1918, Znanje, Zagreb, 1990., str. 269-272.).
Dokaz da je Monarhija izgubila svoj značaj na Balkanu pokazali su Prvi i Drugi balkanski rat u kojima Monarhija nije ni sudjelovala, pa nije uspjela uticati na balkanske narode kao jedna od zemalja koja je garantovala očuvanje evropskog poretka stvorenog Berlinskim kongresom 1878. godine.U Sloveniji je bila slična situacija kao i u Hrvatskoj. Dok su se poznati onovremeni slovenački političari borili za očuvanje slovenskog jezika i kulture unutar slovenskih dijelova Koruške i Štajerske, po ugledu na Kranjsku koja je to ranije uspjela dobiti, kod mladih Slovenaca se razvijala ideja o južnoslovenskoj saradnji. Mlade Slovence više nisu zadovoljavali sitni „kozmetički“ ustupci sa austrijske strane, kao što je, na primjer, bilo odobrenje za izgradnju Celjske gimnazije. Oni su željeli više i bili su spremni za dogovor sa Hrvatima i Srbima oko planova za stvaranje zajedničke južnoslovenske države. U Kraljevini Srbiji početkom 20. stoljeća događa se prevrat. Austrougarskoj monarhiji privrženu dinastiju Obrenovića zamjenjuje pro-ruski orijentisana dinastija Karađorđevića. Grupa oficira zavjerenika, predvođenih Dragutinom Dimitrijevićem – Apisom, u julu 1903.godine se krajnje brutalno obračunala s nepopularnim kraljem Aleksandrom Obrenovićem. Srpski kralj Aleksandar i kraljica Draga su bili ubijeni na spavanju u dvoru u krevetu, te isječeni sabljama i bačeni kroz dvorski prozor na ulicu! Na prijesto je doveden novi, mnogo popularniji kralj Petar I Karađorđević. On se ranije borio u bosanskohercegovačkom ustanku 1875. godine. U njegovo vrijeme nastavila se politika traženja proširenja Srbije, po mitskom „istorijskom pravu“ Dušanove države ili imaginarnom „prirodnom pravu“ Srba u Bosni i Hercegovini. Carinski savez Bugarske i Srbije, koji je bio osnova i za nihov kasniji savez u Prvom balkanskom ratu, bio je smatran šamarom u lice Austro-Ugarskoj. Za K&K Monarhiju ovaj je savez predstavljao ugrožavanje njenih ekonomskih i političkih interesa na Balkanu. Zbog tog saveza je došlo do šestogodišnjeg Carinskog rata između Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske. Mala kraljevina Srbija iskoristila je tu blokadu da rekonstruira svoj izvoz posebno poljoprivrednih proizvoda. Velikosrpska politika je doživjela veliki šok sa aneksijom Bosne i Hercegovine, na koju je Srbija otvoreno polagala teritorijalne pretenzije i smatrala je srpskom zemljom. Sa aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine K&K Monarhija se potpuno povukla iz Novopazarskog sandžaka, koji je bio prepreka povezivanju Srbije sa tada bratskom Crnom Gorom, a preko koje je Srbija mogla ostvariti izlaz na Jadransko more na kojem je Monarhija dominirala. ( Hrvatska enciklopedija LZMK – aneksija Bosne i Hercegovine).
(Nastaviće se)