Piše: Saud Grabčanović
Dolazak atentatora iz Beograda u Sarajevo i priprema atentata
Anarhista Nedeljko Čabrinović, tada radnik Državne štamparije u Beogradu, dobio je sredinom marta ili početkom aprila mjeseca 1914. godine anonimno pismo iz Zenice. U pismu je bio isječak iz novina „Srpska riječ“ iz Sarajeva u kojem je najavljena planirana posjeta nadvojvode Franca Ferdinanda Bosni i Hercegovini i Sarajevu. Redakcija „Srpske riječi“ bila je u Sarajevu, a tamo je radio i kasniji pomagač atentatora Danilo Ilić, a i svi ostali članovi redakcije tog lista bili su simpatizeri „Mlade Bosne“. Pismo sa isječkom bilo je poslano iz Zenice kako bi se izbjegla cenzura koja je bila slabija za provincijska područja BiH. Poslano je Čabrinoviću zato što se znalo da su on i Princip, još dok su bili u Sarajevu, govorili atentatu na samog cara ili barem na prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Prilikom svoje posljednje posjete Sarajevu Čabrinović se hvalio u redakciji tih novina da posjeduje pištolj. Čabrinović je odmah nakon primitka pisma otišao obavijestiti Principa, koji je već desetak dana ranije u drugim listovima naišao na istu vijest i bio je odlučan da nešto preduzme u vezi sa ovom posjetom. Čabrinovićev isječak iz novina shvatio je kao znak, te ga je odmah rastumačio Čabrinoviću, koji je na suđenju o tome rekao: „Tu tendenciju objasnio mi je Princip iste večeri, to jest da bismo mogli izvršiti atentat.“ Kada su otišli iz kafane u Principov stan u Carigradskoj ulici, tamo su naišli na svog zemljaka Trifka Grabeža, bivšeg Principova cimera i kolegu iz beogradske gimnazije, koji je demonstrativno bacio iz ruku knjige iz kojih je spremao završni razred svog školovanja i oduševljeno se priključio ovoj dvojici. Princip je bio zabrinut jer oni nisu imali oružja kojim bi izvršili atentat, pošto je Čabrinović ranije bio prodao svoj pištolj, a nisu imali ni novca da kupe druge pištolje. Oni su zbog toga kontaktirali Principovog prijatelja Đulagu Bukovca koji je otišao kod oficira Milana Ciganovića, odlikovanog borca iz balkanskih ratova, sa kojim je bio prijatelj, da od njega traži oružje za atentat. Oduševljeni Ciganović je pristao na plan mladobosanaca, te odlučio obavijestiti svog pretpostavljenog, nekada u vojsci a sada u organizaciji „Ujedinjenje ili smrt“, majora Voju Tankosića o atentatu.Tankosić je nakon te informacije hitno tražio sastanak sa omladincima. Pošto Princip nije volio četničkog vojvodu Tankosića koji ga je brutalno išamarao i izbacio iz kancelarije kada se kao dobrovoljac u doba balkanskih ratova htio da prijavi u četnike, odlučeno je da ga posjeti samo Trifko Grabež. Ni Čabrinović ni Princip na prvi pogled nisu obilovali fizičkom snagom, ali Grabež je bio robustan, a Principu „bio miran i izgleda staloženo, a to je ovdje prije svega potrebno.“ Tankosić je kratko upoznao Grabeža i odmah naredio Ciganoviću da atentatorima održi obuku iz korištenja vatrenog oružja, što je ovaj i učinio. U sljedećih nekoliko dana Princip i Grabež su vježbali pucanje iz revolvera u stabla na Topčideru. Čabrinović je morao raditi u štampariji, a znao je rukovati naoružanjem, pa mu ta obuka nije bila potrebna. Dan prije polaska za Bosnu, Ciganović je donio atentatorima četiri pištolja i šest bombi te tri bočice cijankalija, sve je to bilo dobijeno od majora Tankosića iz vojnog magacina kraljevske vojske. Po jedan pištolj je trebao biti za svakog atentatora (četvrti atentator trebao je biti Principov dobar prijatelj iz Sarajeva Danilo Ilić). Ono što atentatori nisu znali bilo je da se Tankosić prije toga konsultovao sa Dragutinom Dimitrijevićem -Apisom koji je, kad je čuo za atentat, samo odmahnuo rukom i rekao: „Pa, neka mladići idu!“ Upoznavši Principa, Čabrinovića i Grabeža sa djelovanjem cijankalija, kojega su atentatori trebali da ispiju poslije izvršenog atentata, objasnio im je kako da izbjegavaju srpske građanske vlasti, koje nisu znale ništa o atentatu, kako da pređu granicu kod Loznice preko Drine i koga da kontaktiraju u Bosni. Tako su bezskrupulozni srpski oficiri iz „Crne ruke“ planirali da preko leševa zaluđenih srpskih omladinaca iz Bosne ostvare neke svoje ciljeve! Kako atentatori nisu imali sređene papire za prelazak bosanske granice, Princip, Čabrinović i Grabež su odsjeli u lokalnom hotelu Amerika, ali ubrzo je došlo i do svađe. Čabrinović je bio previše govorljiv o stvarnom razlogu puta pred nekim poznanicima koje su sreli u Loznici, a poslao je i razglednicu svojoj sestri Vukosavi koja se školovala u Karlovcu sa stihovima poznate pjesme slijepog pjesnika Filipa Višnjića Početak bune na dahije:
“Drino, vodo, plemenita međo,
Izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije!
Naskoro će i to vrijeme doći
Kada ću ja tebeka preći,
I čestitu Bosnu polaziti!”
Princip i Grabež su se plašili da bi monarhijska policija mogla doznati za njihove namjere, pa su poslali Čabrinovića da pređe bosansku granicu legalno i odvojeno od njih preko Zvornika. Čabrinović je pri tom ulasku u Bosnu koristio legalni Grabežov pasoš i nakon prelaska granice on je nastavio put prema Tuzli, gdje su se svi tebali ponovo sasteti kod jednog Principovog prijatelja. Princip i Grabež su ranije oduzeli Čabrinoviću oružje, a ostavili su mu jedino flašicu cijankalija za slučaj da bude uhvaćen. Princip i Grabež su nakon toga pronašli čovjeka za vezu koji ih je trebao ilegalno sa oružjem prevesti preko Drine i bosanske granice. Taj je čovijek bio Rade Grbić, koji se hvalio da je dobar strijelac, pa su se njih dvojica takmičili sa Grbićem u pucanju čekajući povoljnu priliku da pređu Drinu. Prema Principovim riječima ispalili su oko 50 do 60 metaka, a metke im je davao Grbić. Grbić ih je uspio neopaženo prevesti preko Drine u Bosnu i doveo ih je do sljedećeg jataka, jednog lokalnog seljaka iz sela Popova uz čiju su pomoć zaobišli Bijeljinu i došli u selo Obrijež gdje su noćili. Suradan su se uz pomoć novog jataka zaputili do Priboja gdje su se susreli sa Veljkom Čubrilovićem, lokalnim učiteljem koji je, vidjevši oružje, shvatio pravi naum mladića, ali mu je Princip rekao da šuti o tome. Iz Priboja je Čubrilović Principa i Grabeža odveo u selo Tobut gdje ih je smjestio u kuću jataka Kerovića gdje su noćili. U kući Kerovića se odigrao dio priprema za atentat. Princip, Grabež i trojica Kerovića su ovdje vježbali preciznost u gađanju. Princip je u gađanju u metu iz pištolja bio najbolji. Za to vrijeme je Veljko Čubrilović organizovao Srbe-seljake da tajno prebace oružje za atentat do istaknutog građanina Tuzle Srbina bankara Miška Jovanovića. Atentatori su nakon toga mogli slobodno i bez opterećenja putovati seljačkim zaprežnim kolima do Tuzle. Nedeljko Čabrinović se tada već nalazio u Tuzli. Kad su došli Princip i Grabež odlučeno je da se što prije ode iz grada, pogotovo zbog toga što je Čabrinović tu susreo neke svoje poznanike. Atentatori su zajedno kupili karte za voz koji ih je trebao dovesti u Sarajevo, ali su sjedili odvojeno u njemu. Čabrinovića je prvo u jednoj gostionici u Tuzli, a potom i u vozu prepoznao jedan njegov stari „poznanik“, detektiv iz Sarajeva Ivan Vila. U razgovoru sa Čabrinovićem Vila ga je upitao ko je onaj mladić sa oštrom bradom i dugom kosom u susjednom kupeu, a Čabrinović mu je mirno odgovorio: „Gavrilo Princip“. Vila je poslije atentata bio prozivan jer je susreo ubice Franca Ferdinanda, čak razgovarao sa jednim od njih, a nije primijetio ništa neobično. Po dolasku u Sarajevo atentatori su se razdvojili. Princip je nakon šetnje po gradu otišao u Hadžiće kod brata Jove, kojem se tih dana rodio sin. Navodno je Princip od brata zahtijevao da se dijete nazove Slobodan, jer će živjeti u slobodi. Poslije atentata želja mu je bila ispunjena. Princip je za vrijeme svog boravka u Sarajevu odlučio spavati u gradu kod svog dobrog prijatelja Danila Ilića, jednog od organizatora atentata. Ilić je do dolaska Principa, Čabrinovića i Grabeža već pripremio drugu trojku atentatora, prema Principovim instrukcijama iz pisma koje mu je ranije poslao iz Beograda. Prvi član te „rezervne“ trojke je bio Muhamed Mehmedbašić, kojega je Ilić upoznao preko svog kolege učitelja Nikole Trišića. Mehmedbašić se ranije spremao da izvede atentat na poglavara BiH generala Oskara Poćoreka, a kada ga je Ilić pozvao, odustao je od ovih priprema i priključio se atentatorima. Drugi član grupe bio je gimnazijalac Vaso Čubrilović, brat učitelja iz Priboja Veljka Čubrilovića, koji je pomogao u prihvatu atentatora i prebacivanju oružja, a treći Cvjetko Popović, učenik učiteljske škole iz Sarajeva, već otprije poznat vlastima, a kojeg je predložio Veljko Čubrilović. Ilić je po dolasku obavijestio Principa da je pripremio drugu trojku atentatora, ali mu nije otkrio njihova imena. 14. juna Danilo Ilić je otputovao u Tuzlu i dogovorio se sa Miškom Jovanovićem oko prebacivanja oružja do Sarajeva. Radi izbjegavanja policije Ilić je putovao dužim putem i vratio se tek sutradan. Princip je iskoristio to vrijeme da se naspava i prijavi svoj boravak kod Ilića policiji. Pošto je morao da vrati neke stare dugove i sebi plati hranu i smještaj, Princip se bavio prepisivanjem sjednica srpskog društva „Prosvjeta“. Utrošeni novac često je trošio u Semizovoj kafani u tada novoimenovanoj ulici Franca Ferdinanda. Nedjeljko Čabrinović je otišao u roditeljsku kuću i tu se smjestio. Svoj odnos sa ocem nije uspio da popravi, iako je ono malo vremena prije atentata iskoristio da sebi nađe posao u jednoj štampariji i zarađeni novac je donosio kući i davao roditeljima. Iako je Principa sretao na ulici ovaj mu nije htio dati informacije o drugim atentatorima ni reći gdje se skriva oružje. Trifko Grabež je živio kod oca na Palama. U Sarajevo je došao samo nekoliko puta. Puno je vremena provodio sa lokalnom učiteljicom Leposavom Lalić sa kojom je poslije atentata bezuspješno pokušavao da pobjegne. U to doba je, prema navodima Apisa, nakon konsultacija koje su trajale nekoliko dana u organizaciji „Ujedinjenje ili smrt“, odlučeno da se atentat spriječi. (Ovo je po meni bilo malo vjerovatno, a ova izmišljena tvrdnja je trebala Apisu da posluži samo kao alibi na Solunskom procesu). Kako su Princip, Čabrinović i Grabež već bili prešli Drinu, Dimitrijević -Apis je (po njegovoj priči) naredio da se u Sarajevo pošalje Đuro Šarac, Tankosićev pouzdani čovjek i poznanik Danila Ilića. On je trebao da nagovori Ilića kao najstarijeg da utiče na omladince da se atentat ne izvrši, jer bi mogao biti poguban za Srbiju ako K&K Monarhija krene u rat. Danilo Ilić se ionako dugo nećkao oko atentata i preispitivao je Principov plan kako će se stvari odvijati poslije atentata. Prema njegovom priznanju on je po Šarcovom nagovoru pokušao da omladince odvrati od atentata, ali je sve bilo uzalud. Princip je o tome za vrijeme suđenja rekao: „On (Danilo Ilić) je htio zadnjih par dana da se atentat ne izvede. Htio je da djeluje na mene, ali ja sam ostao kod toga da ga treba izvesti. Pošto je vidio da nema smisla da mi govori, on je to prestao. Samo sam mu kazao neka ljudi budu sigurni, kad im dam oružje da učine s njime atentat.“. Pošto se na suđenju Ilić pokazao kao velika kukavica i onaj koji je prvi sve priznao i „otkucao“ ostale atentatore, ja mislim da je Ilić ubjeđivao Principa da ne izvede atentat samoinicijativno, jer se, sagledavši stvari realno, uplašio za sebe! (“Organizacija ”Ujedinjenje ili smrt!”, Slobodan Bjelica, Kultura polisa, Novi Sad, br. 2 – 3/ 2005).
(Nastaviće se)